ponedjeljak, 28. svibnja 2012.

Bog kao sluga

Ego, na žalost, ne posustaje u traženju novih rješenja za svoje potrebe tako da sam se, s vremenom, zamalo počela diviti njegovoj silnoj lukavštini koju sam sve više raskrinkavala, ali do tada je trebalo proteći mnogo vode i mnogo očajavanja zbog nemoći pred tim robusnim Golijatom protiv kojega se sićušna praćka mojeg nastojanja doimala smiješnom. Pa ipak se ta malena praćkica pokazala presudnom jer je zauvijek poljuljala gorostasovu ravnotežu.

Uvidjevši koliko je mnogo svjesnoga truda i muke  potrebno da bi se, makar i za mrvicu, pokrenulo s mrtve točke, shvatila sam svu bezočnost grijeha osuđivanja i prosuđivanja. Naime, svijesno sam nastojala obezvlastiti ego ulažući vrijeme, trud i muku, pa ipak su rezultati bili tako spori, tako neprimjetni, ili bi, na moje silno zaprepaštenje, potpuno izostali. S kojim, dakle, pravom osuđujem one kojima ide jednako teško, ako ne i teže? Zašto smo, a priori, uvjereni da se drugi ne trude, ili barem ne toliko koliko mi? Pa, sve kada se i ne bi trudili kao mi, pa ni uopće, to ipak ne znači da su gori od nas, nego tek otkriva da su na ponešto različitom dijelu puta, i to je sve.

Tipična karakteristika ega upravo i jest u tome da, ne poštujući slobodu drugoga, silom svodi tu slobodu na svoju vlastitu kao da je njegovo vlasništvo. On se, općenito, prema svemu tako odnosi. Ukoliko u tome ne uspije, osudit će to kao nevaljalo, nedostojno, grešno ili barem pogrešno. Ego, doista, teži biti mjerom svih stvari, koje jesu da jesu, i koje nisu da nisu. 
U kraljevstvu gdje „ja, ja, ja“ caruje, i sam Bog je podanik.  Na tom tragu Isus govori o brvnu u oku ega koje ga - gle čuda!, ipak ne sprječava da se drži sposobnim vidjeti maleni trun u tuđemu oku. Zato nas On poziva da s egom budemo oštri i beskompromisni: Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da se već zapalio! ... Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor. (Lk 12, 49-52)
Prije dosta vremena, kad sam čvrsto povjerovala da Bog uistinu jest stvaralačka Ljubav u svemu što jest, naivno sam vjerovala kako ću se zbog toga, istoga momenta,  naprosto preobraziti u drugog, novog čovjek koji više nije pod vlašću ega, pa s mirom živjeti svoju blaženu stvarnost. Oh, kako sam se samo prevarila! 
Kad se prvotni ushit stišao, pokazalo se kako se ništa nije promijenilo osim činjenice da sam ostala bez posljednjeg Pedra kojeg bih mogla okrivljavati za tolike loše stvari, pa sam postala još više frustrirana tako da mi se, s vremena na vrijeme, činilo kako je prije bilo daleko lakše. Ta, barem sam na nekome mogla ispuhati silne frustracije, a ovako...Koga da dograbim! Prvi izbor je pao na mene, ali to se pokazalo nedostatnim, pa i beskorisnim. Em se nisam osjećala krivom za mnoge stvari, em nisam znala kako se na sebe pošteno ispuhati ako sam i bila kriva, em mi je sve to djelovalo blesavo.

Tako me ego vitlao čas u vodu, čas u vatru, a čas u beznađe izmjenjujući se s trenucima radosti zbog nedvojbene bliskosti  Boga s kojim sam osjećala istinsko jedinstvo što je uvelike razblaživalo gorčinu činjenice da se ništa drugo u mojoj stvarnosti nije promijenilo na bolje. Štoviše, sve što je bilo loše krenulo je na gore, a ono što nije bilo tako loše, pogoršalo se. Najmanje bezbroj puta sam se susrela sa pojmom kušnje koju Bog šalje vjernim dušama, što je u meni stvaralo silnu odbojnost prema takvoj predodžbi Boga i onih koji su je nudili kao provjerenu iz prve ruke, pa bih, ne bez ljutnje, običavala reći: „Kakav čovjek, takav mu i Bog.“, misleći na tu predodžbu, razumije se.


Nema komentara:

Objavi komentar

Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom