Razlikovanje duhova

Tragajući za sobom u sebi, za onom iskonskom, božanskom biti, skloni smo činiti štošta (molitva, žrtva, post, hodočašća....), pa ipak smo rijetko spremni učiniti jedino što bi bilo istinski djelotvorno: pobijediti vlastiti ego zbog kojeg je i došlo do rasebljavanja, obesebljenja, odnosno otuđenja od vlastite biti.

Uhvatiti se u koštac s egom, izvorom svakoga straha i svakoga nemira, zahtjeva mnogo više od svega što smo obično spremni učiniti za vlastitu dobrobit, a kada taj trud ostane besplodan, brzo odustajemo još nezadovoljniji nego prije.

Ukoliko se i nakanimo iskreno pozabaviti uvjetovanošću koju stvara ego, najčešće to pokušavamo s njegove razine ne shvaćajući da je se radi o uzaludnom lijevanje vode u posudu bez dna. Kada se odlučimo posve razgolititi ego koji nas drži zarobljenima strahom prestajući se opirati mogućnosti da jesmo zarobljeni njime, tek tada se možemo početi oslobađati njegova stiska. To, na žalost, ne ide bez velikog otpora. Drugačije, dakako, ne bi bilo ni moguće.

Treba se, dakle, naoružati mudrošću strpljenja; opasati bokove moću Duha Svetoga kako bi smo bili kadri za najveću, ali i najplodonosniju borbu koju smo ikada vodili. Božanska Mudrost će nam, u skladu s našom spremnošću za suradnju, uvijek iznova nuditi novu mogućnost da nadiđemo brojna ograničenja koja nam je ego nametnuo, ili da se poslužimo Isusovim rječnikom: trebamo umrijeti sebi da bi smo živjeli u punini svoje božanskoge biti.

Kako zgodno negdje reče Ivo Andrić: gubiti je teško samo dotle dok se ne izgubi sve, a kada se gubitak prihvati oslobođen straha, preobražava se u dobitak; u sigurnost koju nam Bog daruje oslobođenu svake navezanosti, a time i svakoga ropstva. Navezanost je, naime, glavno oruđe ega.

Bezbroj je stvari na koje smo navezani. Stvari kojima robujemo nesvjesni okova koji ograničavaju našu božanski nedodirljivu slobodu. Slobodu od podložnosti egu koji je, po svojoj naravi, suprotan slobodi, suprotan mudrosti, suprotan ljubavi – suprotan izvornoj naravi našega bića. Upravo zato i jest neprijatelj čovjeka ili, evanđeoskim rječnikom, zlotvor, zavodnik, lažac, sotona.

Nadići ustrajni diktat ega u sebi zahtijeva posvemašnju iskrenost spram sebe, bez pokušaja opravdavanja, okrivljivanja, samosažalijevanja, samozavaravanja... Napor koji ulažemo po tom pitanju na našu je dobrobit i stoga je besmislen i kontraproduktivan svaki pokušaj uljepšavanja po diktatu ega. Tražite istinu, i istina će vas osloboditi. Ne postoji, naime, bolji i lošiji portret ega.  Postoji tek ego-svijest nasuprot svijesti ljubavi.

Živimo u svijetu u kojem prevladava ego-svijest, pa nije čudno što smo i sami njeni dionici. To, međutim, nije razlog da tako i ostane. Ploviti niz struju, iz perspektive ega, doima se najlakšim i najkorisnijim načinom. U ime i za račun ega jest tako, no mi nismo istovjetni egu, niti on pridonosi ikakvoj vrijednosti života premda se iznimno trudi uvjeriti nas suprotno. To, naime, i jest njegova zadaća.

Lišimo ego njegove zakonodavne i izvršne vlasti kojoj, po duboko ukorijenjenoj navici, slijepo robujemo, i tada će on služiti nama unatoč svekolikom otporu.  Prije toga, dakako, moramo proći školu Mudrosti u kojoj mu (egu) nitko i ništa neće ugađati. Baš naprotiv. Zvuči poprilično zastrašujuće, i jest tako iz perspektive straha na kojoj je utemeljena vladavina ega. Potraga za svojom istinskom biti, jedino njega ugrožava i zato se s pravom toliko opire boreći se svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Treba, dakle, imati na umu kako ta sredstva nisu zanemariva s obzirom na činjenicu da poistovjećujemo s egom držeći njegov gubitak svojim gubitkom sve dotle dok, s pomoću božanske Mudrosti, ne naučimo razlikovati duhove.

Duboka voda djeluje zastrašujuće samo dotle dok ne naučimo plivati. Stoga budite nedužni poput djece i lukavi poput zmije kako bi ste bili kadri razotkrilti sve maske u koje se ego zaodjeva kako bi sebi osigurao opstanak i vlast ne prežući ni pred čime, pa se neće skanjivati ni od maske svetosti, milosrđa, dobrote, žrtvovanja i mnoštva ostalih načina na koje se vješto prerušava u jednoj jedinoj nakani: davati da bi se primilo.

Suprotno ljubavi, ego u svemu traži svoje uzdizanje i odobravanje.Traži svoju korist, tim jače što smo toga manje svjesni. Neosvještenost je idealan paravan da bi neometano nametao i provodio svoju volju. Bitno je, međutim, shvatiti da ta volja nikada nije u skladu s dobrobiti našega života sve ako nam se takvom pretstavlja. Vukovi su to preodjenuti u janjeća krzna kako to lijepo detektira evanđelje ohrabrujući nas da ih i sami razotkrijemo, no za takvo nešto treba više od puke želje. Potrebno se naoružati silom odozgor koja nije negdje izvan nas nego je božanska moć u nama samima. Moć koja se crpi iz istine o kojoj govori Isus: Istine koja je kadra osloboditi nas. Osloboditi od ropstva kojega nismo svjesni i u čemu leži najveća moć ega zahvaljujući kojoj tako tvrdokorno ustraje.

Vlastitim iskustvom mogu posvjedočiti da proces razgradnje (prevazilaženja) ega nije ni malo bezbolan gledajući, dakako, iz njegovog načina vrednovanja stvarnosti. Možete, dakle, očekivati gubitak onoga uz što najviše prijanjate, s čime se najviše poistovjećujete i čemu najviše pridajete važnost. Strašno!, reći ćete. Slažem se. Naše je prijanjanje toliko veliko da se teško odričemo i najbanalnijih stvarčica, pa kako ne bi bilo teško otpustiti ono što držimo iznimno bitnim; ono s čime smo poistovjetili vlastitu vrijednost.

Svaka navezanost je, međutim, navezanost ega, dok je ljubav po sebi slobodna i samodostatna. Ne u smislu sebeljublja nego u posvemašnjem lišavanju od njega kako je jedino moguća istinska sloboda. Biti vrjedniji od drugoga, izum je ega kojim najlakše osigurava opstanak. Tako dobiva, uvijek potrebne, neprijatelje protiv kojih će ratovati, od kojih će biti ugrožen i zbog kojih će biti nesretan. Suprotno uobičajenom uvjerenju, egu je potrebna nesreća kako bi bio ono što jest – obmanjivač istine.

Dok još nisam shvatila što se zapravo događa, nekako sam znala da sam sebi izmolila sve nevolje koje su me snašle grabeći sve više, sve dublje, sve bolnije. Pa i onda kada sam doslovno ostala bez svega (po Andrićevu receptu za sreću), još uvijek su dolazile u vidu svakojakih kaotičnih međuodnosa koji su naprosto nicali niodkuda bivajući sve razornijima što sam im se više opirala, uzmicala, poricala i dokazivala nedužnost.

Poanta, naime, i jest u tome da su se „stvorili tu“ zato jer su bili nužni stvarajući novu priliku za sazrijevanje i uzdizanje svijesti kroz novo razotkrivanje i prevazilaženje ega na onim dimenzijama na kojima je to najteže učiniti.

Smatram kako sam postigla mnogo već i samom činjenicom što sam odavno prestala pitati zašto mi se događaju te ružne, ničim potaknute, nevolje bivajući spremna učiti i prihvaćati mudrost koju u sebi nose, premda ne bez poteškoća. Ta, kako bi i moglo biti drugačije? Ništa što bi bilo bezbolno ne bi imalo takvu moć poučavanja. Mudrost koja se očituje tek kada smo, radi duhovne dobrobiti, spremni umirati sebi u situaciji u kojoj ego još uvijek drži jake adute, najdjelotvorniji je način borbe s egom koji napadno mrzi sve što mu je nepoznato. Bol zbog nevolje je, međutim, ono što mu je i poznato i  potrebno, te ustraje na njima kako bi nas držao vezane. Kada svjesno prevladamo to njegovo lukavstvo nevolje se čudesno preobražavaju u biserje trajne, nemjerljive vrijednosti: ono od čega najviše strahuje budući predstavlja njegov kraj.

Svaka nevolja ne vodi nužno k uzdizanju svijesti, no svjesno uzdizanje bez ikakvih poteškoća doslovno je nezamislivo na razini svijesti na kojoj se poistovjećujemo s egom. Kolika je moć tog poistovjećivanja pokazat će veličina otpora spram svega onoga što nam, u cilju otvaranja očiju, donosi mudrost naše duše zaodjenuta u ruho svakojakih poteškoća, tim većim što je otpor veći.

Najteža stvar u prevladavanju ega, kako se pokazuje, jest dopuštanje: Neka bude volja Tvoja!

Volja je to suprotna svemu za čim čezne ego ne nudeći nikakve alternative. Volja naše božanske biti koja nam nudi novu, moćnu alternativu: svijest ljubavi u zamjenu za ego-svijest. Prihvatimo li taj poziv, nužno izazivamo ego da se brani svim sredstvima, kojih, ruku na srce, doista ima sva sila. U protivnom ne bi bilo tako zastrašujuće mukotrpno.

Nije, dakle, pretjerano reći kako je bespoštedna borba s egom najjunačkije od svih junaštava dostupnih ljudskome duhu. Isusov primjer nema premca u svekolikoj povjesti čovječanstva, no obrazac je isti za svakoga.

Opirati se i time pogodovati egu, ili ga nadvladati povjerenjem u savršenstvo božanske Mudrosti, izazov je ljudskoga roda koji se ne može zaobići. Nagrada ega je učvršćivanje ropstva, nagrada ljubavi oslobođenje i spasenje. Što nam je dragocjenije, odlučujemo sami budući nismo marionete u rukama nekakvog hirovitog demijurga, kako to ego predstavlja, nego božanski sustvaratelji slobodni birati svoju stvarnost