Ponovno me dohvatilo ono čudovište koje me najčešće i najbrutalnije ranjava i bijah već klonula kad se najednom počelo povlačiti hodeći natraške. U prvi mah se gotovo nisam ni obradovala. Nekako mi bijaše svejedno. Sada ili slijedećeg trenutka, ovo ili neko drugo, nisam više marila, nisam se borila, ni pružala otpor. "Budi volja tvoja!" - kratko se pomolih bez ikakva očekivanja. Tada se sve oko mene stišalo. Osjećah kako, negdje iz prikrajka, zure neke ukočene zjenice spremne skočiti na najmanji mig straha. "Budi volja Tvoja" - ponovih šapatom i s mukom krenuh ne osvrćući se. Neman me i dalje netremice motrila, ali me nije pratila. "Neka ne nanjuši straha!" - pomolih se nečujno: "Neka se zasiti svojim vlastitim!"
Ne znam koliko sam dugo lutala ne osvrćući se kad sam na proplanku susrela anđela. Prije nego sam se uspjela začuditi reče mi kako je sve do sada okretao smjer vjetra kontra mojega straha. Rekavši to iščeznu ostavljajući za sobom dašak blagog povjetarca koji mi milovaše znojno lice. Sunce se nestašno igralo sjenkama drveća, cvrčci su spokojno uživali u svojoj jednoličnoj glazbi, a leptirili oprezno kušali šareni nektar dok sam nastojala odgonetnuti kamo su netragom nestali moj anđeo, čudovište i strah.
Nema komentara:
Objavi komentar
Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom