Ljubite neprijatelje

Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakome tko od tebe ište daji,

a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.

(Lk 6, 17-31)

Najteži, najbeskompromisniji i najnerazboritiji Isusov zahtjev, za mnoge kršćane, uključujuć i mene, upravo je gore navedeni citat i vrlo je vjerojatno da ga velika većina jednostavno izbacuje iz svojg bogoštovlja kao utopiju ili, u najboljem slučaju, kao nedostižni ideal. I sama sam se k njima pribrajala sve dok nisam shvatila da božja stvarnost ne može biti podijeljena, a u tom kontekstu nema kompromisa, nema mjesta za rupe bez svjetlosti i nema ulaska u kraljevstvo dok se ne plati i posljednji novčić. Zar je Bog tako prezahtijevan i opako sitničav? Ta, ono gore je doista teško, a mi nismo kao Isus. Točno. O tome se i radi. Zašto nismo kao Isus; zašto ne možemo ono što On može, kad nas je sam uvjeravao kako je to, i moguće, i nužno, ukoliko se želimo dokopati kraljevstva Božjeg? Ajme nama!

Godinama sam pokušavala shvatiti zašto je čovjeku toliko teško slijediti bilo koju Isusovu zapovijed, počevši od 'Zlatnog pravila', pa do te zastrašujuće, fakat neprirodne, ljubavi prema neprijatelju. I makar nikada nisam posumnjala u bilo koju Isusovu besjedu, ova mi se doimalo istinski tvrdom. Kao da bi smo od sebe, Bože oslobodi, morali pred ljudima praviti idiota kako bi smo dokazali vjernost Isusu. I koliko god smo to, možebit, ponekad i bili spremni učiniti za Njega, onako u tišini svojega srca, nisamo mogli shvatiti zašto bi smo se izlagali ruglu pred ljudima koji to ionako neće shvatiti nikako drugačije do li kao samoporugu.
Ta svi znamo kako se ego, i bez toga, rado iživljava na slabostima, pa kako li bi se tek s guštom dograbio nečega što se samo nudi. Nije li taj ego bezumno likovao u povicima: Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik! (Lk 23,35)? Isus, za razliku od nas, nije došao u napast da im dokazuje tko je On zaista, no tko bi od nas malih egića odolio tolikoj napasti čak i kad se i nema dokazati ništa naročito? Ali Isus nas uporno uvjerava da možemo. Ponekad bih se čak i uvjerena kako to jest moguće, ali me majčica priroda nije baš oplela s dovoljno debelih živaca za takvu pustolovinu.

Ukoliko me neka budala potplete nogom zadovoljno se cereći, možda ću otrpjeti, ali će se sve u meni uzbibati. Učini li to drugi put, planut ću ko buktinja i učiniti sve što je u mojoj moći da toj budaletini pokažem koliko je glupa, primitivna, neodgojena kreatura nalik svinji , i sve čega bih se, unezvijerena, mogla dosjetiti. Napokon, zaslužio je i gore, samo da se, u toj jari koja bubnja u glavi i srcu, mogu sjetiti britkijih uvreda koje nadođu tek kada je već 'kasno'.  Lako je Isusu kad nije imao kratak fitilj, a to, kako se čini, ima više veze s biologijom i kemijom, nego s moralom i duhovnošću. Već slijedeći trenutak sažalila bih se nad tom budalom kad bi se poskliznuo i pao pred ljudima, ali to ne znači da ću mu dopustiti da se jeftino provodi na moj račun. I još na čistu bistru miru. Od toga, naime, poludim.

Banalan je to primjer koji će spremno potpisati svatko pred čijim nosom zamahnemo o ljubavi prema neprijatelju, i to je najprirodnija ljudska reakcija, tim više što pisci evanđelja, nekim čudom, nisu izostavili iz tekstova onaj legendarni Isusov bič i isprevrtane stolove kojih se, za razliku od ostaloga, tako rado volimo spomenuti. Tako bih se i sama najčešće tješila kako bi, na mom mjestu, vjerojatno i sam Isus postupio isto, ako ne i gore. Ta, jadni trgovčići su samo vršili ono što im je Mojsijev Zakon nalagao, a ova kreatura želi biti velika tako da na bilo koji način ponizi, uvrijedi ili omalovaži drugoga. Na kraju krajeva, samo mi je to malo dostojanstva ostalo u životu, pa zar da i njega rasprodam u bescijenje! Želi li Isus doista čovjeka bez dostojabstva? Nije li i sam govorio o tom dostojanstvu kao o temeljnoj ljudskoj vrijednosti koja proizlazi od dostojanstva samoga Boga, njegova Tvorca? Ne stoji li još u Knjizi Sirahovoj upozorenje: Sine, poniznošću časti samog sebe i cijeni sebe svojom pravom cijenom. Sumnjam, naime, da se tu misli na išta drugo do na isto to dostojanstvo koje po našim životima pripada Bogu. Kako ću, dakle, cijeniti taj život puštajući da po njemu pljuju? Oh, kako zapetljano!