Abeceda ljubavi

Na spomen ljubavi, obično pomislimo na trenutke kad smo se osjećali voljenima, potrebnima ili vrijednima u očima drugoga. Kada nam je, zbog toga, bilo toplo oko srca. Mnogo rjeđe tragamo za trenucima kada se netko zbog nas tako osjećao i da li se ikada itko osjećao. Jedno i drugo, međutim, ukazuje na sklonost da ljubav tražimo izvan nas čekajući potvrdu vlastite vrijednosti. Što više očiglednih dokaza, to više osjećaja zadovoljstva.

Kada bi smo znali što ljubav uistinu jest, ne bi smo imali potrebu iskati ju od drugoga. Budući je sve po Njoj stvoreno, bili toga svjesni ili ne, očitovanje smo Njene svestvaralačke moći koja Jest u svemu što jest. Pa, ma kako naoko djelovalo proturječno, čežnja za ljubavlju zapravo odaje da ju ne osjećamo kao svoju iskonsku bit. Barem ne u dovoljnoj mjeri. U protivnom, zar bi smo toliko važnosti pridavali tome tko nas, i koliko, voli, a tko ne, tim više što se tu obično radi o potrebi ega za razmjenom dobara.

Iz perspektive ega, ljubav je roba za razmjenu kao i svaka druga utrživa roba. Njome se trguje, plaća,  manipulira, uspostavlja moć i potvrđuje vrijednost u tuđim i vlastitim očima. Sve ono što je egu potrebno da bi ostao to što jest: puka samoživost. Mnogi se neće složiti s tako radikalnim stavom i imaju pravo na svoje mišljenje, no to ni malo ne utječe na činjenicu da je ego-ljubav zapravo prikriveno samoljublje. U temelju svakog ego-odnosa, naime, stoji osobni interes, pa makar ga pogrešno smatrali ljubavlju. Čim takva ljubav prestane zadovoljavati njegove prohtjeve, ego joj uručuje otkaz. 

Ljubav, naprotiv, ne gleda što će primiti za uloženi trud. Budući je po naravi sebedarje, davanjem se potvrđuje i raste. Zbog toga su anđeli tako spremni dijeliti ju s nama ne tražeći ništa za uzvrat. Kada naučimo tako poimati ljubav, prestat će potreba za njenim neuvjerljivim ego-inačicama. Na sadašnjoj razini ljudske svijesti, mudro je potražiti savjet i pomoć anđela. U protivnom, bit će potrebno sve više i više samozavaravanja za isti osjećaj vrijednosti.

Razlikovanje duhova

Tragajući za sobom u sebi, za onom iskonskom, božanskom biti, skloni smo činiti štošta (molitva, žrtva, post, hodočašća....), pa ipak smo rijetko spremni učiniti jedino što bi bilo istinski djelotvorno: pobijediti vlastiti ego zbog kojeg je i došlo do rasebljavanja, obesebljenja, odnosno otuđenja od vlastite biti.

Uhvatiti se u koštac s egom, izvorom svakoga straha i svakoga nemira, zahtjeva mnogo više od svega što smo obično spremni učiniti za vlastitu dobrobit, a kada taj trud ostane besplodan, brzo odustajemo još nezadovoljniji nego prije.

Ukoliko se i nakanimo iskreno pozabaviti uvjetovanošću koju stvara ego, najčešće to pokušavamo s njegove razine ne shvaćajući da je se radi o uzaludnom lijevanje vode u posudu bez dna. Kada se odlučimo posve razgolititi ego koji nas drži zarobljenima strahom prestajući se opirati mogućnosti da jesmo zarobljeni njime, tek tada se možemo početi oslobađati njegova stiska. To, na žalost, ne ide bez velikog otpora. Drugačije, dakako, ne bi bilo ni moguće.

Treba se, dakle, naoružati mudrošću strpljenja; opasati bokove moću Duha Svetoga kako bi smo bili kadri za najveću, ali i najplodonosniju borbu koju smo ikada vodili. Božanska Mudrost će nam, u skladu s našom spremnošću za suradnju, uvijek iznova nuditi novu mogućnost da nadiđemo brojna ograničenja koja nam je ego nametnuo, ili da se poslužimo Isusovim rječnikom: trebamo umrijeti sebi da bi smo živjeli u punini svoje božanskoge biti.

Kako zgodno negdje reče Ivo Andrić: gubiti je teško samo dotle dok se ne izgubi sve, a kada se gubitak prihvati oslobođen straha, preobražava se u dobitak; u sigurnost koju nam Bog daruje oslobođenu svake navezanosti, a time i svakoga ropstva. Navezanost je, naime, glavno oruđe ega.

Bezbroj je stvari na koje smo navezani. Stvari kojima robujemo nesvjesni okova koji ograničavaju našu božanski nedodirljivu slobodu. Slobodu od podložnosti egu koji je, po svojoj naravi, suprotan slobodi, suprotan mudrosti, suprotan ljubavi – suprotan izvornoj naravi našega bića. Upravo zato i jest neprijatelj čovjeka ili, evanđeoskim rječnikom, zlotvor, zavodnik, lažac, sotona.

Nadići ustrajni diktat ega u sebi zahtijeva posvemašnju iskrenost spram sebe, bez pokušaja opravdavanja, okrivljivanja, samosažalijevanja, samozavaravanja... Napor koji ulažemo po tom pitanju na našu je dobrobit i stoga je besmislen i kontraproduktivan svaki pokušaj uljepšavanja po diktatu ega. Tražite istinu, i istina će vas osloboditi. Ne postoji, naime, bolji i lošiji portret ega.  Postoji tek ego-svijest nasuprot svijesti ljubavi.

Živimo u svijetu u kojem prevladava ego-svijest, pa nije čudno što smo i sami njeni dionici. To, međutim, nije razlog da tako i ostane. Ploviti niz struju, iz perspektive ega, doima se najlakšim i najkorisnijim načinom. U ime i za račun ega jest tako, no mi nismo istovjetni egu, niti on pridonosi ikakvoj vrijednosti života premda se iznimno trudi uvjeriti nas suprotno. To, naime, i jest njegova zadaća.

Lišimo ego njegove zakonodavne i izvršne vlasti kojoj, po duboko ukorijenjenoj navici, slijepo robujemo, i tada će on služiti nama unatoč svekolikom otporu.  Prije toga, dakako, moramo proći školu Mudrosti u kojoj mu (egu) nitko i ništa neće ugađati. Baš naprotiv. Zvuči poprilično zastrašujuće, i jest tako iz perspektive straha na kojoj je utemeljena vladavina ega. Potraga za svojom istinskom biti, jedino njega ugrožava i zato se s pravom toliko opire boreći se svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Treba, dakle, imati na umu kako ta sredstva nisu zanemariva s obzirom na činjenicu da poistovjećujemo s egom držeći njegov gubitak svojim gubitkom sve dotle dok, s pomoću božanske Mudrosti, ne naučimo razlikovati duhove.

Duboka voda djeluje zastrašujuće samo dotle dok ne naučimo plivati. Stoga budite nedužni poput djece i lukavi poput zmije kako bi ste bili kadri razotkrilti sve maske u koje se ego zaodjeva kako bi sebi osigurao opstanak i vlast ne prežući ni pred čime, pa se neće skanjivati ni od maske svetosti, milosrđa, dobrote, žrtvovanja i mnoštva ostalih načina na koje se vješto prerušava u jednoj jedinoj nakani: davati da bi se primilo.

Suprotno ljubavi, ego u svemu traži svoje uzdizanje i odobravanje.Traži svoju korist, tim jače što smo toga manje svjesni. Neosvještenost je idealan paravan da bi neometano nametao i provodio svoju volju. Bitno je, međutim, shvatiti da ta volja nikada nije u skladu s dobrobiti našega života sve ako nam se takvom pretstavlja. Vukovi su to preodjenuti u janjeća krzna kako to lijepo detektira evanđelje ohrabrujući nas da ih i sami razotkrijemo, no za takvo nešto treba više od puke želje. Potrebno se naoružati silom odozgor koja nije negdje izvan nas nego je božanska moć u nama samima. Moć koja se crpi iz istine o kojoj govori Isus: Istine koja je kadra osloboditi nas. Osloboditi od ropstva kojega nismo svjesni i u čemu leži najveća moć ega zahvaljujući kojoj tako tvrdokorno ustraje.

Vlastitim iskustvom mogu posvjedočiti da proces razgradnje (prevazilaženja) ega nije ni malo bezbolan gledajući, dakako, iz njegovog načina vrednovanja stvarnosti. Možete, dakle, očekivati gubitak onoga uz što najviše prijanjate, s čime se najviše poistovjećujete i čemu najviše pridajete važnost. Strašno!, reći ćete. Slažem se. Naše je prijanjanje toliko veliko da se teško odričemo i najbanalnijih stvarčica, pa kako ne bi bilo teško otpustiti ono što držimo iznimno bitnim; ono s čime smo poistovjetili vlastitu vrijednost.

Svaka navezanost je, međutim, navezanost ega, dok je ljubav po sebi slobodna i samodostatna. Ne u smislu sebeljublja nego u posvemašnjem lišavanju od njega kako je jedino moguća istinska sloboda. Biti vrjedniji od drugoga, izum je ega kojim najlakše osigurava opstanak. Tako dobiva, uvijek potrebne, neprijatelje protiv kojih će ratovati, od kojih će biti ugrožen i zbog kojih će biti nesretan. Suprotno uobičajenom uvjerenju, egu je potrebna nesreća kako bi bio ono što jest – obmanjivač istine.

Dok još nisam shvatila što se zapravo događa, nekako sam znala da sam sebi izmolila sve nevolje koje su me snašle grabeći sve više, sve dublje, sve bolnije. Pa i onda kada sam doslovno ostala bez svega (po Andrićevu receptu za sreću), još uvijek su dolazile u vidu svakojakih kaotičnih međuodnosa koji su naprosto nicali niodkuda bivajući sve razornijima što sam im se više opirala, uzmicala, poricala i dokazivala nedužnost.

Poanta, naime, i jest u tome da su se „stvorili tu“ zato jer su bili nužni stvarajući novu priliku za sazrijevanje i uzdizanje svijesti kroz novo razotkrivanje i prevazilaženje ega na onim dimenzijama na kojima je to najteže učiniti.

Smatram kako sam postigla mnogo već i samom činjenicom što sam odavno prestala pitati zašto mi se događaju te ružne, ničim potaknute, nevolje bivajući spremna učiti i prihvaćati mudrost koju u sebi nose, premda ne bez poteškoća. Ta, kako bi i moglo biti drugačije? Ništa što bi bilo bezbolno ne bi imalo takvu moć poučavanja. Mudrost koja se očituje tek kada smo, radi duhovne dobrobiti, spremni umirati sebi u situaciji u kojoj ego još uvijek drži jake adute, najdjelotvorniji je način borbe s egom koji napadno mrzi sve što mu je nepoznato. Bol zbog nevolje je, međutim, ono što mu je i poznato i  potrebno, te ustraje na njima kako bi nas držao vezane. Kada svjesno prevladamo to njegovo lukavstvo nevolje se čudesno preobražavaju u biserje trajne, nemjerljive vrijednosti: ono od čega najviše strahuje budući predstavlja njegov kraj.

Svaka nevolja ne vodi nužno k uzdizanju svijesti, no svjesno uzdizanje bez ikakvih poteškoća doslovno je nezamislivo na razini svijesti na kojoj se poistovjećujemo s egom. Kolika je moć tog poistovjećivanja pokazat će veličina otpora spram svega onoga što nam, u cilju otvaranja očiju, donosi mudrost naše duše zaodjenuta u ruho svakojakih poteškoća, tim većim što je otpor veći.

Najteža stvar u prevladavanju ega, kako se pokazuje, jest dopuštanje: Neka bude volja Tvoja!

Volja je to suprotna svemu za čim čezne ego ne nudeći nikakve alternative. Volja naše božanske biti koja nam nudi novu, moćnu alternativu: svijest ljubavi u zamjenu za ego-svijest. Prihvatimo li taj poziv, nužno izazivamo ego da se brani svim sredstvima, kojih, ruku na srce, doista ima sva sila. U protivnom ne bi bilo tako zastrašujuće mukotrpno.

Nije, dakle, pretjerano reći kako je bespoštedna borba s egom najjunačkije od svih junaštava dostupnih ljudskome duhu. Isusov primjer nema premca u svekolikoj povjesti čovječanstva, no obrazac je isti za svakoga.

Opirati se i time pogodovati egu, ili ga nadvladati povjerenjem u savršenstvo božanske Mudrosti, izazov je ljudskoga roda koji se ne može zaobići. Nagrada ega je učvršćivanje ropstva, nagrada ljubavi oslobođenje i spasenje. Što nam je dragocjenije, odlučujemo sami budući nismo marionete u rukama nekakvog hirovitog demijurga, kako to ego predstavlja, nego božanski sustvaratelji slobodni birati svoju stvarnost

Uzdizanje svijesti iznad razine oko za oko

Živimo u svijetu za koji baš ne možemo reći da je najidealniji premda se velika većina čovječanstva smatra vjernicima, u religioznom smislu, a većina ostalih smatra se duhovnim osobama što je potpuno u neskladu sa stanjem svijesti u kojoj još uvijek prevladava pravo jačega, glasnijega, moćnijega, brutalnijega...jednom riječju na razini svijesti utemeljenoj na egu. Zašto je tomu tako ukoliko smo svi, manje više, duhovni?

Biti uistinu duhovan i smatrati sebe duhovnim nipošto nisu istoznačni pojmovi. U tome se krije odgovor i riješenje problema. Nije dovoljno samo vjerovati da Bog, kao vječna svestvaralačka stvarnost Ljubavi, postoji da bi se samim tim bilo vjernikom ili duhovno osvještenim čovjekom.

Duhovnost je mnogo više od onoga što obično podrazumijevamo pod tim pojmom, a religioznost samo jedan vid duhovnosti, pa vrijedi isto pravilo. Na sadašnjem nivou svijesti utemeljenoj na poistovjećivanju s egom (oko za oko, zub za zub), koja je dominantna i dvije tisuće godina nakon Krista, još uvijek iznimno rijetki shvaćaju značenje Njegove poruke, a još rjeđi su spremni živjeti tu poruku usprkos njenu obećavajućem nazivu Radosna vijest.

Sretnim iznimkama, međutim, nipošto nije lako živjeti u ovom svijetu, a ne biti od svijeta, baš kao što nije bilo ni Isusu, no to nije razlog za odustajanje od svojega puta i uloge u sveopćem uzdizanja svijesti koje se ne može izbjeći. Sve, naima, započima jednim jedinim korakom, a kojima je više dano, od njih će se više i tražiti, s pravom govori Isus. Koliko je, pak, Njemu samome bilo dano, pokazuje i Njegov život i Njegova smrt. Nitko, primjerice, od invalida neće očekivati da pritrči u pomoći zbunjenoj bakici na pješačkom prijelazu, ali se očekuje od onih koji su kadri pružiti pomoć. Potpuno isto vrijedi i u duhovnosti.

Ukoliko se smatramo duhvnom osobom, ne moramo se uvijek grčevito držati pravde ovoga svijeta; pravde koja se ravna po gore spomenutom pravilu oko za oko, jer sve dok činimo tako, doprinosimo dominaciji te krute, ni malo duhovne, razine svijesti okrenute sebi samoj.

Možda ste i vi jedan od onih kojima je više dano, pa se ne treba iznenaditi ako sve oko vas potvrđuje tu stvarnost tražeći da se angažirate više od drugih. To nije vrijeme za kukanje,  samosažalijevanje i postavljane pitanja: „Zašto baš ja, Bože! Što sam ti skrivio?“ Radi se o uzvišenom pozivu za koji ste, očito, dorasli.

Kraljevske ovlasti svakako ne idu bez kraljevskih obveza i odgovornosti. Na koncu konca, ne treba li biti zahvalan na činjenici da se pribrajate u one kojima je više dano. Što veći dar, to veća odgovornost i veća obveza. Veliki darovi se, naime, ne dijeli olako, zar ne? Zato baš ti, a ne netko drugi.

Ne bacajte biserje pred svinje

Postoje trenuci kada se čini kako su se protiv nas urotilo i nebo i zemlja. Rijetki su oni koji ih nisu doživjeli, a još rjeđi koji su u njima vidjeli mogućnost da duhovno napreduju proširujući i uzdižući svijest. Ubrajam se u obje kategorije i zato mogu pouzdano svjedočiti kao netko tko je naučio lekciju mudrosti na teži način. Možda i najteži.

Svi smo, općenito, skloni cijeniti nešto tek kada to izgubimo, pa što dragocjenije, to veći napor da to vratimo natrag. Dobra je vijest što nas sve oko nas upozorava na opasnost kojoj se približavamo. Loša vijest je što to rijetko uočavamo dok ne bude prekasno.

Mudro se ophodite sa svojim dragocjenim životom kako ne biste izgubili ono što ga čini dragocjenim. Ne bacajte svoje biserje pred svinje, jer će se doista okrenuti protiv vas da sataru i vas i njih. Što su istinske svetinje, saznat ćete već kada ih izgubite ukoliko ne umijete drugačije.

Moj savjet je da ne čekate toliko dugo. Slušajte svoje srce, a ne glas svijeta i živjet ćete puninu života.

EGO - jedini neprijatelj sreće

Svi ljudi imaju neke svoje borbe, svoje probleme, jade, boli.... Svatko je uronjen u stvarnost ovoga svijeta, stvarnost dvojnosti, suprotnosti koju jedva da poznaje premda ju zove svojom stvarnošću, svojom istinom, svojim svijetom, svojim životom...

Nosimo se sa životom kako znamo i umijemo, i često tako i odgovaramo na postavljeno nam pitanje. Nije li upravo to simptomatično: nosimo se sa životom u smislu da se hrvamo s njim, pa nam ne ostaje previše snage da ga živimo, a najmanje da ga živimo svoj u punini i svekolikoj čarobnosti kako to dolikuje otajstvu života.

Tužna je činjenica što, zbog nesvjesnosti o vlastitom dostojanstvu čovjeka, kao očitovanja samoga božanskoga Duha, ne poštujemo ni vlastito dostojanstvo, a kamo li dostojanstvo drugoga. Onoga trenutka kada se naučimo s dostojanstvom ophoditi sa sobom, shvatit ćemo ono što je čovjeku najteže shvatiti: jedno smo sa svakim čovjekom; jedno sa svakim bićem vjerovali mi to ili ne, sviđalo nam se ili ne. Na ovom mjestu ne kanim to opširnije elaborirati, pa ipak, želim s vama podijeliti istinu koju nisam gotovu preuzela, pa čak ni apriori simpatizirala. Sam život me tome naučio. Naučio me da uistinu nemamo drugoga neprijatelja do vlastitog ega slijepog za istinu, slijepog za ljubav, za argumente duha...

Odlučna borba s egom je uistinu borba s goropadnim, strahovito žilavim i bezobzirnim divom, ali se svaki trud na kraju isplati jer je uložen u dobrobit vlastitog života, pa ma kako se ponekad doimalo upravo suprotno. Stoga se često doima kako je borba neravnopravna, beznadežna, nepravedna i uzaludna, te da ni sami anđeli ne mogu pomoći. Da, tako se to doima umu koji drugačijim mjerama odvaguje vrijednosti. Duh, međutim, zna da anđeli, još kako, vojuju na njegovoj strani. Upustite se u borbu s vlastitim egom, znači biti napokon spreman čuti i glas duha koji ne dijeli stvarnost na moje i tvoje.

Pa, sretno vam bilo i neka vam vaši anđeli budu u pomoći.

Eloi, Eloi, lama sabakthani! (samo za duhovno zrele)

Mora li svaki duhovni tragatelj proći tkz-u tamnu noć duše, i da li je svačija toliko mučna kao moja, nije mi poznato, tek jedno je sigurno: anđeli nemaju pristup duši dok traje tama kroz koju, očito, mora proći sama, pa ih je uzaludno dozivati. Zamislite sebe ispod snježne lavine koja ruši sve pred sobom ne pitajući se hoće li biti preteška za leđa na koja će se bjesomučno oboriti svom svojom silesijom. Zakopana ispod te neizmjerno hladne i teške gromade, molim anđele da ju podignu ili barem malo smanje pritisak, a mjesto odgovora stiže nova lavina, pa još jedna i još jedna. Onima koji su sablažnjeni toplo preporučam da ne čitaju dalje jer je tekst namjenjen samo onima koji su iskusili nešto slično, ili su barem dovoljno duhovno zreli da ne sude ishitreno i ne reagiraju nepromišljeno.

Svaki kršćanin zna zbog čega, i kako, osuđen Isus: na najsramotniju kaznu onoga doba koja je više bila znak sramote, nego znak strahote. Brižno se, naime, paziloda da se zna tko umire zasluženo časnom, a tko zasluženo nečasnom, odnosno sramotnom smrću, a Isusova osuda - smrt na križu bijaše najsramotnija. Je li to bila Njegova tamna noć duše? Svakako, ali zacijelo ne i jedina. Sjetimo se samo napastovanja u pustinji, krvavog znoja u Maslinskom vrtu i vapaja: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!

Mnogi su crkveni oci i teolozi raspravljali o tom bolnom kriku koji se ponekom doimao protuslovan samoj božanskoj naravi Isusa Krista. Ta kako sam Sin Božji može huliti na Boga takvim očajničkim krikom nedoličnim Bogočovjeka, pitaju. Nije neophodno naglašavati kako Isus nije time hulio, samo je, na posve ljudski način izrazio nepodnošljivu bol – krikom Bogu. Nije, naime, na nju bio neosjetljiv što upravo potvrđuje taj krik koji nije izraz sumnje, duhovne labilnosti, ili bilo čega sličnoga nego tek potvrda Njegove ljudske prirode podložne boli.

Koliko puta smo, pritisnuti nekom boli, i sami izrekli štošta što nije pravi izraz nas samih premda je bol bila neusporedivo blaža. Koliko puta nam se doimalo da ne postoji izlaz, da smo iscrpili svaki atom snage i svaku mrvicu nade? Jesmo li zato nužno očajni? Ne. Možda smo samo shrvani težinom boli koja kadkada umije biti neshvatljivo ubitačna, ali to nije sinonim za očaj koji nije puka, najčešće kratkotrajna, reakcija na bol, nego trajno stanje duha, baš kao i radost kao njegova opreka.

Jesam li, dakle, očajna zato što, usred silne boli, ispustim krik koji, čini se, najviše para uši „pravednika“ koji nisu iskusili ništa sličnoga i koji bi se, možebit, vrlo brzo odmetnuli u očajnike kada bi bili s njome suočeni. Jesam li svetogrdna ako ponovim Isusov vapaj Bogu, ne zato da bih hulila, nego zato što silna bol treba oduška, a najčešće se podnosi u posvemašnjoj osamljenosti. Da, duhovna bol je najsamotnija i najteža od svih ljudskih boli i ne može ju nositi nespreman duh što je jedini suvisli razlog zbog čega ju, u pravilu, doživljavaju upravo uzvišeni duhovi. Kako sam ju, barem donekle, podijelila s vama, nesposobna nositi tu ubitačnu samotnost, očito postoje i iznimke od toga pravila.

Budite, dakle, zahvalni na daru suosjećanja koju imate u svojim bližnjima, prijateljima, kolegama, poznanicima... Budite istinski zahvalni jer ne možete ni zamisliti kako se teško samome nositi s golemom boli. U Knjizi postanka slušamo Božji glas koji govori kako nije dobro da čovjek bude sam. Nije dobro da bude sam čak ni u veselju jer svaka jaka emocija prirodno teži biti podijeljena. U prvom redu to vrijedi za bol i patnju koje su istinski nepodnošljive u krajnjoj osami, a potreba za sućuti raste srazmjerno veličini boli. Ne moći ju podijeliti s bilo kime znači biti osuđen na najcrnju od svih noći: noć duše.

Tama je to koja nadilazi poznatu nam tamu i bol koja nadilazi poznatu bol jer ne boli samo srce nego se doslovno radi o boli duha kada više nisi siguran tko si, zašto si i što zapravo proživljavaš u toj zastrašujućoj pomrčini koja se, ničim izazvana, sruči od nikud kao mreža u koju se zaplete preplašena ribica nesvjesna ičega do smrtnoga straha od nenadane, nepoznate prepasti.

Ničim uzrokovana, ni s čim povezana, ničim objašnjiva, ničim otklonjiva, ničim omekšiva, mračna i teška, ne daje baš previše razloga za nadu i pouzdanje, a ipak, na čudesan način pročišćava duh upravo na tim neizmjernim dubinama na kojima ne dopire nikakva svjetlost.

Čemu služi takvo čudesno iskustvo i zašto je gotovo nezaobilazno na putu istinske duhovnosti, nisam još dokučila, no posve sam sigurna da sam ga sama izmolila kao otajstveni dar neprispodobiv umu. I makar imam nelagodan osjećaj da ga nisam dostojna, unaprijed se radujem mudrosti koju sa sobom nosi makar se, iz ove perspektive, doima nedostižnom.