Kao da se više ne osjećamo duhovnim bićima. Bojim se da ćemo, na razini kolektivne svijesti, skupo platiti tu bezumnost. Anđeli su uvijek jednako spremni pomoći, no čovjek današnjeg vremena, nije za nju baš najspremniji. Jesmo li doista toliko duhovno otupjeli da se ne umijemo probuditi iz posvemašnje letargije u koju smo zapali? Jesi li i među onima koji ne mare sve dok ne budu prisiljeni mariti ili po malo shvaćaš da nas ubija vlastita sljepoća?
Svaka misao nas približava ili udaljava od naše iskonske božanske biti. Jesmo li uopće svjesni koliko smo moćni i koliko doprinosimo tome da jesmo tu gdje jesmo: otuđeni od sebe, otuđeni od drugoga: Rasebljeni. Rasčovječeni.
S takvom dijagnozom, uzalud ćemo tragati za srećom. Ona se, naime, ne nalazi drugdje do u našemu duhu - tamo gdje ju najmanje tražimo. Kamo gotovo i ne zavirujemo.
S takvom dijagnozom, uzalud ćemo tragati za srećom. Ona se, naime, ne nalazi drugdje do u našemu duhu - tamo gdje ju najmanje tražimo. Kamo gotovo i ne zavirujemo.
Nema komentara:
Objavi komentar
Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom