Ne opirite se Zlomu!

Isus se nije opravdavao pred svojim tužiteljima premda je bio moćan obraniti se, a u pitanju nije bio ponos, nego sam život, pa ipak se zbog toga nije osjećao manje dostojanstveno. Upravo suprotno. Ta, zar bi dolikovalo Sinu Božjemu da se pograbi sa onima koji jedva da znaju razlučitii čovjeka od psa. I što bi mogao reći u svoju obranu kada se Njegova krivica i sastojala u tome što i sam nije kao oni. Tako je postupio na način koji jedino dolikuje mudrosti: Ne dajte svetinje psima! (Mt 7,6). Koliko je sam autor Matejevog evanđelja, ili već neki kasniji redaktor, površno shvatio dubinu ovih riječi, potvrđuje i naslov koji je iznad njih stavio: Ne obeščašćujte svete stvari. 'Svetinje' na koje je Isus mislio, nisu stvari poput bogoštovnih predmeta, nego duhovne stvarnosti kao što je to ljubav, istina, Bog. Često sam i na vlastitoj koži iskusila tu vrstu osude, ali za razliku od Isusa, na sve moguće načine sam nastojala opravdati svoje pravo da budem ono što jesam i osuditi njihovo opiranje.

Osuda otpora je također otpor, pa sam činila isto što i oni; branila svoje pravo na izbor, a osporavala njihovo. I tako u krug. Isus, međutim, nije pao u tu zamku čak ni kad su ga izazivali pitanjima poput onoga o njegovu božanstvu, a u tome je ustrajao i u susretu s fizičkom patnjom i smrću ne pokušavajući, ni najmanjim znakom, uvjeravati ikoga u svoju nedužnost i pravednost. U očima ega, takvo uvjeravanje samo može povrijediti dostojanstvo, a u očima ljubavi kazna ionako ne bi postojala. Drugim riječima, jedini postupak u skladu s dostojanstvom jest neopiranje zlomu, jer ako i ne razumije jezik ljubavi, ona ga razoružava.

To je jedini razlog zašto se bijes stišava čim čovjek, pas, mačka...izdahnu. Ego ostaje bez svog goriva. Na tom tragu je i zahtjev o neosuđivanju jer je osuđivanje, bilo pravedno“ ili nepravedno, samo je potvrda da smo u vlasti ega čija pravednost se iscrpljuje u zakonu oko za oko, zub za zub. To je vrhunac njegove pravičnosti koja služi  isključivo kažnjavanju u svrhu poravnanja duga, dakle, najprostija trgovina koristima. Ali, što možemo ponuditi kao otkupninu za život koji smo primili kao dar ljubavi, a obezvrijedili ga zadahom zla. Na početku svog djelovanja, Isus se morao pripremiti za božansku misiju izlažući se kušnji u okolnostima kada ego, ukoliko nije posve utišan, nije kadar reći 'ne'. 

Ovo su tri najjača područja ega: Prvo: ugrožena egzistencija (pretvaranje kamenja u kruh u svrhu utaživanja gladi); drugo: ponuda demonstracije božanske moći u svjetovne svrhe  (baciti se s litice i ostati neozlijeđen) i treće: ponuda bogatstva i vlasti (kraljevstva svijeta). Kako je Isus, uistinu bio Božji Sin, pa dakle i moćan da sve to učini, morao se najprije susresti s tim demonima u sebi. Demonima koji proizlaze iz same naravi čovjeka kao slobodnog bića, dakle onoga koje, u svakom trenutku, ima moć opredjeliti se za jedan od ponuđenih svjetova: svijet ega ili svijet ljubavi. Kada bi Isus bio lišen te mogućnosti izbora, ne bi mogao biti čovjekom (kojega upravo ta sloboda i čini čovjekom), niti bi moglo biti riječi o Njegovu slobodnom opredjeljenju. Sloboda, prema tome, nužno podrazumijeva mogućnost izbora i zato je i sam Isus morao biti iskušan, baš kao i pravednik Abraham i Job u istoimenim starozavjetnim pričama.

Priča o Jobu slikovito opisuje uobičajene kušnje ega koje navodi Bogu kao kamen spoticanja svakoj vjeri. Lako je, tvrdi đavo, biti vjeran Bogu dok ti sve ide dobro, ali oduzmi nešto što je egu bitno i uskoro ćeš začuti kletve i jadikovke. Tako pravedni Job, malo, po malo, ostaje najprije bez materijalnih dobara, a doskora i bez obitelji, ali se i dalje, za razliku od svoje žene, koja je simbol reakcije ega, nepokolebljivo drži vjere u Božju pravednost utemeljenu na Njegovoj biti koja je ljubav. Đavao, na koncu, predlaže da mu se, kao posljednji adut, udari na zdravlje i sam život kako bi se Boga uvjerilo da ipak postoji nešto gdje je ego jači od povjerenja u ljubav. I Bog, vjerujući u Jobovu pouzdanost, dopušta i tu, posljednju kušnju iz koje Job, (zapravo Bog), dakako, izlazi kao pobjednik. Ta, čija je to moć u Jobu nadjačala sile ega, ako ne Božja?

Priča o Jobu je paradigma Isusova poslanja. Dopustiti egu da na njemu iskuša sva svoja oružja, a onda iz ruku Božjih (ruku Ljubavi) dostojanstveno uzeti pobjednički pehar u ime cjelokupnog ljudskog roda. Nije nam time pokazao kako se osloboditi ega po svaku cijenu, nego nas je poučio kako da se oslobodimo potrebe da se neprestalno  borimo s njime, dokazujući nam koliko je ljudska narav  kadra učiniti. Mnogo više nego što je kadra  povjerovati. Isus nije pobijedio ego kao Bog, nego kao čovjek, i upravo tom veličanstvenom pobjedom potvrđuje svoju istovjetnost s Bogom. Čineći to kao čovjek, šalje čovjeku poruku o ljudskoj naravi koja je izvorno bogolika i zato kadra činiti božanstvene stvari ukoliko istinski vjeruje u tu božansku narav. O toj vjeri On govori kada ju toliko puta stavlja kao uvjet spasenja. Ta, kako ćeš ustati iz invalidskih kolica ukoliko, zbog nevjere ne pokušavaš ustati. 

Mnogobrojni vjernici banaliziraju taj imperativ vjere misleći kako će se spasiti samom vjerom da je Isus Sin Božji. Što na to odgovara sam Isus? I đavao vjeruje, i strepi. Vjerovati da je Isus Sin Božji, podrazumijeva aktivno sudjelovanje u toj vjeri na način koji je On sam svjedočio vjerujući da je Sin Božji: Zašto me zovete:“Gospodine, Gospodine!“, a ne vršite što kažem? (Lk 6,46).  Kada odlazimo k liječniku i ovaj nam propiše terapiju za našu bolest, a mi odemo i ne postupimo po njegovu naputku, to svakako odaje naše nepovjerenje u  liječnika. U protivnom, učinili bi smo što nam je rekao, zar ne?