Jedinstvo svijesti

Bezbroj je načina zbog čega se pojedina kapljica može naći izvan mora, ali je jedino čovjeku dana moć da to učini svojom vlastitom voljom, sve ako je ona tek preuzeta kao model naučenog ponašanja. U konačnici, svaki je čovjek slobodan, pa makar toga i ne bio svjestan, a sloboda je jedini put odlaska i vraćanja k izvoru. To je jedini razlog zašto to Isus naprosto nije učinio mjesto nas. On, dakle, nije došao osloboditi nas naših grijeha, niti je toga mogo, ili trebao, činiti, no, ono što je mogao, daleko je važnije od toga da, mjesto nas, zauzima mjesto naše slobode: Pokazao nam je kako je to čovjeku moguće otkrivši nam tajnu naše snage koja proizlazi iz nerazdruživog jedinstva s Bogom. Bez te božanske snage i mudrosti, Bog zacijelo ne bi stavljao dar slobode u tako nepouzdane ruke kakve su ruke ega.

Od tih ruku nas je Isus došao osloboditi, ali ne tako da ih silom ukloni, nego da nam pokaže da postoje i druge, dovoljno moćne i snažne, ruke koje su kadre nositi taj veličanstveni dar stvarateljstva, bez opasnosti da njime budu satrte. Pokazao nam je izvor žive vode, pa zar bi mjesto nas trebao i piti? Svatko tko misli da je i to trebao, ne shvaća veličinu dara života koji smo primili i veličinu stvaralaštva koje po njemue ostvarujemo, a još manje činjenicu da se sam Bog očituje kroz naše slobodu i njeno stvaralaštvo. Ta, što imamo, a da nismo primili? I sama moć da biramo suprotno svojoj biti, u suštini je moć Tvorca. Zašto to kamenu, cvijtu ili lisici, ne polazi za rukom? Oni nemaju mogućnost živjeti u neskladu sa svojom biti i to je jedini razlog što se ne zovu djeca Božja, nego naprosto stvorenja.

Stvaralaštvo je ono po čemu smo slični Bogu Stvoritelju, bez obzira što cvijet nije ništa manje bogolik od nas. Ono smo što jesmo samo zato jer nam je dano da to budemo. Sjetimo se Isusovih riječi Pilatu: Ne bi nada mnom imao nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Sve što imamo i što jesmo dano nam je „odozgor“, pa tako i sloboda da biramo između dvaju suprotnosti: one prave koja jest ljubav, ili one iluzorne koja jest njena suprotnost. Samo u tom kontekstu smo, kao pojedinačna svijest, Božji sustvaratelji, jer bitak je jedan, nepodjeljen i sveobuhvatan; univerzalan baš kako što smo znakovito imenovali sveukupnost, odnosno univerzum.

Iluzija je, prema tome, očekivati da Isus mjesto nas prijeđe naš put ka Istini. On je taj Put i njegov putokaz, Njegov je Duh onaj Branitelj, Duh Istine kojeg je obećao kao onaoga koji će nas uvoditi u svu istinu, ali nije obećao prohodati ga mjesto nas, niti je to mogao. Ta zar bi činio išta protivno Duhu Očevu koji nam je dao svoje dostojanstvo da u njemu sami hodimo? Zar bi nas u ime sažaljenja lišio božanske odlike? Nipošto. Njegova je riječ posve jasna: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. (Iv 14,5-8) Ne shvaćajući što to zapravo znači, učenici ga priupitavaju o njegovu zagonetnom Ocu inzistirajući da im ga pokaže, ili barem podrobnije opiše, a Isus se, dan uoči svoje smrti, naročito potrudio da im nekoliko puta tumači istu, za njih neshvatljivu stvar: Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji je u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. (Iv 14, 10-12).

Isus je, naravno, bio svjestan da učenici to nisu mogli shvatiti bez obzira što su svjedočili njegovim djelima, jer njihova svijest još uvijek nije bila pripravna za takvu vrstu istine, pa im je i sam olakšavao govoreći kako ima mnogo toga za reći, ali oni to sada još ne mogu nositi. Da je, mjesto njih, mogao prohodati njihov put spoznaje, teško da to ne bi učinio onim svojim odanim siročićima koji su zijevali od čuđenja neprestalno dodijavajući: 'Pokaži nam Oca, pliz, pliiiz! Čovjek, naime, mora sam prevladati razinu ega u posvemašnjoj slobodi i zato je svaka prisila, a nerijetko i samo upletanje, kontraproduktivno.

Isus nije nikome nametao svoj nauk silom, a lutanja stranputicama ega, nije nazivao grijehom, nego izgubljenošću, zalutalošću, lutanjem u tami i sličnim usporedbama iza kojih stoji jasan poziv za pomoć i suosjećanje, a ne osuđivanje. Prispodoba o razmetnom sinu najbolje govori o tom lutanju i radosti povratka. Ego bi, međutim, postupio upravo suprotno: 'Neka sad snosi posljedice svojih grijeha! Sam si je kriv!' I još bi mu natovario.

Kažnjavanje i likovanje ne spadaju u kategoriju ljubavi. Ta, u njoj je sve stvoreno, pa i sam ego. Pa ipak, milost prosvjetljenja ne pada 's neba' kao gotov dar, nego ga sam ljudski duh treba u sebi razotkriti. Jedino tako se očituje punina dara, i jedino tako nas potvrđuje kao Božju djecu, sustvaratelje ljubavi. I nama, koji se nadvijamo nad Isusovim životom već dva milenija, gotovo je jednako teško shvatiti, pa kako ne bi bilo tim neukim ribarima koji nisu čuli ni za jednostavnije nauke koje je ondašnji svijet nudio, poput filozofije koja se lakše nosila s pojmom bitka ili božanske naravi o kojoj je Isus, zapravo, govorio u terminima kraljevstva Nebeskog. Čak i oni koji nekako shvaćaju to jedinstvo bitka, ne znaju točno što to znači u konkretnom životu, pa to ostaje kao prazni pojam s kojim se zabavljaju filozofi, više iz naravi svoje profesije, nego iz potrage za vlastitom istinom koja ne može biti izvan tog jednoga bitka. Teško da se Parmenid osjećao božanstvenije od Demokrita kada je, onako srčano, vjerovao i branio svoju jednostavnu, ali snažnu, tezu po kojoj sve mora biti jedno iz prostoga razloga što 'bitak jest, a nebitak nije'.