Eloi, Eloi, lama sabakthani! (samo za duhovno zrele)

Mora li svaki duhovni tragatelj proći tkz-u tamnu noć duše, i da li je svačija toliko mučna kao moja, nije mi poznato, tek jedno je sigurno: anđeli nemaju pristup duši dok traje tama kroz koju, očito, mora proći sama, pa ih je uzaludno dozivati. Zamislite sebe ispod snježne lavine koja ruši sve pred sobom ne pitajući se hoće li biti preteška za leđa na koja će se bjesomučno oboriti svom svojom silesijom. Zakopana ispod te neizmjerno hladne i teške gromade, molim anđele da ju podignu ili barem malo smanje pritisak, a mjesto odgovora stiže nova lavina, pa još jedna i još jedna. Onima koji su sablažnjeni toplo preporučam da ne čitaju dalje jer je tekst namjenjen samo onima koji su iskusili nešto slično, ili su barem dovoljno duhovno zreli da ne sude ishitreno i ne reagiraju nepromišljeno.

Svaki kršćanin zna zbog čega, i kako, osuđen Isus: na najsramotniju kaznu onoga doba koja je više bila znak sramote, nego znak strahote. Brižno se, naime, paziloda da se zna tko umire zasluženo časnom, a tko zasluženo nečasnom, odnosno sramotnom smrću, a Isusova osuda - smrt na križu bijaše najsramotnija. Je li to bila Njegova tamna noć duše? Svakako, ali zacijelo ne i jedina. Sjetimo se samo napastovanja u pustinji, krvavog znoja u Maslinskom vrtu i vapaja: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!

Mnogi su crkveni oci i teolozi raspravljali o tom bolnom kriku koji se ponekom doimao protuslovan samoj božanskoj naravi Isusa Krista. Ta kako sam Sin Božji može huliti na Boga takvim očajničkim krikom nedoličnim Bogočovjeka, pitaju. Nije neophodno naglašavati kako Isus nije time hulio, samo je, na posve ljudski način izrazio nepodnošljivu bol – krikom Bogu. Nije, naime, na nju bio neosjetljiv što upravo potvrđuje taj krik koji nije izraz sumnje, duhovne labilnosti, ili bilo čega sličnoga nego tek potvrda Njegove ljudske prirode podložne boli.

Koliko puta smo, pritisnuti nekom boli, i sami izrekli štošta što nije pravi izraz nas samih premda je bol bila neusporedivo blaža. Koliko puta nam se doimalo da ne postoji izlaz, da smo iscrpili svaki atom snage i svaku mrvicu nade? Jesmo li zato nužno očajni? Ne. Možda smo samo shrvani težinom boli koja kadkada umije biti neshvatljivo ubitačna, ali to nije sinonim za očaj koji nije puka, najčešće kratkotrajna, reakcija na bol, nego trajno stanje duha, baš kao i radost kao njegova opreka.

Jesam li, dakle, očajna zato što, usred silne boli, ispustim krik koji, čini se, najviše para uši „pravednika“ koji nisu iskusili ništa sličnoga i koji bi se, možebit, vrlo brzo odmetnuli u očajnike kada bi bili s njome suočeni. Jesam li svetogrdna ako ponovim Isusov vapaj Bogu, ne zato da bih hulila, nego zato što silna bol treba oduška, a najčešće se podnosi u posvemašnjoj osamljenosti. Da, duhovna bol je najsamotnija i najteža od svih ljudskih boli i ne može ju nositi nespreman duh što je jedini suvisli razlog zbog čega ju, u pravilu, doživljavaju upravo uzvišeni duhovi. Kako sam ju, barem donekle, podijelila s vama, nesposobna nositi tu ubitačnu samotnost, očito postoje i iznimke od toga pravila.

Budite, dakle, zahvalni na daru suosjećanja koju imate u svojim bližnjima, prijateljima, kolegama, poznanicima... Budite istinski zahvalni jer ne možete ni zamisliti kako se teško samome nositi s golemom boli. U Knjizi postanka slušamo Božji glas koji govori kako nije dobro da čovjek bude sam. Nije dobro da bude sam čak ni u veselju jer svaka jaka emocija prirodno teži biti podijeljena. U prvom redu to vrijedi za bol i patnju koje su istinski nepodnošljive u krajnjoj osami, a potreba za sućuti raste srazmjerno veličini boli. Ne moći ju podijeliti s bilo kime znači biti osuđen na najcrnju od svih noći: noć duše.

Tama je to koja nadilazi poznatu nam tamu i bol koja nadilazi poznatu bol jer ne boli samo srce nego se doslovno radi o boli duha kada više nisi siguran tko si, zašto si i što zapravo proživljavaš u toj zastrašujućoj pomrčini koja se, ničim izazvana, sruči od nikud kao mreža u koju se zaplete preplašena ribica nesvjesna ičega do smrtnoga straha od nenadane, nepoznate prepasti.

Ničim uzrokovana, ni s čim povezana, ničim objašnjiva, ničim otklonjiva, ničim omekšiva, mračna i teška, ne daje baš previše razloga za nadu i pouzdanje, a ipak, na čudesan način pročišćava duh upravo na tim neizmjernim dubinama na kojima ne dopire nikakva svjetlost.

Čemu služi takvo čudesno iskustvo i zašto je gotovo nezaobilazno na putu istinske duhovnosti, nisam još dokučila, no posve sam sigurna da sam ga sama izmolila kao otajstveni dar neprispodobiv umu. I makar imam nelagodan osjećaj da ga nisam dostojna, unaprijed se radujem mudrosti koju sa sobom nosi makar se, iz ove perspektive, doima nedostižnom.