Licemjerje - grijeh protiv istine

Ljudi izrijekom vjeruju u Isusa, ali rijetki tu vjeru potvrđuju vršeći što je rekao. Preteško je to za nas, govorimo, kao da je kopito ega lakše. Sva zla ovoga svijeta, u najširem smislu riječi, dolaze od ega i zato s pravom nosi epitet zlotvora, đavla, lašca, zavodnika, zloga ili sotone. Nema nikakve potrebe pisati ove izraze velikim početnim slovom ukoliko tu počast ne dodijelimo i samome egu. Možda će se i današnji pismoznanci i farizeji usprotiviti mogućnosti da 'najobičnijem, bizarnom' egu ode tako moćna i veličanstvena titula legendarnog, gotovo omiljenog, sotone, ali takvi se zacijelo nisu potrudili suočiti s vlastitim egom, oči u oči, i tako mu spoznati istinsku narav. Uvjeravam vas, pored ega nam ne treba dodatnog vraga. Dovoljno je strašan za sve đavle paklene. 

Ono što nas svakodnevno iskušava u našoj ljudskosti, pa dakle i božanstvenosti, nije nikakav onostrani, misteriozni, entitet, nego je to naš vlastiti ego. Bez njega bi na zemlji već bilo uspostavljeno Kraljvstvo o kojem Isus govori, ali nipošto neće biti uspostavljeno sve dok izvor zla prebacujemo na nekog drugoga, kako bi smo sebi olakšali. Najlakše je, naime, izmisliti nepostojeće biće koje je odgovorno za našu samoživost i sebičnost. Tada joj se možemo prepustiti do mile volje. Ukoliko je đavao kriv za naše grijehe, nemamo se potrebe truditi oko njih, a uzgredno ćemo dati priliku egu da naraste do neslućenih granica. Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste. (Lk 11,52). Poneki „pismoznanci“ idu toliko daleko da izvrću Isusove riječi dajući im posve suprotno značenje, pa primjerice vele: „Da, Isus je rekao ljubite svoje neprijatelje, ali ovi nisu neprijatelji; Oni su đavli“, a narod plješće. „Jao vama, licemjeri!“ Može li slijepac voditi slijepca? Zar neće obojica u jamu pasti? (Lk 6,39)

Kako nam svjedoče sva četiri evanđelista, Isus se najžešće obarao na licemjerje i njihov isprazni formalizam, a dvije tisuće godina nakon toga, ono još uvijek cvijeta jednakom ustrajnošću uzimajući si pravo da, baš kao i onomad, baš ono bude mjera istinske pobožnosti. Tako, još uvijek, bogoštovlje najčešće svodimo na puki obred, mnoštvo riječi i laskanje svojoj pobožnosti, pa kad bi se Isus danas pojavio mogli bi smo ga optužiti istim, znakovitim, optužbama: Ovaj čovjek ne dolazi od Boga, ne svetkuje subote. (Iv 9,16). Oni ne shvaćaju, niti žele shvatiti, da je subota, kao i sve bogoštovlje, radi čovjeka, a ne radi Boga. Nama je prohodati prašumu i iznaći pravi put u mnoštvu stramputica, a ne Bogu. Mi smo ti koji trebamo Njegovu pomoć, a ne On našu. Na tome se temelji sav Isusov nauk i zato u Njemu nećemo pronaći ni najmanje formalnosti koliko god bi ona bila primjerenija mnogim Njegovim sljedbenicima, ondašnjim i današnjima.

(nastavlja se)