Plandovanje u zapuštenom vrtu

Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu, reče mudri Gandhi znajući kako je možda upravo to najteže. Ne znamo, naime, kako je teško opraštati dok nas ne povrijede; ostati dostojanstven dok te priginju k zemlji; okretati drugi obraz dok prvi još nije zacijelio...

Mnogo je snage potrebno za takvu vrstu promjene i zato trebamo svu anđeosku pomoć; onu koja je kadra nositi našu slabost dok stasa u snagu. Bezbroj je pouka o Ljubavi, a premalo radnika u Njenome vrtu koji je tužno zapušten i osamljen na očigled svih darovitih propovjednika. I nikoga da se nad tim rastuži i lati se posla.

Obično najviše govore oni koji najmanje čine i stoga ću malo parafrazirati spomenutu mudrost: Svjedočite ono o čemu poučavate, ili zašutite. Zašutite za boga milog! To je najbezbolnije što obmana može ponuditi.

Pseća ljubav

Gdje si ljubav naučilo
ti, kudravo pseto?
Gdje nanjuši Učitelja
što poznaje
Sveto!

Rep se njiše,

oči iskre

tjerajući maštu
"gore"

gdje se pletu

ti repovi

što bez riječi

sve govore

ZABRANJENO STABLO

Dokončaš li ikad, Bože, vrijeme

jednom ćeš iznova, stvarati svijet, sjesti;

Poredaš li dane kao nekoć, molimo Te: 

Pripazi na šesti!
Zmiju nemoj u Eden stavljati,

zabranjenom stablu zabrani rađati

da nije uzalud pleme Adamovo

u znoju lica svoga zasadilo novo

                                         

Anđeoska mantra

Ljubav, ljubav i samo ljubav.

Kad bi sve jezike govorili, tvrdi sv. Pavao u poznatom Himnu Ljubavi, a ljubavi ne bi imali bili bi ste nepismeni. Jedini jezik koji poznaje naša duša i njeni anđeli jest jezik ljubavi. Nikakva druga mantra, pa ma kakvu frekvenciju imala, neće ih približiti našemu duhu.

Svemir doista jest , kako smo već svi naučili, očitovanje iste energije koja vibrira na različitim valnim dužinama, ili frekvencijama, to je znanstvena činjenica.

Ono, pak, što izmiče znanosti jest beskrajna stvaralačka moć u temelju te energije: moć Ljubavi - moć bivanja. Moć moći da bude moć. Ona koja jest u svemu što jest, moć je Božja; moć Ljubavi.

Ona je svjetlo koje vodi s one strane tvari gdje je sve istoduho. Na tom "mjestu" obitavaju anđeli udaljeni od nas onoliko koliko smo sami udaljeni od ljubavi.

Put k Bogu bez Boga

Transformacija svijesti, prosvjetljenje, buđenje, kvantni skok..., samo su neki od pojmova kojima smo bombardirani sa svih strana tako da se teško snaći u toj poplavi novopečenih filozofija koje bi nas, za tili čas, trebale približiti Bogu, tim brže što se izravno korištenje termina "Bog" spretnije izbjegne. 

Mjesto starog, dobrog Boga, sada se susrećemo s Univerzalnim Nadahnućem, Univerzalnom Sviješću, Univerzalnim Jastvom, Izvorom, Praizvorom i još mnoštvo sličnih termina koji, po uvjerenju nekih autora,  jamče    veću univerzalnost, bolju jasnoću i veću autentičnost autora. Od nekih složenica  se naprosto lomi i jezik i um pri čemu se nameće spontano pitanje: Čemu, zaboga, toliki zazor od spomena Božjeg imena u tim filozofijama? Kao da se boje da će ih korištenje tog Imena svrstani u konzervativce, natražnjake, uskogrudne fanatike.

Govorimo, dakako, o autorima zapdne kulture koji silom žele zvučati istočnjački najčešće prodajući koloplet eklektizma pod vlastitu spoznajunu teoriju iz koje se može razabrati jedino želja da se ponudi nešto svoje, pa što god to bilo. Trudeći se, po svaku cijenu, zaobići korištenje "izlizanog termina" Bog, ne shvaćaju kako zapravo nude put k Bogu bez Boga. Ukoliko se može uroniti u vodu, a ostati suh, onda se može i do svijesti Ljubavi bez Boga. Neka se javi kome je uspjelo! Možda se legendarni kvantni skok tada prestati toliko rabiti bez ikakvog pojma o samome pojmu.

Anđeo tuge

U svjetlosti svijeće što plaho treperi 

zamišljam ti obraze rumene od smijeha

i ručice tople oko vrata.

A kad svijeća dogori odnoseći sanje

anđeli ustaju da vidaju rane.

Dijagnoza nesreće - praznina duha

Znakovita je činjenica da će više pozornosti privući kakva god bizarna tema (što ispraznija, to traženija) od teme duhovnosti. Što se to događa s ljudskom samosviješću?

Kao da se više ne osjećamo duhovnim bićima. Bojim se da ćemo, na razini kolektivne svijesti, skupo platiti tu bezumnost. Anđeli su uvijek jednako spremni pomoći, no čovjek današnjeg vremena, nije za nju baš najspremniji. Jesmo li doista toliko duhovno otupjeli da se ne umijemo probuditi iz posvemašnje letargije u koju smo zapali? Jesi li i među onima koji ne mare sve dok ne budu prisiljeni mariti ili po malo shvaćaš da nas ubija vlastita sljepoća?  

Svaka misao nas približava ili udaljava od naše iskonske božanske biti. Jesmo li uopće svjesni koliko smo moćni i koliko doprinosimo tome da jesmo tu gdje jesmo: otuđeni od sebe, otuđeni od drugoga: Rasebljeni. Rasčovječeni.

S takvom dijagnozom, uzalud ćemo tragati za srećom. Ona se, naime, ne nalazi drugdje do u našemu duhu - tamo  gdje ju najmanje tražimo. Kamo gotovo i ne zavirujemo.