Narav grijeha

Pitanje teodiceje, pitanje je vjerodostojnosti našega pouzdanja u Boga i zato iznimno značajno. Kako se većina religija temelji više na strahu od Boga, nego na spoznaji istine o Bogu, ne čudi činjenica što se većina religioznih ljudi ne usudi propitkivati o teodiceji upravo zbog spomenutog, nametnutog straha pred "nedoličnim" pitanjima. S druge strane, pak, postoji kolegij na katoličkom sveučilištu (KBF) koji se bavi upravo tim pitanjem, a koji se, pomalo kontradiktorno, naziva teodicejom. Naime, Bogu ne trebaju nikakve obrane pred ljudskim nedoumicama i sumnjama, ali trebaju ljudskome duhu čijojnaravi je imanentna potraga za  istinom. Znaju li to svi vjernici? Znaju li da, ne samo imaju potrebu pitati, nego je to dužnost u skladu s onim duhom kojeg je Bog darovao čovjeku bez ikakva straha od propitkivanja.

"Zabraniti čovjeku da misli, bilo bi svetogrdno" - kaže Tertulijan, veliki crkveni naučitelj, a Isus jednostavno poziva: Tražite, kucajte, molite i dat će vam se. Odgajana sam kao tradicionalna vjernica, no s jednom značajnom "pogreškom" koja se, tko zna kako, kada i zašto, potkrala mom duhovno-umnom kodu: Pogreška koju bi smo, jednom rječju, mogli opisati kao ljubopitljivost - zamalo beskrajna ljubopitljivost koja neprestalno pita "zašto?" ne odustajući ni pred kakvom zaprekom, pa tako ni pred navodnom blasfemijom. Kako sam samo s odobravanjem ( ne bez taštine) dočekala poznate riječi velikog Bertranda Russella: "Svako veliko otkriće započelo je kao svetogrđe" Slažem se! Heureka!

Zašto je tome tako? Jednostavno zbog žilave navike koja slijedi stare paradigme čak i onda kada ih sama stvarnost demantira. "Staro vino u stare mješine, a novo vino u nove mješine" - rekao bi Isus na ovu temu, dok bi ga Einstein protumačio u skladu s duhom svoga vremena, ili tek svoga vlastitoga: "Problem se ne može riješiti na onoj razini na kojoj je nastao", ili još jednostavnije: Smiješno je očekivati različite ishode iz ponavljanja starih ponašanja. Pametnom dosta, pomislit će netko, no većina će i dalje, s jednakim strahom od Božje kazne, ili čak Božjega gnjeva, potiskivati pitanja koja se duhu spontano nameću. Pitanja koja postoje zato da se na njih odgovori, a ne zato da se pred njima bježi u strahu.

Tko samome sebi ne umije dati zadovoljavajući odgovor na pitanja teodiceje, taj nikada neće susresti Boga u sebi na onakav način na koji je to moguće ljudskome duhu. Na način koji je, na savršen način, svjedočio Isus Krist pozivajući nas da Mu se pridružimo u štovanju Boga "u Duhu i Istini", a ne isključivo u običajnoj  tradiciji koja, rijetko kad, prelazi razinu forme. Na toj razini, dakle, koliko god ona bila kićena i predstavljana, nema dubine u koju se Duh Božji ulijeva. Ne možemo, naime, istinski ljubiti Boga ukoliko se plašimo stati pred Njega onakvi kakvi jesmo; onakvi kakvima nas je sam stvorio; Ne možemo Ga istinski štovati ukoliko držimo da je On odgovoran za zlo svijeta. Ukoliko se ne usudimo izreći sva svoja pitanja, dvojbe, sumnje, neznanja...pred Onim koji nas je stvorio na svoju sliku, kakva je onda naša slika tog Stvoritelja?