Nosimo se sa životom kako znamo i umijemo, i često tako i odgovaramo na postavljeno nam pitanje. Nije li upravo to simptomatično: nosimo se sa životom u smislu da se hrvamo s njim, pa nam ne ostaje previše snage da ga živimo, a najmanje da ga živimo svoj u punini i svekolikoj čarobnosti kako to dolikuje otajstvu života.
Tužna je činjenica što, zbog nesvjesnosti o vlastitom dostojanstvu čovjeka, kao očitovanja samoga božanskoga Duha, ne poštujemo ni vlastito dostojanstvo, a kamo li dostojanstvo drugoga. Onoga trenutka kada se naučimo s dostojanstvom ophoditi sa sobom, shvatit ćemo ono što je čovjeku najteže shvatiti: jedno smo sa svakim čovjekom; jedno sa svakim bićem vjerovali mi to ili ne, sviđalo nam se ili ne. Na ovom mjestu ne kanim to opširnije elaborirati, pa ipak, želim s vama podijeliti istinu koju nisam gotovu preuzela, pa čak ni apriori simpatizirala. Sam život me tome naučio. Naučio me da uistinu nemamo drugoga neprijatelja do vlastitog ega slijepog za istinu, slijepog za ljubav, za argumente duha...
Odlučna borba s egom je uistinu borba s goropadnim, strahovito žilavim i bezobzirnim divom, ali se svaki trud na kraju isplati jer je uložen u dobrobit vlastitog života, pa ma kako se ponekad doimalo upravo suprotno. Stoga se često doima kako je borba neravnopravna, beznadežna, nepravedna i uzaludna, te da ni sami anđeli ne mogu pomoći. Da, tako se to doima umu koji drugačijim mjerama odvaguje vrijednosti. Duh, međutim, zna da anđeli, još kako, vojuju na njegovoj strani. Upustite se u borbu s vlastitim egom, znači biti napokon spreman čuti i glas duha koji ne dijeli stvarnost na moje i tvoje.
Pa, sretno vam bilo i neka vam vaši anđeli budu u pomoći.
Nema komentara:
Objavi komentar
Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom