TEMPERAMENTI I DUHOVNOST

Psihologija svrstava ljude u četiri osnovne kategorije osobnosti koje nazivamo tempermentom: kolerik, sangvinik, flegmatik, melankolik. To ne znači da postoje samo četiri tipa tipičnog djelovanja i ponašanja. Najčešće se radi o kombinaciji dvaju temperamenata (npr. kolerik-sangvinik; flegmatik-melankolik ili mješavini 3 ili 4 temperamenta). Ove potonje, stoga nije lako definirati jer ne postoji tipična mješavina temperamenata. Po mom osobnom mišljenju i iskustvu, postoje ljudi koji kao da ne spadaju ni u jednu kategoriju. No ovdje se nećemo time baviti.

Četiri kategorije temperamenata razlikuju se kako svjetonazorski, tako i energetski, vibracijski, pa ih dijelimo na dvije potkategorije:

1) Ekstrovertirane, optimistične, dinamične, vruće, strastvene, svijetle, užurbane, razigrane SANGVINIK tipove i realistične do pesimistične snažne KOLERIKE

2) Introvertirane, pesimistične do realistične*, hladne do mlake, inertne, tamne do sive, usporene, mirne, dosadne FLEGMATIK-MELANKOLIK tipove.

/* realistično je posve subjektivan pojam i zato ga treba uzimati s oprezom/

Iz toga slijedi da su kolerik-sangvinik (i obrnuto), prirodna kombinacija temperamenata baš kao i flegmatik-melankolik jer nose sličnu energiju, dinamiku, svjetonazor i td. Razlika se, međutim odnosi na ciljeve i sukladno tome karakteristike, djelovanje i ponašanje svakoga od njih. Najrjeđi su ljudi koji se mogu svrstati u samo jednan od četiri temperamenta, odnosno čisti kolerici, sangvinici i td. i ujedno najteže osobnosti, napose čisti kolerik i čisti melankolik. Kolerik je posebno težak čistom koleriku, sangvinik-kolerik i kolerik-sangvinik kombinaciji. Čisti sangvinik je ubitačno odbojan i težak čistom melankoliku, a nije mu sklon ni flegmatik. Čisti melankolik je noćna mora za sangvinik-kolerik kombinaciju i nešto manje čistom sangviniku, dok je čisti flegmatik odbojan sangviniku, te sangvink-koleriku dok je koleriku, kolerik-sangviniku, pa i svima ostalima idealan partner za ostvarivanje njihovih primarnih ciljeva. Svaki od temperamenata, naravno, dijeli se na više, tipične i niže tipove, te krajnosti ili ekstrema negativnog predznaka. U kombinaciji više tipova uvijek je jedan dominantan i prepoznatljiv dok ostali tipovi uravnotežuju i ublažuju dominantni karakter. Zato su rijetki čisti tipovi temperamenata koji su, zbog nedostatka faktora ravnoteže, krajnje teški, zahtjevni i nestabilni.

KOLERIK
Prevladavajući stav: Svijet je borilište u kojem moram pobijediti po svaku cijenu!
element: vatra
simbolička životinja: bik, ovan, vol
Temeljno uvjerenje: sve moje je značajnije, veće i vrijednije od tuđega, pa ma što to bilo.

S obzirom na ciljeve i osobne karakteristike idealni partneri koleriku su, u prvom redu flegmatik i sve njegove kombiacije; melankolik i sve njegove kombinacije, te čisti sangvinik zbog njegove tolerantnosti i prilagodljivosti i popustljivosti. No, budući se radi o suprotnim energijama i svjetonazorima, kolerik ne može s njima (osim donekle sa sangvinikom) postići ispunjavajući odnos bez obzira što je za njega idealan, što može biti savršeno harmoničan, praktičan, funkcionalan, idiličan i blagotvoran za njegove primarne ciljeve. Kolerik će s njima biti zadovoljan, bit će mu ugodno i komotno, ali neće biti sretan i ispunjen jer mu fali dinamičnosti, odlučnosti, čvrstoće, energičnosti....jednom rječju svega onoga što on ima i zato, kod drugih to cijeni, ali u odnosu na sebe ne dopušta, jer bi se često kosilo s njegovim primarnim "ja, ja" ciljevima i potrebama. Čisti sangvinik mu je, s obzirom na vrstu energije, najsličniji, pa ipak previše neozbiljan, razigran, razuzdan, rastresen, površan, nametljiv, slobodan....da ne bi s njime dolazio u sukob. Flegmatik je za kolerika dobitak na lutriji kada se pomiri s činjenicom da ne može imati ovce i novce tj. ostvariti svoje primarne ciljeve za dominacijom i moći i uživati u vrsti energije kakvu i sam nosi.

Čisti kolerik je najtvrđi, najzahtjevniji, najnepopustljiviji i najegoističniji tip od sva četiri temperamenta i zato je odnos, kolerik/kolerik, napose partnerski, smrtonosna kombinacija i treba ju izbjegavati po svaku cijenu. Najčešće se to samo po sebi podrazumijeva osim u iznimnim slučajevima kada su dva kolerika prisiljena živjeti zajedno (najčešće zbog tradicionalizma i isključivosti koji su njihove dominantne karakteristike). Zbog izrazite želje za dominacijom i prevlasti, i potrebe biti u pravu po svaku cijenu koja je u službi te dominacije među melankolicima i napose flegmaticima može biti u svome vladalačkom elementu dok njegova izrazita čvrstoća, koja nerijetko prelazi u grubost i agresivnost može biti neugodna za savitljive i pomirljive, ali slobodarski nastrojene sangvinike. Za razliku od prva dva tipa, oni neće biti impresionirani i fascinirani njegovom odlučnošću, nepokolebljivošću, tvrdoglavošću i nepopustljivošću jer sve to je njima suprotnoi zato ih guši, no kako u sebi nemaju upravo tih odlika, neće imati hrabrosti, odlučnosti ili dosljednosti da im se suprotstave ili odupru. Zato je sangvinik dobar, ali ne savršen partner koleriku.

Kolerik nikada neće priznati svoje pogreške sve da se ona matematički dokaže. On naprosto živi u svijetu u kojem vrijedi jedna jedina istina - njegova. Natjerati ga da prizna pogrešku za njega je ravno samoubojstvu. Zato je, pritisnut pred zid, sklon  izmišljati cijele fantazije, stvarati čudne priče i nepostojeće stvarnosti, i čvrsto vjerovati u njih samo da ne bi morao sebi priznati istinu. Jer istina koja nije po njegovoj volji za njega je isto što i smrt. Zbog toga su emocionalno nestabilni jer nisu kadri objektivno sagledati istinu, priznati pogrešku i promijeniti ponašanje. Kolerici su, dakle, najveći egoisti, ponekad i krajnje samoživi i zato su među čistim kolericima većinom muškarci s obzirom na tipično mušku energiju kolerika. Za razliku od sangvinika koji želi biti poseban, zabavan, kreativan..., kolerik ima neobuzdanu potrebu biti u svemu bolji od svih i iznad svih pa ako u tome ne uspije, on to doživljava osobnim porazom. Biti bolji od čistog kolerika u bilo čemu znači steći ogorčenog takmaca i u krajnosti neprijatelja. Stoga se nije uputno pred kolerikom razmetati svojim uspjesima ili vrlinama. Idealno bi bilo u svemu mu povlađivati, podilaziti i odobravati ili se barem ne suprotstavljati ni uz svu silu argumenata. Argumenti čistom koleriku ne znače ništa. Za razliku od čistog sangvinika koji u drugima prvenstveno vidi i traži oduševljenu publiku, čisti kolerik isključivo svoju traži radnu snagu, odnosno sve vrste poslušnika, podobnika, pokornika i ostalih poslužitelja njegova ega. Činjenica da to uvijek ne može dobiti, ne znači da je promijenio prioritete.

Kolerik je manje od svih ostalih tipova spreman na kompromise i ustupke ukoliko na to nije prisiljen, a ukoliko je prisiljen, postaje ogorčen, netrpeljiv, agresivan i razdražljiv. Stoga je tip kolerik-sangvinik idealan temperament za muškarca, a sangvinik-kolerik za ženu jer ta dva tipa su idealna za međusobno uravnoteživanje kao što je slučaj s melankolikom i flegmatikom. Svi čista tipovi, dakle, pate od unutatnje ravnoteže i zato su teški i naporni, napose kolerik. Od njega ne očekujte zahvalnost, jer čisti kolerik vjeruje da zaslužuje sve što od vas dobiva, pa i više od toga, iz prostog razloga što je to on - kolerik. Zbog svega toga čisti kolerik je nepodnošljiv čistom koleriku, pretežak za kolerik-sangvinik i težak za sangvinik-kolerik tip. U partnerstvu s kolerikom, on je uvijek glava kuće bez obzira radi li se o muškarcu ili ženi, statusu i ugledu, hranitelju ili parazitu. Ne ulazite u partnerstvo s kolerikom ukoliko niste kadri biti u podređenom položaju, a to su, u pravilu,.kolerici, kolerik-sangvinici i sangvinik-kolerici.

Katastrofalnu kombinaciju predstavlja glup i nesposoban kolerik koji, nesposoban shvatiti vlastite nedostatke, a još manje sposoban priznati ih i prihvatiti, u potpunosti zadržava sve tipično koleričke ja,ja potrebe i zahtjeve. Vječno željan biti iznad svih i prije svih, nametat će svoju glupost kao mjeru svih stvari i agresivno reagirati na svako, čak i prijateljski nastrojeno oponiranje. Glup i nesposoban kolerik je prava tempirana bomba po pitanju mirnog suživota. Sreća što se, u praksi, rijetko sreću. No, sreću se
.

Tipične osobine kolerika su:

odlučni, čvrsti, snažni, samovoljni, postojani, beskompromisni, ambiciozni, brzi, ali ne užurbani, neumjereni, ne skromni, samodopadni, samodostatni, samouvjereni, ponosni, prkosni, pakosni, gordi, nagli, samodopadni, zavidni, bezosjećajni, nesuosjećajni, netrpeljivi prema svakoj vrsti osporavanja, britki, oštroumani, inteligentani, promišljeni, neustrašivi, ljubomorni, praktični, ekonomični, oprezni, odgovorni, ozbiljni, podozrivi, proračunati, koristoljubivi, posesivani, dominantni, skloni preuveličavanju, naprasni, eksplozivni, srčani, hrabri, posesivni, aktivni, agresivni, netolerantni, poduzetni, praktični, pravedni, ali u granicama  vlastitog ega, diamični, zajažljivi, tvrdi, nepokolebljivi, nesalomljivi do krajnosti tvrdoglavi, grubi i kruti. Nisu skoni lažima ukoliko im nije ugrožen ego. U suprotnom slučaju spremni su na sve. Imaju potrebu vladati i manipulirati ljudima, te bezuvjetno nametati svoju volju i svoju istinu. Ne ispričava se, ne priznaje pogreške, ne dijeli komplimente, ne suosjeća s tuđim nevoljama, nema obzira prema ičijim slabostima, dok istovremeno svbojih ne zapaža. Odani su i vjerni u stvarima u koje su uvjereni, ali se to često pretvori u uskogrudnost, isključivost, tvrdoću, nefleksibilnost, pa i fanatizam. Cijeni slobodu, ali ju rijetko dopušta drugima. Poštuje istinoljubivost, ali samo ako se ne okrzne o njegov ego. Zahtijeva poštovanje, uvažavanje i poslušnost do krajnosti pokornost, a nikom isto ne daje. Voli biti voljen, ali ne umije voljeti osim po vlastitim uvjetima koji uključuju dominaciju. Zato je kolerik temperament najvećih proturječja. Kolerik koji se uspio realizirati zadobivši uspjeh, status, moć, vlast, domiaciju, vrijednost, dominaciju i respekt može biti savršen dobitak za melankolike i flegmatike koji nemaju ni jedne njegove karakteristike. U njemu će naći sigurnu zaštitu, praktičnu pomoć i poduzetnost koja im nedostaje. Ne realizirani, frustrirani kolerik, pak sasvim je druga priča. Postaje težak i sebi i drugima i jedino ga flegmatik ili flegmatik-melankolik još može nekako trpjeti. Neostvareni kolerik je kao isušeno jezero i stoga  nužno sklizne prema nižem tipu i, zavisno od okolnosti, u ekstremnog samoživog, tvrdoglavog, agresivnog, netrpeljivog, tiranskog tipa. Ekstreman kolerik je krajnje opasan za okolinu. Iz njihovih redova niču tirani, zlostavljači, agrsivci, grubijani, samoživi luđaci.  Kad se situacija ne odvija onako kako je kolerik očekivao postaje agresivan, razdražljiv, živčan, srdit, neuračunjiv, neracionalan, grub, bezosjećajan, okrutan.

Najveća prednost kolerika jest da se od nikaoga ne daju tlačiti, tim više što nisu svjesni činjenice da od svih tipova upravo oni najviše tlače druge zahtjevom za bezuvjetnom dominacijom. 

Niži tipovi kolerika su egocentrični, osorni, sebični, arogantni, tvrdoglavi, agresivni, umišljeni, kruti, mrzovoljni, grubi, drski, neuviđavni, srditi, bijesni, okrutni, bezosjećajni, nagli, eksplozivni, konfliktni, brutalni, neobjektivni, imaginarni, uskogrudni, fanatični, isključivi, dogmatici, tradicionalisti. U ekstremnom slučaju psihotični i despoti.

Najbolji i najprirodniji, gotovo jedini mogući, spoj za kolerika jest sangvinik koji ublažava njegovu tvrdoću i egoističnost, kao i mnoge druge k dominaciji okrenute značajke. Sangvinik-kolerik je zato najbolja kombinacija (ukoliko se radi o mješavini samo dva temperamenta). Slijedi kolerik-sangvinik, dok je kolerik-melankolik ubitačna, neprirodna kobinacija, a kolerik-flegmatik naprosto nije moguća. Ne postoji ništa što će slomiti kolerika osim slamanja ega. 

Tipična zanimanja kolerika su: vladari, moćnici, državnici, vođe, vojni stratetzi, liječnici, svećenici...sve ono gdje se lako može dominirati, vladati i manipulirati. Rođeni da budu vođe. Nevolja je što čisti kolerik zahtijeva vodstvo i onda kad je potpuno očito da nije za to sposoban.

SANGVINIK
Prevladavajući stav: Svijet je pozornica na kojoj moram blistati.
element: zrak
simbolička životinja: gazela, srna, antilopa, paun

Izrazito ženske, prštave, energije, ekstrovertiran, spontan, neusiljen, optimističan, vedar, opušten, brbljiv, živ, energičan, dinamičan i pozitivan, ali za razliku od kolerika, razigran, nestašana, osebujan, vrckast, emotivan, slobodouman, otvoren, blag, iskren, prilagodljiv, savitljiv, rastresan, nestrpljiv, neorganiziran u ekstremnom slučaju kaotičan, naivan, benevolentan, dobrohotan, nediscipliniran, užurban, plah, plašljiv, snebivljiv,  lako se smete, lako se uzbuđuje, bojažljivi, okretan, snalažljiv, prilagodljiv, dijete u srcu i duši, prevrtljiv, savršen plijen za sve vrste iskorištavanja, zavodljiv, iskričav, pompozan, ljubazan, obziran, suosjećajan, topao, srdačan, susretljiv i uslužan, plemenit, pravičan, fleksibilan, entuzijastičan, radoznao, tolerantan, obziran, uljuđen, nervozan, hirovit, kreativan, maštovit, zanesenjak, ushićen, oduševljen, duhovit, zabavan, s izrazitim osjećajem za humor i zabavu, razigran, prpošan, neopterećen, ležeran do u krajnost neodgovoran, nemaran, nehajan, pozitivne, svijetle, blještave energije, širokih, ali ne predubokih obzora, najbole se slažu sa čistim sangvinicima dok je kombinacija sangvinik-kolerik za njih najidealnijas obzirom na kronični nedostatak pozitivnih osobina kolerika.

Za razliku od kolerika čiji je primarni cilj dominirati, vladati i biti uvijek u pravu, sangviniku je to biti zapažen, interesantan, poseban, zabavan. Nije čudo što mu prirodno leže zanimanja poput umjetnosti, estradnih djelatnika, filmaša, pisaca, pjesnika, glazbenika, aktivista, revolucionara, buntovnika protiv svih vrsta dogmi i ideologija.... Ono od čega sangvinik posebno zazire jest dosada, inertnost, sivilo, mlakost, neaktivnost, ravnodušnost, pesimističnost, suhoparnost...Zato prirodno nijesklon flegmaticima i napose melankolicima koji, za razliku od flegmatika neutralne energije imaju naglašeno negativnu, sangviniku smrtno odbojnu energiju. Stoga će sangvinik, bude li prisiljen birati, radije odabrati teškog i dominantnog kolerika, nego nešto mekšeg i blažeg, ali uvijek žalosnog, iritantnog melankolika. Flegmatik bi sangviniku mogao biti dobar partner kada ne bi imao potrebu za povratno reakcijom bez koje se osjeća frustrirano. Flegmatiku sangvinici nisu onoliko interesantni, zabavni i zavodljivi koliko bi to njima pasalo i zato, za razliku od kolerika, nisu spremni platiti neophodnu cijenu jer u toj vezi ne profitiraju onoliko koliko kolerici. U životu sa melankolikom sangvinik će brzo uvenuti, a s flegmatikom duhovno otupjeti. Sangvinik je odbojan melankoliku i naporan, ali zahvalan tip, čistom koleriku Kada ne ide onako kako je očekivao sangvinik postaje rastresen, zbunjen, zatečen, osupnut, kaotičan. Pa ipak, za razliku od kolerika, on je emocionalno stabilan jer nema izražen ego zbog čega iste okolnosti doživljava manje dramatično i nesretno od, na ego preosjetljivog, kolerika. I makar je sangvinik, po prirodi daleko osjetljiviji i senzibilniji od kolerika, potonji je patološki preosjetljiv samo na svoj gorostasni ego.

Partnerstvo sa melankolikom duhovno iscrpljuje sangvinika zbog čega on sklizne u niže tipove ili se, silom prilika, pretvori u neprirodnu sangvinik-melankolik kombinaciju. Idealan partner mu je sangvinik-kolerik, kolerik-sangvinik ili manje idealno čisti sangvinik zbog niza razloga poput nepraktičnosti, eorganiziranosti, nemarnosti, nehajnosti, neumjerenosti, neodlučnosti, rastrošnosti do krajnosti neodgovornosti. Kolerik ovo odlično uravnotežava i dovodi u red ono što je sangviniku nezamislivo. ne postoji ništa što će zatomiti sangvinički zanos osim izoliranosti i izopćenosti. Sangvinik, najviše od svih tipova, ne podnosi samoću i izoliranost. Najveća prednost sangvinika je njihova optimističnost i entuzijastičnost koja ih čuva od depresije i loših osjećaja. Najveći nedostatak što gotovo nikako ne mogu funkcionirati pod pritiskom, nasuprot flegmatiku koji jednako funkcionira pod pritiskom i bez njega; melankolik ponešto lošije, ali ipak dobro, dok kolerik, slično sangviniku, ne podnosi pritisak, ali zbog prirodne neustrašivosti i čvrstoće, nosi se s njime mnogo bolje od, ionako dezorijentiranog, sangvinika.

Pogubna kombinacija sangvinika jest sangvinik lišen duhovitosti i kreativnosti. Rekli bi smo da je takva kombinacija nije moguća jer se tada ne bi radilo o sangviniku, pa ipak postoje iznimke koje potvrđuju pravilo i zato su spomenuti sangvinici pravi udavi, nametljivi i iritantni i najbolje ih je zaobilaziti u velikom luku.

Niži tipovi sangvinika obično su nametljivi, nasrtljivi, bez osjećaja mjere, povodljivi, prevrtljivi, neodgovorni, lažljivi, plitki, banalni, ograničeni, narcisoidni, muljatori, blebetala, mušičavi, čangrizavi, želeći se svidjeti ili imponirati po svaku cijenu prelaze u lakrdijašenje, beskičmenjake i dangube. U ekstremnim slučajevima u fantaste, sanjare, iracionalne maštare, preuzetne i preosjetljive iluzionare, kompulzivno-opsesivne osobe, paranoike i histerike.

FLEGMATIK
Prevladavajući stav: Svijet uzburkani ocean najbolje je držati se sa strane, na sigurnom.
element: zemlja
simbolična životinja: ljenivac, gušter,

Najidealniji tip za sva partnerstva osim čistog sangvinika. Zbog svoje neutralne, gotovo ravne energije nije suprotan kolericima i sangvinicima, a blizak je melankolicima. Ovo je tip za koji se u narodu veli da je salalom ili dobar ko kruh, što ne mora biti točno, ali se na izgled i površno, tako doimaju. Zbog naglašene pasivnosti, postojanosti, suzdržanosti i mirnoće koja graniči sa ravnodušnošću, te podložnosti, poslušnosti i nekonfliktnosti koja graniči sa servilnošću, ali djeluje i kao blagost naravi, savršena su lovina za kolerike željne poslušnosti i odobravanja, te dobra prilika za melankolike željne uha koje može beskrajno slušati bez protestiranja. Izostat će, fanatično žuđeno sažaljenje, ali Bože moj...ne možeš dobiti sve na jednom mjestu. Po sažaljenje se mora ići dobroćudnom sangviniku, samo nemojte s tim pretjerivati jer sangvinik, premda može istinski i duboko suosjećati, a zbog činjenice što rijetko reagira iz pozicije razbora, neće ni brzo ni lako prepoznati melankolika s ulogom žrtve, ipak će nastojati što prije pobjeći iz tog mračnog ozračja. Kad shvati o čemu se radi, zaobilazit će melankolika u velikom luku.

Energija flegmatika nije dinamična, nego ležerna, usporena, mlaka, stabilna, staložena, bez oscilacija i skretanja i zato je istodobno i pozitivna i negativna, zavisno od temperamenta kojem je nasuprot. On će se sa svakim lako i brzo složiti i naći zajednički jezik, no to ne znači da dijeli vaše stavove, nagnuća, uvjerenja ili svjetonazore. Sve to njemu, ionako nije previše bitno. Flegmatik je emocionalno stabilan, gotovo nedodirljiv; za ništa i zbog ničega ne izgara; rijetko za čime žudi, prema ničemu nema naglašene strasti, ništa ga istinski ne dotiče, ništa mu nije ni predobro ni preodbojno...jednom rječju, rekli bi smo, pravo mrtvo puhalo, užas za sangvinika. Unatoč činjenici što mogu i znaju biti uporni, strpljivi, mirni, tolerantni, pomirljivi, postojani, blagi, neagresivni....nedostatak žara, srčanosti, životnosti i zanesenosti čini ih odbojnima sangviniku, pa i koleriku, ali u njegovu slučaju s velikom ogradom jer jedino s melankolikom može izrealizirati najveći broj svojih primarnih ciljeva. Isto vrijedi i za melankolika kojem je flegmatik prirodni spoj. Ekstremno ushićenje i ekstremna ravnodušnost kod flegmatika jedva se može i zamijetiti. Primarni cilj flegmatika je: ne talasati po svaku cijenu. Ništa ne može uzburkati flegmatika osim životne ugroze ili teške nesreće. kad stvari ne idu kako je očekivao, melankolik se opušta, razmišlja, analizira. najveća prednost flegmatika jest uravnoteženost i mirnoća koja im čuva živce i onemogućava ekstremne osjećaje.

Najgora kombinacija flegmatika je nedostatak osjećaja kada se pretvaraju u hladne i neosjetljive strojeve koji misle.

Niži tipovi flegmatika su bezosjećajni, neosjetljivi, ravnodušni, nesavjesni. U ekstremnom slučaju ravnodušni psihopati i sociopati.

Tipična zanimanja flegmatika su činovnici, birokrati, uslužni djelatnici, diplomati, pravnici

MELANKOLIK
Prevladavajući stav: Svijet je dolina suza koje treba isplakati.
element: voda
simbolična životinja: slon, divokoza

Tip kojemu sunce nikada nije svjetlo i toplo, trava nikada dovoljno zelena ni Bog dovoljno dobar, pa najviše od svega ne podnosi one kojima to jest - u prvom redu, naglašeno optimistične sangvinike. Ne mirišu im baš ni pozitivni, samouvjereni, egoistični kolerici, ali prihvaćaju njegove korisne osobine koje im trebaju a sami ih nemaju. Nađu li tipičnog flegmatika, našli su raj. Čisti melankolik mu također dobro paše, ali se međusobno iscrpljuju u natjecanju za status najveće žrtve. Stoga je flegmatik i njegove kombinacije, idealan. Tamna do mračna, negativna i plačljiva energija melankolika smetat će kolerika, ali će ju tolerirati više od sangvinika jer i dobiva više od njega. Od melankolika možete dobiti poslušnost, ali ne i pozornost i životnost što je sangvinika ubitačno. Depresivni, tihi, nenametljivi, preosjetljivi, štedljivi, škrti, plašljivi, stidljivi, povučeni, emocionalno labilni, vječno nezadovoljni, čak su i čistom koleriku, koji i s njima može dobro profitirati, prilično nepodnošljivi. Ništa ne može razveseliti melankolika. Jedina promjena kojoj poklanja pozornost jest neka katastrofična i negativna vijest koja mu,na podsvijesnoj razini, dolazi kao neko pokretačko gorivo. kad stvari ne idu kako je očekivao, melankolik pojača kukanje, samosažaljenje i traženje krivaca za svoju nesreću kao i izdržljivog ramena za plakanje. najveća prednost melankolika je što ne mora brinuti o ničemu drugome osim o svojoj nesreći. U idealnim okolnostima, melankolik je izrazito osjećajan, milosrdan i dobrohotan, organiziran, odgovoran, dubokouman, suosjećajan, ozbiljan i temeljit i kao takav ima veliki stvaralački kapacitet.

Najgore izdanje melankolika je nedostatak osjećaja mjere i granica kada se pretvara u pravog tvrdoglavog, iracionalnog tlačitelja koji nema antena za objektive činjenice.

Tipična zanimanja melankolika: medicinski radnici, staratelji, psihijatri, socijalni radnici, činovnici, znanstvenici

Niži tipovi melankolika su mračnjaci, negativisti, žrtvofili, gorljivi u traženju plijena za izlijevanje svojih jada. U ekstremnom slučaju mračnjaštvo i okultni porivi, mazohisti i mizantropi. Milosrđe i suosjećanje koje im je prirođeno pretvara se u kruto, sebično, neracionalno samosažaljevanje koje ih čini slijepima za sve druge i sve drugo.

TEMPERAMENTI I DUHOVNOST

Svi temperamenti izviru iz ego-svijest i stoga ih je dobro poznavati u procesu duhovnog osvješćivanja u kojem bi pozitivne osobine trebale prerasti u vrline u službi ljubavi, a negativne ublažiti, razvodniti i prevazići. Budući to nije ni malo lako, najteže će biti kolericima koji imaju najčvršći i najžilaviji ege, te na njega usmjerene sve primarne ciljeve. Odmah iza njega slijedi melankolik koji ima najveći i najdublji ego. Potom sangvinik s najbolje maskiranim i najbolje prikrivenim egom, i napokon flegmatici sa najblijeđim, gotovo nevidljivim, ali jednako tako postojanim i sigurnim egom. Dok će kolerik osjetiti i najmanji dodir ili napad na svoj moćni ego, kao i melankolik na svoj impozantni, dotle će sangvinik, vješt preodijevanju i ugibanju, uspjeti i samoga sebe zavarati. Flegmatik će jedva primjetiti da mu tko dotiče ego, a još manje da ga dotiče nešto suprotno.

Nije uzalud Isus rekao da je put oslobađanja od ega jednak umiranju sebi i zbog toga uzak, strm, sklizak i težak zbog čega samo rijetki njime hode. To umiranje bi, prema tome, najteže podnio kolerik kojem je ego isto što i život, te melankolik kojem je samosažaljenje i kukanje životna hrana. Sangviniku bi takva radikalna preobrazba iznimno teško pala jer bi se morao odreći mnogo malih, ali slasnih, užitaka, ali ga ne bi ubilo. Flegmatik je najbolji kandidat ukoliko ga se uspije izbaciti iz njegove začudno čvrste i rastezljive ravnoteže. Presudna stvar u preobražavanju ego svijesti igra svijest o razlici između duhovnog umiranja sebi (koje je umiranje egu) umiranja vlastitoj osobnosti što je krajnje negativan, destruktivan i u konačnici, smrtonosan proces. Ubiti svoj egoizam nije isto što i ubiti svoju temeljnu narav premda se na prvi pogled i pri plitkom gledanju tako doima. Prvo je oslobađajuće i prosvjetljijuće, a drugo razarajuće i pogubno. Nužno je, dakle, presložiti ciljeve i redefinirati zadatke.

Tako bi kolerik morao naučiti da se može biti uspješan, poštovan i cijenjen bez potrebe da se dominira, vlada, manipulira i podčinjava. Da svaki čovjek ima pravo na to isto, kao i na slobodu mišljenja, izražavanja i postupanja. Da on nije mjera svih stvari i da njegova istina nije jedina moguća. Da svoje mane nastoji preobratiti u vrline jer nitko kao kolerik nema toliki repertoar istih koje bi lako mogle promijeniti predznak te iz tvrdoglavosti učiniti upornost, iz želje za dominacijom aktivno zauzimanje za opće dobro i td. jer svrha života nije u natjecanju, i cilj u bivanju glavnim, nego u plodonosnoj suradnji i blagodati svih za sve. Kolerik koji to shvati i prihvati, postaje moćan suradnik za opće dobro. Teškoća s kojom to i uspijeva govori dovoljno sama za sebe jer je kolerik, najveći sinonim za ego.

Sangvinik bi morao naučiti da je sasvim dovoljno i ispunjavajuće ako se sviđa samome sebi i da nije ni nužno, ni moguće svidjeti se svima drugima. Da samome sebi može biti sve ono što, ponekad i po visokoj cijeni, želi podijeliti ili plasirati drugima. Da mnogobrojne darove koje je primio prvenstveno stavi u službu drugima ne mareći za vlastito zadovoljstvo. Da život kao slavlje raskoši i ljepote, ima i svoju dubinu i dostojanstvo oko kojih se vrijedi pomučiti. Da posvijesti svoje mane i ne shvaća ih olako i bezazleno, te poradi na njima. Da pozitivnu energiju koju nosi ne koristi prvenstveno za vlastiti užitak, te da presloži prioritete tako da privlačenje pozornosti ne bude svrha sama po sebi.

Flegmatik bi morao naučiti da mir po svaku cijenu nije ni riješenje, ni vrlina, nego komotna, sebeugodna, egoistična linija manjeg otpora. Da je život dinamična i živa stvarnost, višedimenzionalna, a ne jednodimenzionalna. Da ga treba živjeti i proslavljati, a ne odspavati. Dodavati mu i svoje soli kako bi bio jestiviji i ukusaniji.

Melankolik bi napokon morao shvatiti kako je metafora o ljudskom životu kao dolini suza, samo metafora, fraza i u konačnici potpuno suprotna istini te da, slično flegmaticima, život moraju živjeti i slaviti, a ne tek otrpjeti. Da životu treba nešto i davati, a ne samo očekivati i uzimati. Da svrha život nije u tugovanju nego u radovanju te da je smosažaljenje najveća blasfemija i perverzija života.

Pravo jačega

Nije nam poznato da li se u vrijeme matrijarhata slavio kakav Dan muškaraca, no jedno je sigurno: Dan žena nije se slavio iz prostog razloga jer nije postojao. Nema, naime, nikakve potrebe slaviti nešto uobičajeno, kao izlazak ili zalazak sunca, za razliku od ekvinocija i solsticija koji to nisu. Iz istog razloga imamo dan žena, a ne dan muškaraca. Nekoć nisu imale pravo da se obrazuju poput muškaraca, uskraćivano im je pravo glasa na svim područjima života, ne samo na biralištima. Jedino što im nikada nije bilo uskraćeno jest pokorno služenje muškarcu, bilo to mužu, ocu, bratu, gospodaru...uvijek se našao netko tko je na to polagao pravo samom činjenicom što je nositelj povlaštenog Y-kromosoma. 

Tisućljećima bijaše tako, a da nitko, zapravo ne može naći nikakvog drugog razloga za toliko ustrajavanje u patrijarhatu,  do li puke činjenice što im je tako moglo biti. Moglo je zahvaljujući jednoj jedinoj prednosti: sirovoj fizičkoj snazi koju se, kako onda, tako ni danas, ne skanjuju upotrijebiti u nedostatku boljih argumenta.Fizičko šamaranje nije jedino šamaranje, niti je snaga šake jedina snaga kojom se služe u umišljenom pravu na posvemašnju dominaciju nad ženom. Svaka uvredljiva riječ, svako prostačko zviždanje,  cerekanje, odmjeravanje, dobacivanje....između ostalog, brutalno je korištenje te gole snage koju im priroda zacijelo nije dala zato da bi nekoga porobljavali i zlostavljali, nego zato da bi nekoga štitili i za nekoga se skrbili.

Dakako da,  u određenoj mjeri, to i čine, no sve dotle dok se i jedan jedini muškarac ima potrebu dokazivati "muškost" na način koji ponižava i vrijeđa ženu kao ljudsko biće i kao ženu, do tada će ovim svijetom vladati pravo jačega baš kao i u svijetu zvijeri, a dan žena bit će tek podsjećanje na to da živimo u svijetu ustrojenom po mjeri i ukusu muškarca. Svijetu u kojem još uvijek ne prolazimo ravnopravni jedni pored drugih. I ma kako emancipirana i feminizirana, ni jedna žena nikada neće imati potrebu korištenja prostaštva da bi dokazala svoju superiornost, kako to čine muškarci. 'Gle kako prostačim, dakle, pravo sam muško.' Ovakav stav nije ni malo neuobičajen, napose na ovom brdovitom Balkanu gdje nikakve rukavice nisu  u stanju prekriti prljavštinu koja se iza njih nazire ispod noktiju.

Svatko od nas zacijelo poznaje barem jednoga Y-a koji se zakraljio nad nekim X-om isključivo zaslugom spolnog kromosoma. I jednako tako poznaje barem nekoliko ljudi koji to, na ovaj ili onaj način, odobravaju i podržavaju. Da stvar bude savršeno ironična, u tome prednjače ŽENE. Na koncu konca, nisu li upravo one odgojile svoje sinove da ustroje svijet takvim kakav jest, sa ženama koje se silom moraju boriti za svoje ljudsko i božansko dostojanstvo jer se, za razliku od muških članova vrste, to pravo ne podrazumijeva automatski. Pa, ako su već sve žene svijeta kumovale takvim muškrcima i takvome svijetu, a jesu, neka se sada potrude da speru tu ljagu sa sebe i svojih sinova. Tada ćemo svi skupa slaviti dan čovjeka suprotnost kojemu nije žena, nego ne-čovjek.

Božansko-ljudska narav

Suočeni s zakonom ovoga svijeta kojim dominira ego, teško je prihvatiti bilo koju drugu istinu osim njegove istine sve ako se ona očituje pred našim očima. Ta, tim istim očima gledamo i onu drugu koja nije iznimka, nego pravilo, pa zato u nju vjerujemo, a ovoj drugoj, Isusovoj se, u najboljem slučaju, tek čudimo premda se Bogu, bez dvoumljenja, obraćamo s Oče naš. Nije li to neobično i vrlo znakovito? Kad bi Bog bio vaš otac, mene bi ste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao. ... Zašto ne razumijete govora moga? Jer niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži. (Iv 8, 41-45)

O kome tu Isus govori kao o đavlu i ocu onih koji vjeruju u laž? Zar On pretpostavlja drugoga stvoritelja osim Boga? Svakako da ne. Tako On naziva istinu ovoga svijeta, odnosno iluziju, laž koju je stvorio ego kao suprotnost Božjoj istini. Ono pak, što je suprotno Božjoj isini, nosi epitet đavolskog, ili svjetovnog, i zato Isus za sebe govori da nije od ovoga svijeta iako je u njemu, a svojom smrću bez otpora i osuđivanja, pokazao nam je da je upravo zato došao na svijet kako bi nam posvjedočio da se taj svijet može pobijediti na njegovom terenu ukoliko mu se slijepo ne robuje. Neću više s vama mnogo govoriti, jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca. (Iv 14,30-32).

Tijelo je bilo jedino na što je ego mogao jurišati u Isusovu slučaju. On na ništa nije bio navezan, pa čak ni na tijelo, ali bol tijela je jednako stvarna bez obzira jeste li na njega navezani ili niste. To je bila posljednja kušnja koju je Isus morao proći kako bi pokazao potpuno jedinstvo s Božjom naravi. Kušnja da se ni tada ne opire zlomu, nego da se  potpuno pobijedi načinom koji je njemu suprotan, bez upotrebe sile, opiranja, gnjeva, osuđivanja i prijanjaja.

Opiranje egu je sila ega koja ga jača, zato ju ljubav ne poznaje, nego okreće drugi obraz, ne zato što je slaba, nego zato jer je božanski jaka i mudra; ona zna da se ego hrani silom, strahom i opiranjem i u tom je tajna mudrosti okretanja drugog obraza. Nije stvar u tome da se odreknemo svoga dostojanstva, nego da ga sačuvamo netaknutim nedoličnošću. Ljubav je, iznad svega, dostojanstvena i zato se nema  potrebe spuštati na nivo ega. Bilo bi to kao da se s bijesnim psom koljemo na pseći način, režeći i keseći zube. Kome to ne doliči, ostat će čovjekom među psima. To je slijedeća zamka ega: nastoji zamijeniti dostojanstvo s ponosom, odnosno uznositošću ili čak ohološću. 

Zato sam toliko dugo inzistirala na obrani svog „obraza“ pred pobješnjelim psima. Kad bi zalajali, i ja bih odlajala; kad bi režali, činila sam to i ja. Na iskežene zube, laćala bih se svojih, a potom se čudila kad bi ih se stalo skupljati sve više i više. Cijeli čopor. Nisam shvaćala kako slično teži sličnomu, i kako se na razini ega ne može susreti drugo do ego; da metode ega nisu u službi dostojanstva, nego su mu protivne. Braniti sebe pred bijesnim egom njegovim oružjima, svakako ne može nitko do li sam ego.

Napokon sam shvatila dostojanstvenost metode okretanja drugog obraza i tek tada odahnula od vječne potrebe njegove obrane. Sama potreba panične obrane dostojanstva svjedoči o njegovu nedostatku iz kojeg ta potreba ega i poniče.

Jer anđelima svojim zapovijedi

Ponovno me dohvatilo ono čudovište koje me najčešće i najbrutalnije ranjava i bijah već klonula kad se najednom počelo povlačiti hodeći natraške. U prvi mah se gotovo nisam ni obradovala. Nekako mi bijaše svejedno. Sada ili slijedećeg trenutka, ovo ili neko drugo, nisam više marila, nisam se borila, ni pružala otpor. "Budi volja tvoja!" - kratko se pomolih bez ikakva očekivanja. Tada se sve oko mene stišalo. Osjećah kako, negdje iz prikrajka, zure neke ukočene zjenice spremne skočiti na najmanji mig straha. "Budi volja Tvoja" - ponovih šapatom i s mukom krenuh ne osvrćući se. Neman me i dalje netremice motrila, ali me nije pratila. "Neka ne nanjuši straha!" - pomolih se nečujno: "Neka se zasiti svojim vlastitim!"

Ne znam koliko sam dugo lutala ne osvrćući se kad sam na proplanku susrela anđela. Prije nego sam se uspjela začuditi reče mi kako je sve do sada okretao smjer vjetra kontra mojega straha. Rekavši to iščeznu ostavljajući za sobom dašak blagog povjetarca koji mi milovaše znojno lice. Sunce se nestašno igralo sjenkama drveća, cvrčci su spokojno uživali u svojoj jednoličnoj glazbi, a leptirili oprezno kušali šareni nektar dok sam nastojala odgonetnuti kamo su netragom nestali moj anđeo, čudovište i strah.

Stablo spoznaje dobra i zla

Kada je na mnogo mjesta govorio kako nismo pozvani da ikome i ičemu sudimo, Isus je pod tim podrazumijevao mnogo više od površnog poimanja grijeha u stilu "nisam bio dobar". Naime, biblijska priča  o prvom grijehu i stablu spoznaje dobra i zla govori o samoj naravi grijeha, a ona se sastoji upravo u činjenici što se mi, stvorenja, stavljamo na mjesto Stvoritelja svaki puta kada se drznemo suditi stvarnosti. Suditi stvarnosti ne znači govoriti o njoj optužbe, nego prije svega znači razdvajati istu božansku stvarnost na dobru i zlu štt svakako ne postoji u Božjem duhu. Naprotiv Biblija na više mjesta izričito govori kako je sve božje stvorenje i stvoreno savršeno i sveto, pa od kud pravo nekom stvorenju da tvrdi drugačije i u skladu s tim, postupa prema toj stvarnosti drugačije od onoga što je Božja volja.

Stablo spoznaje dobra i zla, dakle, nijem ništa drugo do li promatranje stvarnosti kroz prizmu dobra i zla koja automatski implicira dvojstvo, suprotnosti, neprijateljstva, osude, i zlo, a sve to se jednim imenom naziva ego ili biblijskim riječnikom zlo, đavo ili zavodnik. Isusovo "ne sudite" zapravo znači ne dijelite stvarnost na dobru i zlu jer to je grijeh naših praroditelja zbog kojeg su bili protjerani iz raja. Stvorivši svijet Bog potvrđuje da je svijet koji je sazdao savršen riječima: "I vidje Bog da je dobro". Bilo bi, dakle, prirodno da i stvorenja vide kako je sve dobro i savršeno, no čovjek to ne vidi samom činjenicom što dijeli tu stvarnost na dobru i zlu i tako u nju unosi razdor suprotnosti i nesklada. To je čovjekov iskonski grijeh kojem svi robujemo.

Nešto je dobro samu ukoliko mu subjektivno pridodamu tu kvalitetu, na to automatski podrazumijeva da to dobro ima i svoju suprotnost. Time smo, dakle, sami stvorili stvarnost u kojoj postoji zlo, premda ono, po sebi, ne postoji.Paradoksalno! Nipošto.Upotrijebit ću jednu analogiju: Zanislimo na trenutak da našu stvartnost činimo jedino mi dvije ptičice - jedna dobra jedna zla. Kako smo došli do spoznaje da je jedna od njih dobra, a druga zla? Je li nam to Bog došapnuo? Ne, naravno. Mi sami smo odlučili kakve će biti te ptičice. Dobra je "dobra" samo zato što se ne ponaša na način koji smo mi unaprijed predvidjeli kao dobar (odnosno nama ugodan), a druga je zla samo zato jer se ponašala suprotno od tog obrasca. Zamislimo sada drugu stranu iste priče, ali sada izmjestimo sebe, a mjesto nas stavimo tamo treću pticu i zapitajmo ju kakvo društvo ima. Vrlo vjerojatno ptičica neće razumjeti pitanje, ali po njenom zbližavanju s ostale dvije i neprestalnom druženju s obje, lako ćemo sami zaključiti i bez odgovora na suvišno pitanje. 

Ptice iz priče su, dakle, naprosto prihvatile stvarnost onakvom kakva jest bez unaprijed utvrđenih obrazaca ponašanja i očekivanja koja iz toga proizlaze i zato nemaju nikakve potrebe dijeliti stvarnost na dobaru i lošu. One zato nemaju ega i nikada nisu čule za zlo usprkos činjenici što ni same nisu izuzete mogućnosti nevolje i smrti, a sve to, vjerujem, ne ide na račun njihove nesvijesnosti ili nemudrosti. Upravo suprotno.

Davanje radi primanja - ljubav u očima ega

Da bi smo se mogli sjediniti sa svojom božanskom biti i slijediti Isusa, nužno je obuzdavanje ega, a to, kako rekoh, nije ni malo lagana zadaća. U protivnom svi bi smo bili sveci i ne bi nam trebala ničija pomoć. Prvi korak na tom mukotrpnom putu je isti kao i kod oslobođenja od bilo koje ovisnosti – priznati svoje ego-ropstvo. To je, zapravo, preduvijet bez kojeg je  sve ostalo besmisleno, od težnje za dobrom, do molitve i bogoštovlja. Dokle god poričemo ropstvo egu, pouzdano smo u njegovim šapama, i što je poricanje i opiranje veće, to je i ropstvo veće. Svjedočim osobnim iskustvom, bez imalo želje da budem mudra, pametna ili pobožna.

To sam nastojala dok nisam shvatila kako se tu radi o podvalama ega, a ne o stvarnom stanju duha. Čim sebi priznate motivaciju ega, u iskrenoj nakani da je osvijestite, prestaje potreba za nijekanjem, opravdavanjem i sličnim vrstama otpora. Tada se, naime, trudite da razotkrijete, a ne da prikrijete ili zamaskirane stvarne motivacije, pa se nećete uzrujavati kada vam to pođe za rukom, što će nužno uslijediti ukoliko budete iskreni sa sobom. S vremenom će postati sve lakše zatjecati ego kako se prerušio u nešto sebi suprotno. Zaprepastiti ćete se kada shvatite kako je velika većina svih 'dobrih djela', uključujuć i djela milosrđa, motivirana egoizmom, a ne ljubavlju, i da im cilj nije dobrobit drugoga (osim uzgredno), nego čista sebičnost.

Zamaskirana i dobro upakirana, ali ipak gola sebičnost. Prepoznat ćemo ju kao samougađanje vlastitoj taštini na nebrojene načine: željom da se doimamo dobrima, da dobijemo pohvalu, priznanje, odobravanje, ostavimo dobar utisak na sebe i druge, ili to djelo, pak, činimo iz pukog osjećaja dužnosti, običaja ili tek da umirimo savjest, posve je svejedno; bitno je shvatiti kako to dobro djelo, žrtvu, dar, ili što god, nismo učinili iz pravoga motiva, pa se ono tako ni ne može tretirati, niti to je, bez obzira što se njome postiglo.

Dobro djelo motivirano egom, pandan je „pravednoj osudi“ o kojoj smo govorili, samo što sada ima prividno pozitivan predznak. Bez obzira što smo tim djelom nekome nesumnjivo pomogli, sa stanovišta božanske svijesti, stanovišta ljubavi, samo smo još jednom potvrdili svoju sebičnost koristeći se ruhom ljubavi, ali bez njene motivacije. Moglo bi se reći kako smo ovdje zloupotrijebili dobrotu kako bi smo se i njome okoristili. Ne u materijalnom smislu, nego u smislu samouzdizanja, temeljne potrebe ega.

Upustivši se u tu bespoštednu borbu razotkrivanja prikrivenih motiva, bilo mi je krajnje nelagodno priznavati sebi: i ovo je ego, i ovo, i ovo... Gospode, Bože! Postoji li išta čisto od njegova zadaha? Pa, tko će se dokopati božanske svijesti uz ovakav omjer? Tko će se onda spasiti?, jaučem zajedno s izbezumljenim učenicima kada je Isus otvoreno negodovao nad pobožnim mladićem koji nije bio voljan razdijeliti svoje golemo bogatstvo siromasima. Učenici su se nad tim čudili, a mi bi smo ga, zacijelo, proglasili ludim. Da razbacamo toliko bogatstvo, i još kome?!

Oči u oči s egom, postalo mi je jasno kako gotovo da i nije postojala ni jedna stvar koja bi bila posve lišena njegove ljage. Već i sama činjenica da, čim nešto naučimo, pa ma kako mukotrpno, trenutno dobivamo neodoljiv poriv da drugima „solimo pamet“ upirući prstom u njihovo neznanje, još je jedna potvrda o njegovoj neugodnoj žilavosti i sposobnosti transformacije i prerušavanja za koje je i više nego sposoban.

Tu, naime, leži još jedna, od brojnih opasnosti ega; da se, razotkriven ispod jedne maske, brže bolje zaodjene drugom. Kako je sasvim solidno obdaren lukavošću, shvatit će da se mora dobro zakamuflirati pa će sve češće zaogrtati ruhom ljubavi kako bi i dalje zadržao kontrolu i vlast. Bolje išta, nego ništa, logika je koju obilato koristi.

Najbolji primjer ove preobrazbe su Isusovi učenici koji su, uslijed silnog oduševljenja zbog činjenice što su postali 'prvašići', odmah bili spremni zauzdavati tuđe slobode, pa i uništavati, ukoliko je to moguće: Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi? Isus se okrenu pa ih ukori. (Lk 9,54-56). Siroti učenici. Mislili su da tako iskazuju poštovanje Učitelju, dok je Njemu je od toga bilo mučno. Svi činimo sličnu pogrešku vjerujući kako sve služi za naše samouzdizanje i osudu drugih, a Isus uči upravo suprotna.

Pali anđeli - vjekovni monopol na neposluh

Još kao djetetu, pojam "pali anđeli" djelovao mi je prilično neuvjerljivo, najblaže rečeno. Crkvena doktrina, koja stoljećima nespretno pokušava o tome reći nešto smisleno, učvrstila je tu skepsu. Teodiceja, naime, pokušava odgovoriti na temeljno pitanje: Što je to zlo i zašto postoji, odnosno, zašto ga Bog dopušta? Na žalost, do sada joj nije pošlo za rukom izreći o tome išta suvislo. U igri su, naime, preveliki ulozi i zato se uglavnom okoliša da bi se na kraju nemušto izreklo ništa . 

Priča o palim anđelima najkontroverznija je i najzakučastija priča ikad. S jedne strane angeologija govori o anđelima kao o bićima savršene poslušnosti Bogu koja, sve i da hoće, nemaju moć iskazivati neposluh. To je prvo proturječje. S druge strane se to zaboravlja u priči o palim anđelima koji su, kako samo ime sugerira,  ipak iskazali svoj neposluh i zato bili zbačeni s neba, odnosno raja, što god to značilo. U čemu je, dakle, problem? U doktrini ili u anđelima? Ako su jednom iskazali svoj neposluh, tada doktrina o savršenom posluhu ne drži vodu, a ako je doktrina ispravna, onda ne postoje pali anđeli, pa dakle ni Lucifer, ili pučki đavo.

No, to nije sve: Ukoliko je ikada ijedan anđeo (pa ma kako moćan i svijetao, iskazao Bogu neposluh,  tada postoji mogućnost da to učini i neki drugi. Ta, nema valjda Lucifer vječni monopol na neposluh. Nešto, očito, nije kako treba u toj zakučastoj doktrini o padu anđela koji je, svoju negdašnju moć, slavu i ljepotu zamijenio za rogove, rep i paklenu žeravu. Od tako mudrog anđela nipošto se ne očekuje takav kiks. Naime, ljudski ego je također lakom na slavu, moć i počasti, pa ipak ne toliko glup da ih olako spiska za manje od uloga. Zar je anđeoski gluplji? U svakom slučaju, priča o Luciferu sugerira postojanje zavisti, dakle ega, kod Božjih anđela, što je nespojivo s njihovom naravi, pa tu common sense više nema što za dodati.

Nije li vrijeme da razmotrimo mogućnost da je priča o Luciferu paradigma ego-svijesti na kojoj se i Boga koristi kao sredstvo samouzdizanja, ukoliko to zatreba? Napokon, nije li upravo to savršena slika ega: Biti veći, bolji, jači, moćniji, vrijedniji....od svakoga, pa i od samoga Boga? Odrasla sam u katoličkoj tradiciji i kao takvu je cijenim i poštujem, no to mi ne oduzima pravo da mislim vlastitom glavom, da osjećam vlastitim srcem i tražim istinu vlastitim duhom. Držim, naime, da ih zbog toga i imam.  Tko ima uši da čuje, neka čuje!

Tegobna potraga za teodicejom

Mimo mnogobrojnih, najčešće meni neprihvatljivih i odbojnih, vizija Boga koje su se nudile kroz različite teologije i teologe, ustrajno sam tragala za Bogom kojeg će, kada ga pronađe, znati prepoznati moja duša koja je od Njega potekla. Nisam se, stoga, zabrinjavala oko tolikih, Boga nedoličnih, predodžbi, nego činjenicom što joj nikako nije polazilo za rukom da pronađe tu jednu jedinu odliku koji je od Boga, kao Boga, očekivala potvrditi: da bude savršeno savršen. Ona je, naime, oduvijek znala da je Bog nužno savršen, ali je um tražio potvrdu tog uvjerenja, jer savršena Ljubav ne šalje nevolje kako bi iskušavala, ne uvodi u napast kako bi potom kažnjavala i td. i td. Sve to, i još mnogo toga, Bog nije mogao činiti ukoliko je, pred budnim okom mojega uma, želio zadržati tu narav. (Blagoslovljen um što na tom ustrajao, dodala bih). No, nije bilo ni malo lako udovoljiti tom zahtjevu.

Kamo god bih se okrenula u potrazi za doličnom teodicejom, uvijek bi se ispriječio kakav neprelazni zid, a čim bih ga nekako zaobišla, pojavio bi se drugi, treći...Kako sam već bila posve uvjerena da Bog jest i da jest savršen bez obzira što, ni uz pomoć slobodne volje, nisam bila kadra iznaći razlog za svaku vrstu patnje, to sam se pomirila s činjenicom da umu, možebit, i nije dano da baš sve shvati. Napokon, nisam znala razlog ni za svoju vlastitu, pa dalje nisam ni morala ići. Razlika je, međutim, ipak bila ogromna u odnosu na negdašnji stav. Budući više Boga nisam poimala kao silu iznad i izvan sebe same, to je svaki prigovor na Njegov račun izgubilo smisao, pa sam se riješila barem jednog grijeha.

Shvatila sam, naime, kako je Bog u temelju svakog dobra koje u sebi zatičem i kako to onda nisu moje, nego Njegove odlike što me potpuno razoružalo unatoč činjenici što, još uvijek, nisam znala čije su one druge od za koje, isto tako, ne želim preuzeti zasluge. Nije li moje dobro, onda je zlo još manje, mudrovala sam. A orgije ega su se nastavljale. Uvidjevši da mu se 'neprijatelj' približava, naoružao se do zuba i rigao vatru gdje god je stigao. Nevolje su se sustizale kao u kakvu crtiću tako da nisam dugo uživala u svom novom ruhu. Ovlaš njime zaogrnuta, više ga gotovo i nisam primjećivala. Svu energiju trošila je borba s nečim što nisam znala ni imenovati, a kamo li prepoznati.

Bio je to ego kojeg, na moje iznenađenje, pa i ogorčenost, Bog ipak nije bio kadar ukloniti kao nešto što nije primjereno u Njegovu kraljevstvu. No, nije li On  moć u meni, a ne izvan mene, pa kako će moći ukoliko ja ne mogu? Ako se, pak, Njegova moć iscrpljuje u mojoj osobnoj moći, ajme si ga meni! Ta, da mogu sama ne bi mi Bog ni trebao. I tako sam se, nevoljna, iznurivala iz dana u dan ne znajući više ni kako moliti, ni što molitva uopće jest ukoliko sam i sama biće Božjega bića, što sam nepokolebljivo vjerovala. Da sam tada znala što sada znam poštedjela bih sebe tolikih jada.

Bilo mi se boriti protiv najjače sile svijeta, a da toga uopće nisam bila svijena: protiv svoga vlastitog ega, a to nitko ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. On je, naime, i darovao slobodu da bi smo, po stvaralačkom duhu, bili Njemu nalik. Sam Stvoritelj dao nam je moć da budemo moćni ukoliko vjerujući poštujemo taj dar. Zato se On za mene borio premda se doimalo kako to činim tragično usamljena. Njegova Mudrost je, naime, stvarala prigode kako bih se mogla izboriti za oslobođenje od ropstva za kojim sam težila i za koje sam ustrajno molila, ali toga nisam razabirala. Svaka nevolja bila je, ništa drugo, do moja uslišana molitva.

Bog kao sluga

Ego, na žalost, ne posustaje u traženju novih rješenja za svoje potrebe tako da sam se, s vremenom, zamalo počela diviti njegovoj silnoj lukavštini koju sam sve više raskrinkavala, ali do tada je trebalo proteći mnogo vode i mnogo očajavanja zbog nemoći pred tim robusnim Golijatom protiv kojega se sićušna praćka mojeg nastojanja doimala smiješnom. Pa ipak se ta malena praćkica pokazala presudnom jer je zauvijek poljuljala gorostasovu ravnotežu.

Uvidjevši koliko je mnogo svjesnoga truda i muke  potrebno da bi se, makar i za mrvicu, pokrenulo s mrtve točke, shvatila sam svu bezočnost grijeha osuđivanja i prosuđivanja. Naime, svijesno sam nastojala obezvlastiti ego ulažući vrijeme, trud i muku, pa ipak su rezultati bili tako spori, tako neprimjetni, ili bi, na moje silno zaprepaštenje, potpuno izostali. S kojim, dakle, pravom osuđujem one kojima ide jednako teško, ako ne i teže? Zašto smo, a priori, uvjereni da se drugi ne trude, ili barem ne toliko koliko mi? Pa, sve kada se i ne bi trudili kao mi, pa ni uopće, to ipak ne znači da su gori od nas, nego tek otkriva da su na ponešto različitom dijelu puta, i to je sve.

Tipična karakteristika ega upravo i jest u tome da, ne poštujući slobodu drugoga, silom svodi tu slobodu na svoju vlastitu kao da je njegovo vlasništvo. On se, općenito, prema svemu tako odnosi. Ukoliko u tome ne uspije, osudit će to kao nevaljalo, nedostojno, grešno ili barem pogrešno. Ego, doista, teži biti mjerom svih stvari, koje jesu da jesu, i koje nisu da nisu. 

U kraljevstvu gdje „ja, ja, ja“ caruje, i sam Bog je podanik.  Na tom tragu Isus govori o brvnu u oku ega koje ga - gle čuda!, ipak ne sprječava da se drži sposobnim vidjeti maleni trun u tuđemu oku. Zato nas On poziva da s egom budemo oštri i beskompromisni: Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da se već zapalio! ... Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor. (Lk 12, 49-52)

Prije dosta vremena, kad sam čvrsto povjerovala da Bog uistinu jest stvaralačka Ljubav u svemu što jest, naivno sam vjerovala kako ću se zbog toga, istoga momenta,  naprosto preobraziti u drugog, novog čovjek koji više nije pod vlašću ega, pa s mirom živjeti svoju blaženu stvarnost. Oh, kako sam se samo prevarila! 

Kad se prvotni ushit stišao, pokazalo se kako se ništa nije promijenilo osim činjenice da sam ostala bez posljednjeg Pedra kojeg bih mogla okrivljavati za tolike loše stvari, pa sam postala još više frustrirana tako da mi se, s vremena na vrijeme, činilo kako je prije bilo daleko lakše. Ta, barem sam na nekome mogla ispuhati silne frustracije, a ovako...Koga da dograbim! Prvi izbor je pao na mene, ali to se pokazalo nedostatnim, pa i beskorisnim. Em se nisam osjećala krivom za mnoge stvari, em nisam znala kako se na sebe pošteno ispuhati ako sam i bila kriva, em mi je sve to djelovalo blesavo.

Tako me ego vitlao čas u vodu, čas u vatru, a čas u beznađe izmjenjujući se s trenucima radosti zbog nedvojbene bliskosti  Boga s kojim sam osjećala istinsko jedinstvo što je uvelike razblaživalo gorčinu činjenice da se ništa drugo u mojoj stvarnosti nije promijenilo na bolje. Štoviše, sve što je bilo loše krenulo je na gore, a ono što nije bilo tako loše, pogoršalo se. Najmanje bezbroj puta sam se susrela sa pojmom kušnje koju Bog šalje vjernim dušama, što je u meni stvaralo silnu odbojnost prema takvoj predodžbi Boga i onih koji su je nudili kao provjerenu iz prve ruke, pa bih, ne bez ljutnje, običavala reći: „Kakav čovjek, takav mu i Bog.“, misleći na tu predodžbu, razumije se.

U početku bijaše Riječ

 Jedino se Isus nije ustručavao sablažnjavati farizeje i pismoznance svojom istinom posve suprotnom njihovu uvriježenu vjerovanju, a to nije odlika ega. Naprotiv, želja da se svidi, još jedno je oruđe ega koje nas odvodi od istine. Jedno od onih suptilnijih, ili točnije, perfidnijih oruđa kojima poseže kada ništa brutalnijeg nije izgledno. Koliko smo „sitinih ili krupnih“ grijeha učinili robujući obzirima i imperativu sviđanja i odobravanja? Vjerojatno ćemo u nekom sukobu radije držati stranu robusnog izrugivača, nego li stranu žrtve jer imamo neodoljivu potrebu podilaziti većem egu. Na stranu što ćemo ga prezreti čim se nađemo izvan njegova dosega, zahtjev ega je ostvaren, u oba slučaja. Pa tko će se onda spasiti, Gospodine? Ta, ništa nam nije dozvoljeno! - zakukat ćemo očajni pred tako skučenim izborom, ali nećemo dobiti podrobnijeg odgovora od onoga koji je Isus ponudio, a koji se sastoji u oslanjanju na Boga kojem je sve moguće. U praksi to znači da na razini ljubavi više ne postoji potreba za onim za što mislimo da nam se brani dok smo na ego-razini.

Prisila nije u naravi ljubavi i zato ona ništa ne brani, a kako je mudrost lice ljubavi to ona zna da bi zabrana mogla biti jedino kontraproduktivna. Ne može se slobodi braniti da bude slobodna, a ipak ostane slobodom. Božja ljubav koja je u temelju svekolikog stvaranja, tvorac je slobode, pa ne može biti u njenoj suprotnosti. Zabrane, kazne, prinude, osude, odmazde..., sredstva su ega. Bog daje pravo na izbor i zato ga poštuje, bez obzira na vrstu izbora. On je postavio pravila života i dao nam mogućnost da ga živimo u svoj punini, ali ne tako da nas na to prisili, nego da nam to, u duhu ljubavi, ponudi kao izbor; kao dar koji možemo i odbiti. U tom slučaju, međutim, predstoji nam život u patnji, pravoj naravi ega. Pojam sebičnosti je skovan u odnosu na individualno jastvo, ali se on, prije svega, odnosi na sebičnost pred Božjom ponudom nasuprot koje biramo svoju vlastitu. U tom kontekstu je on sinonim za đavla, sotonu ili koji god drugi naziv uzeli kao označavanje stvarnosti suprotne Božjoj biti. Ne zaboravimo, pri tom, uočiti kako je sve ono što je u suprotnosti s Božjom biti, ujedno suprotno i našoj vlastitoj iz Njega proistekloj. Još davno prije Isusa, ljudski se um dovinuo toj mudrosti svejednosti i nedjeljivosti bitka – počela života, a Isus u tom Bitku prepoznaje Boga, Oca sveg stvorenja u kojem je sva punina istine života. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini. (Iv 4,24), a autor 'Proslova' donosi svoju viziju Božje stvarnosti u duhu Parmenida: (Iv 1,1-4)

U početku bijaše Riječ,

i Riječ bijaše kod Boga –

i Riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.

Kada se, k tome, sjetimo starozavjetnog imena Boga, koje naprosto znači Onaj koji Jest, i tome pridodamo svekoliku ljudsku mudrost izraženu kroz duhovnost, religiju i predaju, još nam samo preostaje posegnuti za mudrošću najsuvremenije znanosti kako bi smo napokon shvatili kako sveobuhvatna mudrost svih vjekova potvrđuje upravo to što je, tako jezgrovito, izraženo u Ivanovu 'Prologu', pa danas mnogi eminentni znanstvenici govore sličnije teolozima, nego znanstvenicima što mi je, kao čovjeku koji u potrazi za istinom ne isključuje ni jednu razinu života, uvelike olakšalo put. Štoviše, suvremena znanost mi je više osvijetlila neke teološke nedoumice, nego li sama teologija koja najčešće ostavlja previše prostora za različitu interpretaciju bilo čega. U svjetlu znanosti razumljivija mi je i sama duhovnost. Ta, ne živi čovjek samo na jednoj razini, niti mu je spoznaja jednodimenzionalna, pa kad se sve razine usaglase, otvaraju se mnogi, dotad neviđeni, vidici. Sve ono što je Isus naučavao, na sebi svojstven način, sada potvrđuje znanost; od stvaralačke svijesti iz koje je svijet nastao, znakovite međuovisnosti svega stvorenja, znanstveno potvrđene moći molitve, blagodati opraštanja i neosuđivanja, do ljubavi prema neprijatelju, da pobrojimo samo neke. Znanstvenici sve više postaju vjernici jer naprosto ne mogu nevjerovati onome što očima gledaju, pa, domalo, čujem Isusov prigovor upućen svima koji nisu vjerovali dok nisu vidjeli. Što preostaje čovjeku do li vjerovati nakon što vidi kako emocije mijenjaju strukturu DNK; kako DNK ima moć uređivati fotone svjetlosti ili osjećati emocije donora udaljenog tisućama kilometara; kako čak i 'najobičnija' voda iz slavine mijenja kristalnu strukturu u skladu sa lijepim, odnosno ružnim mislima i riječima kao i moć da zadrži to sjećanje, postajući blagotvornom, ili štetnom. Doista, i samo kamenje svijedoči ukoliko duh zakaže, baš kako je Isus prorekao.

Licemjerje - grijeh protiv istine

Ljudi izrijekom vjeruju u Isusa, ali rijetki tu vjeru potvrđuju vršeći što je rekao. Preteško je to za nas, govorimo, kao da je kopito ega lakše. Sva zla ovoga svijeta, u najširem smislu riječi, dolaze od ega i zato s pravom nosi epitet zlotvora, đavla, lašca, zavodnika, zloga ili sotone. Nema nikakve potrebe pisati ove izraze velikim početnim slovom ukoliko tu počast ne dodijelimo i samome egu. Možda će se i današnji pismoznanci i farizeji usprotiviti mogućnosti da 'najobičnijem, bizarnom' egu ode tako moćna i veličanstvena titula legendarnog, gotovo omiljenog, sotone, ali takvi se zacijelo nisu potrudili suočiti s vlastitim egom, oči u oči, i tako mu spoznati istinsku narav. Uvjeravam vas, pored ega nam ne treba dodatnog vraga. Dovoljno je strašan za sve đavle paklene. 

Ono što nas svakodnevno iskušava u našoj ljudskosti, pa dakle i božanstvenosti, nije nikakav onostrani, misteriozni, entitet, nego je to naš vlastiti ego. Bez njega bi na zemlji već bilo uspostavljeno Kraljvstvo o kojem Isus govori, ali nipošto neće biti uspostavljeno sve dok izvor zla prebacujemo na nekog drugoga, kako bi smo sebi olakšali. Najlakše je, naime, izmisliti nepostojeće biće koje je odgovorno za našu samoživost i sebičnost. Tada joj se možemo prepustiti do mile volje. Ukoliko je đavao kriv za naše grijehe, nemamo se potrebe truditi oko njih, a uzgredno ćemo dati priliku egu da naraste do neslućenih granica. Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste. (Lk 11,52). Poneki „pismoznanci“ idu toliko daleko da izvrću Isusove riječi dajući im posve suprotno značenje, pa primjerice vele: „Da, Isus je rekao ljubite svoje neprijatelje, ali ovi nisu neprijatelji; Oni su đavli“, a narod plješće. „Jao vama, licemjeri!“ Može li slijepac voditi slijepca? Zar neće obojica u jamu pasti? (Lk 6,39)

Kako nam svjedoče sva četiri evanđelista, Isus se najžešće obarao na licemjerje i njihov isprazni formalizam, a dvije tisuće godina nakon toga, ono još uvijek cvijeta jednakom ustrajnošću uzimajući si pravo da, baš kao i onomad, baš ono bude mjera istinske pobožnosti. Tako, još uvijek, bogoštovlje najčešće svodimo na puki obred, mnoštvo riječi i laskanje svojoj pobožnosti, pa kad bi se Isus danas pojavio mogli bi smo ga optužiti istim, znakovitim, optužbama: Ovaj čovjek ne dolazi od Boga, ne svetkuje subote. (Iv 9,16). Oni ne shvaćaju, niti žele shvatiti, da je subota, kao i sve bogoštovlje, radi čovjeka, a ne radi Boga. Nama je prohodati prašumu i iznaći pravi put u mnoštvu stramputica, a ne Bogu. Mi smo ti koji trebamo Njegovu pomoć, a ne On našu. Na tome se temelji sav Isusov nauk i zato u Njemu nećemo pronaći ni najmanje formalnosti koliko god bi ona bila primjerenija mnogim Njegovim sljedbenicima, ondašnjim i današnjima.

(nastavlja se)

Ne opirite se Zlomu!

Isus se nije opravdavao pred svojim tužiteljima premda je bio moćan obraniti se, a u pitanju nije bio ponos, nego sam život, pa ipak se zbog toga nije osjećao manje dostojanstveno. Upravo suprotno. Ta, zar bi dolikovalo Sinu Božjemu da se pograbi sa onima koji jedva da znaju razlučitii čovjeka od psa. I što bi mogao reći u svoju obranu kada se Njegova krivica i sastojala u tome što i sam nije kao oni. Tako je postupio na način koji jedino dolikuje mudrosti: Ne dajte svetinje psima! (Mt 7,6). Koliko je sam autor Matejevog evanđelja, ili već neki kasniji redaktor, površno shvatio dubinu ovih riječi, potvrđuje i naslov koji je iznad njih stavio: Ne obeščašćujte svete stvari. 'Svetinje' na koje je Isus mislio, nisu stvari poput bogoštovnih predmeta, nego duhovne stvarnosti kao što je to ljubav, istina, Bog. Često sam i na vlastitoj koži iskusila tu vrstu osude, ali za razliku od Isusa, na sve moguće načine sam nastojala opravdati svoje pravo da budem ono što jesam i osuditi njihovo opiranje.

Osuda otpora je također otpor, pa sam činila isto što i oni; branila svoje pravo na izbor, a osporavala njihovo. I tako u krug. Isus, međutim, nije pao u tu zamku čak ni kad su ga izazivali pitanjima poput onoga o njegovu božanstvu, a u tome je ustrajao i u susretu s fizičkom patnjom i smrću ne pokušavajući, ni najmanjim znakom, uvjeravati ikoga u svoju nedužnost i pravednost. U očima ega, takvo uvjeravanje samo može povrijediti dostojanstvo, a u očima ljubavi kazna ionako ne bi postojala. Drugim riječima, jedini postupak u skladu s dostojanstvom jest neopiranje zlomu, jer ako i ne razumije jezik ljubavi, ona ga razoružava.

To je jedini razlog zašto se bijes stišava čim čovjek, pas, mačka...izdahnu. Ego ostaje bez svog goriva. Na tom tragu je i zahtjev o neosuđivanju jer je osuđivanje, bilo pravedno“ ili nepravedno, samo je potvrda da smo u vlasti ega čija pravednost se iscrpljuje u zakonu oko za oko, zub za zub. To je vrhunac njegove pravičnosti koja služi  isključivo kažnjavanju u svrhu poravnanja duga, dakle, najprostija trgovina koristima. Ali, što možemo ponuditi kao otkupninu za život koji smo primili kao dar ljubavi, a obezvrijedili ga zadahom zla. Na početku svog djelovanja, Isus se morao pripremiti za božansku misiju izlažući se kušnji u okolnostima kada ego, ukoliko nije posve utišan, nije kadar reći 'ne'. 

Ovo su tri najjača područja ega: Prvo: ugrožena egzistencija (pretvaranje kamenja u kruh u svrhu utaživanja gladi); drugo: ponuda demonstracije božanske moći u svjetovne svrhe  (baciti se s litice i ostati neozlijeđen) i treće: ponuda bogatstva i vlasti (kraljevstva svijeta). Kako je Isus, uistinu bio Božji Sin, pa dakle i moćan da sve to učini, morao se najprije susresti s tim demonima u sebi. Demonima koji proizlaze iz same naravi čovjeka kao slobodnog bića, dakle onoga koje, u svakom trenutku, ima moć opredjeliti se za jedan od ponuđenih svjetova: svijet ega ili svijet ljubavi. Kada bi Isus bio lišen te mogućnosti izbora, ne bi mogao biti čovjekom (kojega upravo ta sloboda i čini čovjekom), niti bi moglo biti riječi o Njegovu slobodnom opredjeljenju. Sloboda, prema tome, nužno podrazumijeva mogućnost izbora i zato je i sam Isus morao biti iskušan, baš kao i pravednik Abraham i Job u istoimenim starozavjetnim pričama.

Priča o Jobu slikovito opisuje uobičajene kušnje ega koje navodi Bogu kao kamen spoticanja svakoj vjeri. Lako je, tvrdi đavo, biti vjeran Bogu dok ti sve ide dobro, ali oduzmi nešto što je egu bitno i uskoro ćeš začuti kletve i jadikovke. Tako pravedni Job, malo, po malo, ostaje najprije bez materijalnih dobara, a doskora i bez obitelji, ali se i dalje, za razliku od svoje žene, koja je simbol reakcije ega, nepokolebljivo drži vjere u Božju pravednost utemeljenu na Njegovoj biti koja je ljubav. Đavao, na koncu, predlaže da mu se, kao posljednji adut, udari na zdravlje i sam život kako bi se Boga uvjerilo da ipak postoji nešto gdje je ego jači od povjerenja u ljubav. I Bog, vjerujući u Jobovu pouzdanost, dopušta i tu, posljednju kušnju iz koje Job, (zapravo Bog), dakako, izlazi kao pobjednik. Ta, čija je to moć u Jobu nadjačala sile ega, ako ne Božja?

Priča o Jobu je paradigma Isusova poslanja. Dopustiti egu da na njemu iskuša sva svoja oružja, a onda iz ruku Božjih (ruku Ljubavi) dostojanstveno uzeti pobjednički pehar u ime cjelokupnog ljudskog roda. Nije nam time pokazao kako se osloboditi ega po svaku cijenu, nego nas je poučio kako da se oslobodimo potrebe da se neprestalno  borimo s njime, dokazujući nam koliko je ljudska narav  kadra učiniti. Mnogo više nego što je kadra  povjerovati. Isus nije pobijedio ego kao Bog, nego kao čovjek, i upravo tom veličanstvenom pobjedom potvrđuje svoju istovjetnost s Bogom. Čineći to kao čovjek, šalje čovjeku poruku o ljudskoj naravi koja je izvorno bogolika i zato kadra činiti božanstvene stvari ukoliko istinski vjeruje u tu božansku narav. O toj vjeri On govori kada ju toliko puta stavlja kao uvjet spasenja. Ta, kako ćeš ustati iz invalidskih kolica ukoliko, zbog nevjere ne pokušavaš ustati. 

Mnogobrojni vjernici banaliziraju taj imperativ vjere misleći kako će se spasiti samom vjerom da je Isus Sin Božji. Što na to odgovara sam Isus? I đavao vjeruje, i strepi. Vjerovati da je Isus Sin Božji, podrazumijeva aktivno sudjelovanje u toj vjeri na način koji je On sam svjedočio vjerujući da je Sin Božji: Zašto me zovete:“Gospodine, Gospodine!“, a ne vršite što kažem? (Lk 6,46).  Kada odlazimo k liječniku i ovaj nam propiše terapiju za našu bolest, a mi odemo i ne postupimo po njegovu naputku, to svakako odaje naše nepovjerenje u  liječnika. U protivnom, učinili bi smo što nam je rekao, zar ne?

Jedinstvo svijesti

Bezbroj je načina zbog čega se pojedina kapljica može naći izvan mora, ali je jedino čovjeku dana moć da to učini svojom vlastitom voljom, sve ako je ona tek preuzeta kao model naučenog ponašanja. U konačnici, svaki je čovjek slobodan, pa makar toga i ne bio svjestan, a sloboda je jedini put odlaska i vraćanja k izvoru. To je jedini razlog zašto to Isus naprosto nije učinio mjesto nas. On, dakle, nije došao osloboditi nas naših grijeha, niti je toga mogo, ili trebao, činiti, no, ono što je mogao, daleko je važnije od toga da, mjesto nas, zauzima mjesto naše slobode: Pokazao nam je kako je to čovjeku moguće otkrivši nam tajnu naše snage koja proizlazi iz nerazdruživog jedinstva s Bogom. Bez te božanske snage i mudrosti, Bog zacijelo ne bi stavljao dar slobode u tako nepouzdane ruke kakve su ruke ega.

Od tih ruku nas je Isus došao osloboditi, ali ne tako da ih silom ukloni, nego da nam pokaže da postoje i druge, dovoljno moćne i snažne, ruke koje su kadre nositi taj veličanstveni dar stvarateljstva, bez opasnosti da njime budu satrte. Pokazao nam je izvor žive vode, pa zar bi mjesto nas trebao i piti? Svatko tko misli da je i to trebao, ne shvaća veličinu dara života koji smo primili i veličinu stvaralaštva koje po njemue ostvarujemo, a još manje činjenicu da se sam Bog očituje kroz naše slobodu i njeno stvaralaštvo. Ta, što imamo, a da nismo primili? I sama moć da biramo suprotno svojoj biti, u suštini je moć Tvorca. Zašto to kamenu, cvijtu ili lisici, ne polazi za rukom? Oni nemaju mogućnost živjeti u neskladu sa svojom biti i to je jedini razlog što se ne zovu djeca Božja, nego naprosto stvorenja.

Stvaralaštvo je ono po čemu smo slični Bogu Stvoritelju, bez obzira što cvijet nije ništa manje bogolik od nas. Ono smo što jesmo samo zato jer nam je dano da to budemo. Sjetimo se Isusovih riječi Pilatu: Ne bi nada mnom imao nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Sve što imamo i što jesmo dano nam je „odozgor“, pa tako i sloboda da biramo između dvaju suprotnosti: one prave koja jest ljubav, ili one iluzorne koja jest njena suprotnost. Samo u tom kontekstu smo, kao pojedinačna svijest, Božji sustvaratelji, jer bitak je jedan, nepodjeljen i sveobuhvatan; univerzalan baš kako što smo znakovito imenovali sveukupnost, odnosno univerzum.

Iluzija je, prema tome, očekivati da Isus mjesto nas prijeđe naš put ka Istini. On je taj Put i njegov putokaz, Njegov je Duh onaj Branitelj, Duh Istine kojeg je obećao kao onaoga koji će nas uvoditi u svu istinu, ali nije obećao prohodati ga mjesto nas, niti je to mogao. Ta zar bi činio išta protivno Duhu Očevu koji nam je dao svoje dostojanstvo da u njemu sami hodimo? Zar bi nas u ime sažaljenja lišio božanske odlike? Nipošto. Njegova je riječ posve jasna: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. (Iv 14,5-8) Ne shvaćajući što to zapravo znači, učenici ga priupitavaju o njegovu zagonetnom Ocu inzistirajući da im ga pokaže, ili barem podrobnije opiše, a Isus se, dan uoči svoje smrti, naročito potrudio da im nekoliko puta tumači istu, za njih neshvatljivu stvar: Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji je u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. (Iv 14, 10-12).

Isus je, naravno, bio svjestan da učenici to nisu mogli shvatiti bez obzira što su svjedočili njegovim djelima, jer njihova svijest još uvijek nije bila pripravna za takvu vrstu istine, pa im je i sam olakšavao govoreći kako ima mnogo toga za reći, ali oni to sada još ne mogu nositi. Da je, mjesto njih, mogao prohodati njihov put spoznaje, teško da to ne bi učinio onim svojim odanim siročićima koji su zijevali od čuđenja neprestalno dodijavajući: 'Pokaži nam Oca, pliz, pliiiz! Čovjek, naime, mora sam prevladati razinu ega u posvemašnjoj slobodi i zato je svaka prisila, a nerijetko i samo upletanje, kontraproduktivno.

Isus nije nikome nametao svoj nauk silom, a lutanja stranputicama ega, nije nazivao grijehom, nego izgubljenošću, zalutalošću, lutanjem u tami i sličnim usporedbama iza kojih stoji jasan poziv za pomoć i suosjećanje, a ne osuđivanje. Prispodoba o razmetnom sinu najbolje govori o tom lutanju i radosti povratka. Ego bi, međutim, postupio upravo suprotno: 'Neka sad snosi posljedice svojih grijeha! Sam si je kriv!' I još bi mu natovario.

Kažnjavanje i likovanje ne spadaju u kategoriju ljubavi. Ta, u njoj je sve stvoreno, pa i sam ego. Pa ipak, milost prosvjetljenja ne pada 's neba' kao gotov dar, nego ga sam ljudski duh treba u sebi razotkriti. Jedino tako se očituje punina dara, i jedino tako nas potvrđuje kao Božju djecu, sustvaratelje ljubavi. I nama, koji se nadvijamo nad Isusovim životom već dva milenija, gotovo je jednako teško shvatiti, pa kako ne bi bilo tim neukim ribarima koji nisu čuli ni za jednostavnije nauke koje je ondašnji svijet nudio, poput filozofije koja se lakše nosila s pojmom bitka ili božanske naravi o kojoj je Isus, zapravo, govorio u terminima kraljevstva Nebeskog. Čak i oni koji nekako shvaćaju to jedinstvo bitka, ne znaju točno što to znači u konkretnom životu, pa to ostaje kao prazni pojam s kojim se zabavljaju filozofi, više iz naravi svoje profesije, nego iz potrage za vlastitom istinom koja ne može biti izvan tog jednoga bitka. Teško da se Parmenid osjećao božanstvenije od Demokrita kada je, onako srčano, vjerovao i branio svoju jednostavnu, ali snažnu, tezu po kojoj sve mora biti jedno iz prostoga razloga što 'bitak jest, a nebitak nije'.

Jao vama farizeji, licemjeri!

Cijela vječnost mi je trebala da na vlastitoj koži iskusim svu dubinu ove istine, jer čim bih se pomakla s mrtve točke, brzo bih, po diktatu ega, požurila u svijet da ga lupim po glavi svojom novim pravednošću, kao što to ego redovito čini. Prvi put u životu se umio, pa ma kako god, a već slijedećeg trenutka proziva sve na kojima vidi i najmanje mrvice, a vidi ih posvuda; ta to i jest njegova zadaća, a na nju Isus ima samo jedan odgovor : Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! (Mt 23, 13-32) Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (Mt 7,3) Doista, tek kada vidimo to brvno u svojemu oku, shvatit ćemo veličinu svojoga licemjerja, a tada više nećemo imati potrebe gledati trun u oku bratovu, sve ako svoje brvno i uklonimo. Štoviše, tek tada će posve nestati ta potreba trčanja s povećalom u potrazi za tuđim grijesima. Tada ćemo shvatiti prispodobu o oku kao svjetiljci duše koja može biti svjetlost, ali i tama, pa kakva svjetiljka takva i slika svijeta.

Ego nema upaljenu svjetiljku duše i zato svugdje vidi tamu pa unosi tamu i u stvari koje su po sebi dobre. To je slijedeća zamka koju rado koristi jer ne želi shvatiti istine po kojoj je nečistima sve nečisto, dok je čistima sve čisto. Neprestalno sam to objašnjavala svom devetogodišnjem nećaku koji je, po mentalitetu ulice, već odavno razabrao koji je prst 'prost' i zašto, kao i mnoge druge 'proste stvari i situacije'. I premda nije u potpunosti savladao bit pouke, ipak je uspio zapamtiti rečenicu koju sam, u tu svrhu, neprestalno ponavljala: „Prostacima je sve prosto, pa i sam Bog“. Kako se nije želio pribrojiti u prostake, tako je vremenom prestao stvari nazivati prostima, barem u mojoj nazočnosti. Isto vrijedi i za grešnike; njima je svatko grešnik koji zaslužuje osudu, a najviše se osuđuje ono što se najviše potiskuje pred vlastitom sviješću.

Govor o brvnu u oku svjedoči o tome kako Isusu nije bila potrebna pomoć psihologije da bi to shvatio, baš kao što egu nije dostatno ni jedno, ni drugo. Sve dotle dok se nisam uspjela, barem povremeno, uzdići iznad njegove razine, ni sama nisam bila kadra prepoznati tu podudarnost. Uporno sam, naime odbijala prihvatiti činjenicu kako u drugima najžešće osuđujemo ono što sami pred sobom skrivamo, pa sam se morala dobro naoružati iskrenošću kako bih prešla i preko toga praga. Uz dostatan trud, pronaći ćete ono što pred sobom želite sakriti ukoliko to istinski tražite.

Prva reakcija je uvijek otpor, pa što je osobina neugodnija, to je otpor, razumljivo, veći kao što vrijedi za sve vrste uloga. Ja da sam manipulator, gnjavator, sebičnjak, lažljivac... Nemoguće! Pa to me najviše izluđuje kod ljudi! Odlično! Sada znate odakle ćete krenuti. Probajte eksperimentirati, ako već ništa, a ono barem da se zabavite igrajući sa sobom istine. Osobno mi nije bilo ni malo zabavno, ali korisno svakako jest, pa sam zahvalna svima koji su me, na ovaj ili onaj način, ponukali na tu ideju kao i svekolikoj ljudskoj mudrosti iz koje sam crpila pitanja i odgovore stavljajući ih pred tezulju duše sve dotle dokle ih ona ne bi prihvatila ili odbacila.

A duša je ona božanska svjetlost u nama koju ne može zatamniti nikakav mrak ega i zato jedina mjerodavna da bude dostojan arbitar u pogledu istine, i zato se nema potrebe nadglasavati sa egom. On je onaj koji skače u vatru i vodu poradi djelotvornog uvjeravanja, jer njemu je potrebno uvjeravati, a duši nije. Ona je sigurna u svoju snagu i nema potrebu nikoga u to uvjeravati. Uvjeravanje je pouzdana karakteristika nesigurnosti i sumnje u vlastitu iskrenost. „Hoćeš se kladiti da sam jači od tebe!“ - tako se najčešće međusobno izazivaju djeca kada nisu uvjerena u svoju snagu, pa ako nekim slučajem pobijede izazivača, obično ostanu zaprepašteni. Svi smo to zacijelo iskusili kao i ponešto manje bezazlenu situaciju u kojoj smo se iz petnih žila upinjali kako bi smo se zbog nečega opravdali, pa što je opravdavanje besmislenije, to je trud žešći. Isto vrijedi i za napad. To više se napada i osjeća napadnutim što se više osjeća krivim.

Zakon je to kojeg moramo uvažiti želimo li umaći s razine ega i njegovih mučnih trvenja, a nitko to ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. Zavaravanje oko toga je još jedna zamka ega koju je Crkva prepoznala kao grijeh preuzetnosti premda ga, nesvijesno, i sama nerijetko podržava po svojim predstavnicima koji štošta tumače, a da ni sami ne shvaćaju. Ne radi se, naravno, o tome da Bog nešto ne bi mogao, nego se radi o naivnom i pogrešnom poimanju Boga. Sam Isus nas je poučio da smo jedno s Njime kao što je i On jedno s Ocem i u tom kontekstu govorio o kraljevstvu koje je u nama, a ne izvan nas.

Bog je stvarnost koja je u temelju naše stvarnosti. On je onaj 'Jest' u svemu što jest, pa tako je i u nama stvarnost koja se očituje na način ljudskog bića, kao što je u kamenu na način kamena, u cvijetu na način cvijeta... Ne može, dakle, biti izvan nas bitak koji je u temelju svekolikog bića, baš kao što ne može prisiliti slobodu da bude neslobodna kad je On u temelju te slobode. Zahvaljujući upravo toj slobodi, mi nismo tek obična stvorenja, nego smo, svojim izborom, sustvaratelji Božjeg stvaralaštva. On je Stvoritelj, a mi smo stvaratelji po moći Njegova stvaralačkog  Duha. 

Zato smo jedno s Njime, ali ne istovijetni, kao što ni morska kapljica, iako jedno s morem, nije istovijetna moru, ali dok je u njegovu koritu, udružena sa svim ostalim kapljicama, ima sva svojstva mora. Sama za sebe, međutim, ostaje sebi istovijetna; bila je i jest kapljica, ali više nema snagu i narav mora. Grijeh je upravo to; napuštanje svoga 'korita' zbog čega se, daleko od izvorne biti, gube svojstva te biti. I premda će morska kapljica ostati kapljica i izvan mora, ona sada predstavlja izoliranu stvarnost koja nije kadra biti ono što je bila u svojoj izvornoj postojbini. 

Robovanje egu

Stavljajući, tako, po strani taj nerazumni zahtjev za okretanjem drugog obraza, osim u činu praštanja, ili molitvi za zlostavljača, nakon što se, se uzburkani duh ponovno sastane sa sobom u tišini duše, i ponekog kajanja zbog vlastitog osuđivanja (pravednog, dakako), to bi bilo sve u vezi s onim radikalnim zahtjevom, uz  neizostavni podsjetnik na bič kao dokaz da ni Isus nije baš sve mirno odtrpio, pa zašto bi to od nas tražio. Naravno da je činio i mnoga druga djela, ali njih se ne sjećam baš tako često kao biča, prigovarala bih sebi, a onda bih se odmah uzimala u obranu: Ne može se reći da ni ja, u okviru svojih mogućnosti, nisam činila štošta dobroga i vrijednoga, pa i divnoga, ali nema više nikoga tko bi to bio voljan potvrditi.Baš sad, kad mi najviše treba i Božja i ljudska pomoć, obje su presahle, kao da se i sam Bog urotio na strani ega, pa mu u svemu pogoduje. Kako se, dakle, može od mene očekivati nešto što sama od nikoga ne mogu očekivati, pa ni od samoga Boga? Ovako bi najčešće završavali svi unutrašnji dijalozi uma i duha u vrijeme kada bi se svijet ljuljao pod nogama, a onaj unutarnji rasplinjavao u očajavanju i sažaljenju.

Prepoznatljiv obrazac za kojim poseže svatko tko se počme osjećati žrtvom bilo kojih okolnosti čvrsto uvjeren kako one nipošto nemaju, i ne mogu imati, veze s bilo čime čemu bi sami bili uzrokom. I doista nemaju, ali samo na razini ega. Samosažaljenje i uloga žrtve, omiljena su i jaka oruđa ega s kojima nas prividno tetoši i opravdava samo da bi nas mogao još više stisnuti, pa nije čudno što ni jedna nevolja ne dolazi sama, kako potvrđuje iskustvo vjekova. Nevolja je savršen teren da se ego baci u svoj vjekovni lov. Uzdrma li vas, stoga, prva, očekujte i drugu, jer ona će vas slomiti, a treća dotući. Padajući u zamku očajavanja, opiranja, bijesa, osuđivanja, osvećivanja ili samosažalijevanja, ložimo ulje za novu nevolju, novu bol, novu patnju i tako u začarani krug sve dok ne naučimo lekciju: Ne opirie se Zlotvoru!, jer on se upravo tako hrani i jača. Njemu i treba naš „pravedni bijes, pravedna osuda“ ili bilo koji „pravedni grijeh“ i učinit će sve da ga podrži, vjerujte mi na iskustvo, ako već riječ nije dovoljna.

Strašno je teško shvatiti kako ne postoji pravedna osuda, pravedni gnjev i bilo što preavedno u kategoriji grijeha budući je za to potrebno nadići kategoriju ega, barem toliko da mu se pogleda ravno u oči, a kad to učinite, shvatit ćete da je, premda nevjerojatno lukava i perfidana, njegova taktika, zapravo, posve prozirna, a ponekad i smiješna. No prije toga valja zapamtiti da se do toga dolazi tek kada se uzdigne iznad njegove razine, nikako prije. U čemu je, dakle, razlika? Najjednostavnije bi bilo odgovoriti: u svemu, jer to je jedini ispravan odgovor, ali kako je lako biti general poslije bitke, kada to više nije bitno, to ćemo se potruditi biti konkretniji.

Prvo i osnovno; ego uvijek prosuđuje iz svoje razine gledajući na druge svojim očima i djelujući tako kao da, mjesto drugoga, on sam stoji sebi nasuprot. Iz tog razloga sam se zrcali u stvarnosti koju napada, od koje se brani, pred kojom se opravdava, bježi ili dovijava, posve svejedno. Sjetimo se dobro poznate i tako istinite narodne poslovice: 'Sjelo ruglo nasred puta i svakom se ruga.' Upravo to čini ego ukoliko „ruganje“ shvatimo u najširem mogućem kontekstu tj. kao grijeh. Ego ima potrebu osuđivati zato jer vjeruje da i sam zaslužuje osudu. Voli se osjećati krivim jer ne vjeruje u oslobođenje od grijeha. Voli ponižavati jer sam pati od osjećaja manje vrijednosti. Ne voli praštati jer zna da je to kategorija slobode pred kojom drhti. Uživa u strahu jer mu je strah najmoćnije oružje i garancija opstanka.Voli osjećaj stida, bespomoćnosti i bezvrijednosti jer iz njih niče strah da smo pogrešni, pa dakle, odvojeni od božanske biti, što znači biti u njegovoj vlasti. Podržavanje i nametanje ovakvih osjećaja, u sebi ili u drugima, svakako je pouzdan znak ropstva iz kojega se nije lako osloboditi.

Ukoliko se osjećate nadmoćno, superiorno i vrijedno, ali to isto nerado gledate u drugima, budite uvjereni da se osjećate jednako bespomoćno kao i onaj koga vrijeđate, samo što ste to duboko potisnuli, pa će biti teže doprijeti do tih skrivenih slojeva. Jednako vrijedi i za sav „pravedni“ gnjev, ljutnju, mržnju i ostale delicije ega.Tako smo došli do drugog pravila; ne postoji opravdanog ili pravednog  grijeha, pa ma kako se to doimalo nepravednim. Zaboravite na tu kategoriju ukoliko doista želite upoznati svoju božansku bit. Radi se, naime, o podvali ega koji samo traži olako opravdanje za isto ono zbog čega druge optužuje; nedostatak mudrosti i suosjećanja. Doslovno tako. Svaki je, naime, grijeh svojevrstan nedostatak suosjećanja svojstvenog ljubavi, pa kada nekoga osuđujete za bilo što, automatski se zatvarate tom suosjećanju koje potrebuje svaki grešnik zbog same činjenice što je grešnik, ili rečeno Isusovim riječnikom, što je odlutao od svoje prave biti (koja je ljubav) i stoga nužno pati.

Nitko ne može biti u neskladu sa sobom, a ne biti nesretan. To je Božji zakon zapisan u našoj biti i nije mu moguće umaknuti. Sjetimo se Isusova govora o bolesnima i zdravima. Nije tu riječ o analogiji, nego te riječi treba shvatiti doslovno. Svatko tko griješi, nužno je patnik; Tko čini grijeh, rob je grijeha. Robovanje stvara patnju, a patnja stvara bol. Bolesne, pak, treba liječiti, a ne osuđivati. Ponekad odglumimo milosrđe pa kažemo nešto u tom smislu, ali time mu više pripisujemo neku psihičku teškoću, nego li što uistinu shvatimo o kakvoj se bolesti radi i što joj je pravi lijek. Isus je razumio i postavljao se ispravno: djelovao je s razine ljubavi nudeći suosjećanje kao jedino djelotvorno sredstvo koje neće pogoršavati stanje, nego će otvarati put k ozdravljenju. On je bio jedini koji je, po metodi 'pravedne osude', mogao optužiti onu bludnicu, i jedini koji je mogao prvi baciti kamen, ali je bio i jedini koji to nije učinio. Onoga trenutka kad bi je osudio, više sam ne bi bio bez grijeha.

Treća stupicaa ega jest samoopravdavanje i nijekanje vlasttite grešnosti, odnosno sebeljublja. Oni su farizeji bili spremni na smrt kamenovati ženu zbog grijeha koji su i sami s njom počinili, pa ipak njihov ego je u stanju iznaći opravdanje zašto su oni to mogli učiniti, a da ne budu krivi, i k tome učiniti još veći grijeh osuđivanja, pa čak i kažnjavanja smrću, i za sve to se jednostavno opravdati njenim grijehom. Tražiti izliku za svoj grijeh, uskratiti to drugome i stavljati se sucem i egzekutorom nad grijesima drugih; sve to ego čini u đuture. Da stvar bude još bizarnija, najčešće je to popraćeno osjećajem savršene svetosti i  savršene bogobojaznosti. Pravi Eldorado svetogrđa.  Pa, tko to može, može bolje od najboljeg?  Hinjenu nedužnost i pravednost koristi kako bi neometano osuđivao, a tuđi grijeh, kako bi prividno umanjio svoj vlastiti.