petak, 25. svibnja 2012.

Jao vama farizeji, licemjeri!

Cijela vječnost mi je trebala da na vlastitoj koži iskusim svu dubinu ove istine, jer čim bih se pomakla s mrtve točke, brzo bih, po diktatu ega, požurila u svijet da ga lupim po glavi svojom novim pravednošću, kao što to ego redovito čini. Prvi put u životu se umio, pa ma kako god, a već slijedećeg trenutka proziva sve na kojima vidi i najmanje mrvice, a vidi ih posvuda; ta to i jest njegova zadaća, a na nju Isus ima samo jedan odgovor : Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! (Mt 23, 13-32) Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (Mt 7,3) Doista, tek kada vidimo to brvno u svojemu oku, shvatit ćemo veličinu svojoga licemjerja, a tada više nećemo imati potrebe gledati trun u oku bratovu, sve ako svoje brvno i uklonimo. Štoviše, tek tada će posve nestati ta potreba trčanja s povećalom u potrazi za tuđim grijesima. Tada ćemo shvatiti prispodobu o oku kao svjetiljci duše koja može biti svjetlost, ali i tama, pa kakva svjetiljka takva i slika svijeta.

Ego nema upaljenu svjetiljku duše i zato svugdje vidi tamu pa unosi tamu i u stvari koje su po sebi dobre. To je slijedeća zamka koju rado koristi jer ne želi shvatiti istine po kojoj je nečistima sve nečisto, dok je čistima sve čisto. Neprestalno sam to objašnjavala svom devetogodišnjem nećaku koji je, po mentalitetu ulice, već odavno razabrao koji je prst 'prost' i zašto, kao i mnoge druge 'proste stvari i situacije'. I premda nije u potpunosti savladao bit pouke, ipak je uspio zapamtiti rečenicu koju sam, u tu svrhu, neprestalno ponavljala: „Prostacima je sve prosto, pa i sam Bog“. Kako se nije želio pribrojiti u prostake, tako je vremenom prestao stvari nazivati prostima, barem u mojoj nazočnosti. Isto vrijedi i za grešnike; njima je svatko grešnik koji zaslužuje osudu, a najviše se osuđuje ono što se najviše potiskuje pred vlastitom sviješću.

Govor o brvnu u oku svjedoči o tome kako Isusu nije bila potrebna pomoć psihologije da bi to shvatio, baš kao što egu nije dostatno ni jedno, ni drugo. Sve dotle dok se nisam uspjela, barem povremeno, uzdići iznad njegove razine, ni sama nisam bila kadra prepoznati tu podudarnost. Uporno sam, naime odbijala prihvatiti činjenicu kako u drugima najžešće osuđujemo ono što sami pred sobom skrivamo, pa sam se morala dobro naoružati iskrenošću kako bih prešla i preko toga praga. Uz dostatan trud, pronaći ćete ono što pred sobom želite sakriti ukoliko to istinski tražite.
Prva reakcija je uvijek otpor, pa što je osobina neugodnija, to je otpor, razumljivo, veći kao što vrijedi za sve vrste uloga. Ja da sam manipulator, gnjavator, sebičnjak, lažljivac... Nemoguće! Pa to me najviše izluđuje kod ljudi! Odlično! Sada znate odakle ćete krenuti. Probajte eksperimentirati, ako već ništa, a ono barem da se zabavite igrajući sa sobom istine. Osobno mi nije bilo ni malo zabavno, ali korisno svakako jest, pa sam zahvalna svima koji su me, na ovaj ili onaj način, ponukali na tu ideju kao i svekolikoj ljudskoj mudrosti iz koje sam crpila pitanja i odgovore stavljajući ih pred tezulju duše sve dotle dokle ih ona ne bi prihvatila ili odbacila.

A duša je ona božanska svjetlost u nama koju ne može zatamniti nikakav mrak ega i zato jedina mjerodavna da bude dostojan arbitar u pogledu istine, i zato se nema potrebe nadglasavati sa egom. On je onaj koji skače u vatru i vodu poradi djelotvornog uvjeravanja, jer njemu je potrebno uvjeravati, a duši nije. Ona je sigurna u svoju snagu i nema potrebu nikoga u to uvjeravati. Uvjeravanje je pouzdana karakteristika nesigurnosti i sumnje u vlastitu iskrenost. „Hoćeš se kladiti da sam jači od tebe!“ - tako se najčešće međusobno izazivaju djeca kada nisu uvjerena u svoju snagu, pa ako nekim slučajem pobijede izazivača, obično ostanu zaprepašteni. Svi smo to zacijelo iskusili kao i ponešto manje bezazlenu situaciju u kojoj smo se iz petnih žila upinjali kako bi smo se zbog nečega opravdali, pa što je opravdavanje besmislenije, to je trud žešći. Isto vrijedi i za napad. To više se napada i osjeća napadnutim što se više osjeća krivim.

Zakon je to kojeg moramo uvažiti želimo li umaći s razine ega i njegovih mučnih trvenja, a nitko to ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. Zavaravanje oko toga je još jedna zamka ega koju je Crkva prepoznala kao grijeh preuzetnosti premda ga, nesvijesno, i sama nerijetko podržava po svojim predstavnicima koji štošta tumače, a da ni sami ne shvaćaju. Ne radi se, naravno, o tome da Bog nešto ne bi mogao, nego se radi o naivnom i pogrešnom poimanju Boga. Sam Isus nas je poučio da smo jedno s Njime kao što je i On jedno s Ocem i u tom kontekstu govorio o kraljevstvu koje je u nama, a ne izvan nas.

Bog je stvarnost koja je u temelju naše stvarnosti. On je onaj 'Jest' u svemu što jest, pa tako je i u nama stvarnost koja se očituje na način ljudskog bića, kao što je u kamenu na način kamena, u cvijetu na način cvijeta... Ne može, dakle, biti izvan nas bitak koji je u temelju svekolikog bića, baš kao što ne može prisiliti slobodu da bude neslobodna kad je On u temelju te slobode. Zahvaljujući upravo toj slobodi, mi nismo tek obična stvorenja, nego smo, svojim izborom, sustvaratelji Božjeg stvaralaštva. On je Stvoritelj, a mi smo stvaratelji po moći Njegova stvaralačkog  Duha. 

Zato smo jedno s Njime, ali ne istovijetni, kao što ni morska kapljica, iako jedno s morem, nije istovijetna moru, ali dok je u njegovu koritu, udružena sa svim ostalim kapljicama, ima sva svojstva mora. Sama za sebe, međutim, ostaje sebi istovijetna; bila je i jest kapljica, ali više nema snagu i narav mora. Grijeh je upravo to; napuštanje svoga 'korita' zbog čega se, daleko od izvorne biti, gube svojstva te biti. I premda će morska kapljica ostati kapljica i izvan mora, ona sada predstavlja izoliranu stvarnost koja nije kadra biti ono što je bila u svojoj izvornoj postojbini. 


Nema komentara:

Objavi komentar

Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom