Robovanje egu

Stavljajući, tako, po strani taj nerazumni zahtjev za okretanjem drugog obraza, osim u činu praštanja, ili molitvi za zlostavljača, nakon što se, se uzburkani duh ponovno sastane sa sobom u tišini duše, i ponekog kajanja zbog vlastitog osuđivanja (pravednog, dakako), to bi bilo sve u vezi s onim radikalnim zahtjevom, uz  neizostavni podsjetnik na bič kao dokaz da ni Isus nije baš sve mirno odtrpio, pa zašto bi to od nas tražio. Naravno da je činio i mnoga druga djela, ali njih se ne sjećam baš tako često kao biča, prigovarala bih sebi, a onda bih se odmah uzimala u obranu: Ne može se reći da ni ja, u okviru svojih mogućnosti, nisam činila štošta dobroga i vrijednoga, pa i divnoga, ali nema više nikoga tko bi to bio voljan potvrditi.Baš sad, kad mi najviše treba i Božja i ljudska pomoć, obje su presahle, kao da se i sam Bog urotio na strani ega, pa mu u svemu pogoduje. Kako se, dakle, može od mene očekivati nešto što sama od nikoga ne mogu očekivati, pa ni od samoga Boga? Ovako bi najčešće završavali svi unutrašnji dijalozi uma i duha u vrijeme kada bi se svijet ljuljao pod nogama, a onaj unutarnji rasplinjavao u očajavanju i sažaljenju.

Prepoznatljiv obrazac za kojim poseže svatko tko se počme osjećati žrtvom bilo kojih okolnosti čvrsto uvjeren kako one nipošto nemaju, i ne mogu imati, veze s bilo čime čemu bi sami bili uzrokom. I doista nemaju, ali samo na razini ega. Samosažaljenje i uloga žrtve, omiljena su i jaka oruđa ega s kojima nas prividno tetoši i opravdava samo da bi nas mogao još više stisnuti, pa nije čudno što ni jedna nevolja ne dolazi sama, kako potvrđuje iskustvo vjekova. Nevolja je savršen teren da se ego baci u svoj vjekovni lov. Uzdrma li vas, stoga, prva, očekujte i drugu, jer ona će vas slomiti, a treća dotući. Padajući u zamku očajavanja, opiranja, bijesa, osuđivanja, osvećivanja ili samosažalijevanja, ložimo ulje za novu nevolju, novu bol, novu patnju i tako u začarani krug sve dok ne naučimo lekciju: Ne opirie se Zlotvoru!, jer on se upravo tako hrani i jača. Njemu i treba naš „pravedni bijes, pravedna osuda“ ili bilo koji „pravedni grijeh“ i učinit će sve da ga podrži, vjerujte mi na iskustvo, ako već riječ nije dovoljna.

Strašno je teško shvatiti kako ne postoji pravedna osuda, pravedni gnjev i bilo što preavedno u kategoriji grijeha budući je za to potrebno nadići kategoriju ega, barem toliko da mu se pogleda ravno u oči, a kad to učinite, shvatit ćete da je, premda nevjerojatno lukava i perfidana, njegova taktika, zapravo, posve prozirna, a ponekad i smiješna. No prije toga valja zapamtiti da se do toga dolazi tek kada se uzdigne iznad njegove razine, nikako prije. U čemu je, dakle, razlika? Najjednostavnije bi bilo odgovoriti: u svemu, jer to je jedini ispravan odgovor, ali kako je lako biti general poslije bitke, kada to više nije bitno, to ćemo se potruditi biti konkretniji.

Prvo i osnovno; ego uvijek prosuđuje iz svoje razine gledajući na druge svojim očima i djelujući tako kao da, mjesto drugoga, on sam stoji sebi nasuprot. Iz tog razloga sam se zrcali u stvarnosti koju napada, od koje se brani, pred kojom se opravdava, bježi ili dovijava, posve svejedno. Sjetimo se dobro poznate i tako istinite narodne poslovice: 'Sjelo ruglo nasred puta i svakom se ruga.' Upravo to čini ego ukoliko „ruganje“ shvatimo u najširem mogućem kontekstu tj. kao grijeh. Ego ima potrebu osuđivati zato jer vjeruje da i sam zaslužuje osudu. Voli se osjećati krivim jer ne vjeruje u oslobođenje od grijeha. Voli ponižavati jer sam pati od osjećaja manje vrijednosti. Ne voli praštati jer zna da je to kategorija slobode pred kojom drhti. Uživa u strahu jer mu je strah najmoćnije oružje i garancija opstanka.Voli osjećaj stida, bespomoćnosti i bezvrijednosti jer iz njih niče strah da smo pogrešni, pa dakle, odvojeni od božanske biti, što znači biti u njegovoj vlasti. Podržavanje i nametanje ovakvih osjećaja, u sebi ili u drugima, svakako je pouzdan znak ropstva iz kojega se nije lako osloboditi.

Ukoliko se osjećate nadmoćno, superiorno i vrijedno, ali to isto nerado gledate u drugima, budite uvjereni da se osjećate jednako bespomoćno kao i onaj koga vrijeđate, samo što ste to duboko potisnuli, pa će biti teže doprijeti do tih skrivenih slojeva. Jednako vrijedi i za sav „pravedni“ gnjev, ljutnju, mržnju i ostale delicije ega.Tako smo došli do drugog pravila; ne postoji opravdanog ili pravednog  grijeha, pa ma kako se to doimalo nepravednim. Zaboravite na tu kategoriju ukoliko doista želite upoznati svoju božansku bit. Radi se, naime, o podvali ega koji samo traži olako opravdanje za isto ono zbog čega druge optužuje; nedostatak mudrosti i suosjećanja. Doslovno tako. Svaki je, naime, grijeh svojevrstan nedostatak suosjećanja svojstvenog ljubavi, pa kada nekoga osuđujete za bilo što, automatski se zatvarate tom suosjećanju koje potrebuje svaki grešnik zbog same činjenice što je grešnik, ili rečeno Isusovim riječnikom, što je odlutao od svoje prave biti (koja je ljubav) i stoga nužno pati.

Nitko ne može biti u neskladu sa sobom, a ne biti nesretan. To je Božji zakon zapisan u našoj biti i nije mu moguće umaknuti. Sjetimo se Isusova govora o bolesnima i zdravima. Nije tu riječ o analogiji, nego te riječi treba shvatiti doslovno. Svatko tko griješi, nužno je patnik; Tko čini grijeh, rob je grijeha. Robovanje stvara patnju, a patnja stvara bol. Bolesne, pak, treba liječiti, a ne osuđivati. Ponekad odglumimo milosrđe pa kažemo nešto u tom smislu, ali time mu više pripisujemo neku psihičku teškoću, nego li što uistinu shvatimo o kakvoj se bolesti radi i što joj je pravi lijek. Isus je razumio i postavljao se ispravno: djelovao je s razine ljubavi nudeći suosjećanje kao jedino djelotvorno sredstvo koje neće pogoršavati stanje, nego će otvarati put k ozdravljenju. On je bio jedini koji je, po metodi 'pravedne osude', mogao optužiti onu bludnicu, i jedini koji je mogao prvi baciti kamen, ali je bio i jedini koji to nije učinio. Onoga trenutka kad bi je osudio, više sam ne bi bio bez grijeha.

Treća stupicaa ega jest samoopravdavanje i nijekanje vlasttite grešnosti, odnosno sebeljublja. Oni su farizeji bili spremni na smrt kamenovati ženu zbog grijeha koji su i sami s njom počinili, pa ipak njihov ego je u stanju iznaći opravdanje zašto su oni to mogli učiniti, a da ne budu krivi, i k tome učiniti još veći grijeh osuđivanja, pa čak i kažnjavanja smrću, i za sve to se jednostavno opravdati njenim grijehom. Tražiti izliku za svoj grijeh, uskratiti to drugome i stavljati se sucem i egzekutorom nad grijesima drugih; sve to ego čini u đuture. Da stvar bude još bizarnija, najčešće je to popraćeno osjećajem savršene svetosti i  savršene bogobojaznosti. Pravi Eldorado svetogrđa.  Pa, tko to može, može bolje od najboljeg?  Hinjenu nedužnost i pravednost koristi kako bi neometano osuđivao, a tuđi grijeh, kako bi prividno umanjio svoj vlastiti.