ponedjeljak, 28. svibnja 2012.

Tegobna potraga za teodicejom


Mimo mnogobrojnih, najčešće meni neprihvatljivih i odbojnih, vizija Boga koje su se nudile kroz različite teologije i teologe, ustrajno sam tragala za Bogom kojeg će, kada ga pronađe, znati prepoznati moja duša koja je od Njega potekla. Nisam se, stoga, zabrinjavala oko tolikih, Boga nedoličnih, predodžbi, nego činjenicom što joj nikako nije polazilo za rukom da pronađe tu jednu jedinu odliku koji je od Boga, kao Boga, očekivala potvrditi: da bude savršeno savršen. Ona je, naime, oduvijek znala da je Bog nužno savršen, ali je um tražio potvrdu tog uvjerenja, jer savršena Ljubav ne šalje nevolje kako bi iskušavala, ne uvodi u napast kako bi potom kažnjavala i td. i td. Sve to, i još mnogo toga, Bog nije mogao činiti ukoliko je, pred budnim okom mojega uma, želio zadržati tu narav. (Blagoslovljen um što na tom ustrajao, dodala bih). No, nije bilo ni malo lako udovoljiti tom zahtjevu.

Kamo god bih se okrenula u potrazi za doličnom teodicejom, uvijek bi se ispriječio kakav neprelazni zid, a čim bih ga nekako zaobišla, pojavio bi se drugi, treći...Kako sam već bila posve uvjerena da Bog jest i da jest savršen bez obzira što, ni uz pomoć slobodne volje, nisam bila kadra iznaći razlog za svaku vrstu patnje, to sam se pomirila s činjenicom da umu, možebit, i nije dano da baš sve shvati. Napokon, nisam znala razlog ni za svoju vlastitu, pa dalje nisam ni morala ići. Razlika je, međutim, ipak bila ogromna u odnosu na negdašnji stav. Budući više Boga nisam poimala kao silu iznad i izvan sebe same, to je svaki prigovor na Njegov račun izgubilo smisao, pa sam se riješila barem jednog grijeha.

Shvatila sam, naime, kako je Bog u temelju svakog dobra koje u sebi zatičem i kako to onda nisu moje, nego Njegove odlike što me potpuno razoružalo unatoč činjenici što, još uvijek, nisam znala čije su one druge od za koje, isto tako, ne želim preuzeti zasluge. Nije li moje dobro, onda je zlo još manje, mudrovala sam. A orgije ega su se nastavljale. Uvidjevši da mu se 'neprijatelj' približava, naoružao se do zuba i rigao vatru gdje god je stigao. Nevolje su se sustizale kao u kakvu crtiću tako da nisam dugo uživala u svom novom ruhu. Ovlaš njime zaogrnuta, više ga gotovo i nisam primjećivala. Svu energiju trošila je borba s nečim što nisam znala ni imenovati, a kamo li prepoznati.
Bio je to ego kojeg, na moje iznenađenje, pa i ogorčenost, Bog ipak nije bio kadar ukloniti kao nešto što nije primjereno u Njegovu kraljevstvu. No, nije li On  moć u meni, a ne izvan mene, pa kako će moći ukoliko ja ne mogu? Ako se, pak, Njegova moć iscrpljuje u mojoj osobnoj moći, ajme si ga meni! Ta, da mogu sama ne bi mi Bog ni trebao. I tako sam se, nevoljna, iznurivala iz dana u dan ne znajući više ni kako moliti, ni što molitva uopće jest ukoliko sam i sama biće Božjega bića, što sam nepokolebljivo vjerovala. Da sam tada znala što sada znam poštedjela bih sebe tolikih jada.

Bilo mi se boriti protiv najjače sile svijeta, a da toga uopće nisam bila svijena: protiv svoga vlastitog ega, a to nitko ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. On je, naime, i darovao slobodu da bi smo, po stvaralačkom duhu, bili Njemu nalik. Sam Stvoritelj dao nam je moć da budemo moćni ukoliko vjerujući poštujemo taj dar. Zato se On za mene borio premda se doimalo kako to činim tragično usamljena. Njegova Mudrost je, naime, stvarala prigode kako bih se mogla izboriti za oslobođenje od ropstva za kojim sam težila i za koje sam ustrajno molila, ali toga nisam razabirala. Svaka nevolja bila je, ništa drugo, do moja uslišana molitva.


Nema komentara:

Objavi komentar

Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom