Pali anđeli - vjekovni monopol na neposluh

Još kao djetetu, pojam "pali anđeli" djelovao mi je prilično neuvjerljivo, najblaže rečeno. Crkvena doktrina, koja stoljećima nespretno pokušava o tome reći nešto smisleno, učvrstila je tu skepsu. Teodiceja, naime, pokušava odgovoriti na temeljno pitanje: Što je to zlo i zašto postoji, odnosno, zašto ga Bog dopušta? Na žalost, do sada joj nije pošlo za rukom izreći o tome išta suvislo. U igri su, naime, preveliki ulozi i zato se uglavnom okoliša da bi se na kraju nemušto izreklo ništa . 

Priča o palim anđelima najkontroverznija je i najzakučastija priča ikad. S jedne strane angeologija govori o anđelima kao o bićima savršene poslušnosti Bogu koja, sve i da hoće, nemaju moć iskazivati neposluh. To je prvo proturječje. S druge strane se to zaboravlja u priči o palim anđelima koji su, kako samo ime sugerira,  ipak iskazali svoj neposluh i zato bili zbačeni s neba, odnosno raja, što god to značilo. U čemu je, dakle, problem? U doktrini ili u anđelima? Ako su jednom iskazali svoj neposluh, tada doktrina o savršenom posluhu ne drži vodu, a ako je doktrina ispravna, onda ne postoje pali anđeli, pa dakle ni Lucifer, ili pučki đavo.

No, to nije sve: Ukoliko je ikada ijedan anđeo (pa ma kako moćan i svijetao, iskazao Bogu neposluh,  tada postoji mogućnost da to učini i neki drugi. Ta, nema valjda Lucifer vječni monopol na neposluh. Nešto, očito, nije kako treba u toj zakučastoj doktrini o padu anđela koji je, svoju negdašnju moć, slavu i ljepotu zamijenio za rogove, rep i paklenu žeravu. Od tako mudrog anđela nipošto se ne očekuje takav kiks. Naime, ljudski ego je također lakom na slavu, moć i počasti, pa ipak ne toliko glup da ih olako spiska za manje od uloga. Zar je anđeoski gluplji? U svakom slučaju, priča o Luciferu sugerira postojanje zavisti, dakle ega, kod Božjih anđela, što je nespojivo s njihovom naravi, pa tu common sense više nema što za dodati.

Nije li vrijeme da razmotrimo mogućnost da je priča o Luciferu paradigma ego-svijesti na kojoj se i Boga koristi kao sredstvo samouzdizanja, ukoliko to zatreba? Napokon, nije li upravo to savršena slika ega: Biti veći, bolji, jači, moćniji, vrijedniji....od svakoga, pa i od samoga Boga? Odrasla sam u katoličkoj tradiciji i kao takvu je cijenim i poštujem, no to mi ne oduzima pravo da mislim vlastitom glavom, da osjećam vlastitim srcem i tražim istinu vlastitim duhom. Držim, naime, da ih zbog toga i imam.  Tko ima uši da čuje, neka čuje!