Uzdizanje svijesti iznad razine oko za oko

Živimo u svijetu za koji baš ne možemo reći da je najidealniji premda se velika većina čovječanstva smatra vjernicima, u religioznom smislu, a većina ostalih smatra se duhovnim osobama što je potpuno u neskladu sa stanjem svijesti u kojoj još uvijek prevladava pravo jačega, glasnijega, moćnijega, brutalnijega...jednom riječju na razini svijesti utemeljenoj na egu. Zašto je tomu tako ukoliko smo svi, manje više, duhovni?

Biti uistinu duhovan i smatrati sebe duhovnim nipošto nisu istoznačni pojmovi. U tome se krije odgovor i riješenje problema. Nije dovoljno samo vjerovati da Bog, kao vječna svestvaralačka stvarnost Ljubavi, postoji da bi se samim tim bilo vjernikom ili duhovno osvještenim čovjekom.

Duhovnost je mnogo više od onoga što obično podrazumijevamo pod tim pojmom, a religioznost samo jedan vid duhovnosti, pa vrijedi isto pravilo. Na sadašnjem nivou svijesti utemeljenoj na poistovjećivanju s egom (oko za oko, zub za zub), koja je dominantna i dvije tisuće godina nakon Krista, još uvijek iznimno rijetki shvaćaju značenje Njegove poruke, a još rjeđi su spremni živjeti tu poruku usprkos njenu obećavajućem nazivu Radosna vijest.

Sretnim iznimkama, međutim, nipošto nije lako živjeti u ovom svijetu, a ne biti od svijeta, baš kao što nije bilo ni Isusu, no to nije razlog za odustajanje od svojega puta i uloge u sveopćem uzdizanja svijesti koje se ne može izbjeći. Sve, naima, započima jednim jedinim korakom, a kojima je više dano, od njih će se više i tražiti, s pravom govori Isus. Koliko je, pak, Njemu samome bilo dano, pokazuje i Njegov život i Njegova smrt. Nitko, primjerice, od invalida neće očekivati da pritrči u pomoći zbunjenoj bakici na pješačkom prijelazu, ali se očekuje od onih koji su kadri pružiti pomoć. Potpuno isto vrijedi i u duhovnosti.

Ukoliko se smatramo duhvnom osobom, ne moramo se uvijek grčevito držati pravde ovoga svijeta; pravde koja se ravna po gore spomenutom pravilu oko za oko, jer sve dok činimo tako, doprinosimo dominaciji te krute, ni malo duhovne, razine svijesti okrenute sebi samoj.

Možda ste i vi jedan od onih kojima je više dano, pa se ne treba iznenaditi ako sve oko vas potvrđuje tu stvarnost tražeći da se angažirate više od drugih. To nije vrijeme za kukanje,  samosažalijevanje i postavljane pitanja: „Zašto baš ja, Bože! Što sam ti skrivio?“ Radi se o uzvišenom pozivu za koji ste, očito, dorasli.

Kraljevske ovlasti svakako ne idu bez kraljevskih obveza i odgovornosti. Na koncu konca, ne treba li biti zahvalan na činjenici da se pribrajate u one kojima je više dano. Što veći dar, to veća odgovornost i veća obveza. Veliki darovi se, naime, ne dijeli olako, zar ne? Zato baš ti, a ne netko drugi.