Ganuti anđeo

Počuj i usliši, sestro moja, dušo,

molitvu što k Svevišnjem se diže

pa, umjesto srca, anđelu pročitaj

pismo što mu neprestalno piše.

Nije li ti radi toga dano:

da priskočiš kad ne umije samo

'Čudnovate zgode' anđela čuvara

Što više upoznajem svog anđela čuvara, to biva sve očitijim, kako riječi postaju, ako ne suvišne, a ono barem dovoljno skučene da se najčešće doimaju neupotrebljivima, pa i nezgrapnima. No, lijepo je znati da ta pomutnja, s kojom se baš i nije ugodno nositi, ni malo ne smeta anđelima. Štoviše, čini se da ih to posebno veseli (što god to značilo).

Njima, možebit, djelujemo poput dražesno nespretnog dječjeg gukanja koje svaka majka razumije; ili riječi naprosto percipiraju tek kao vibraciju (specifičan otisak karakterističan za svaku vrstu energije): Ne kanim glumiti da znam što ne znam. U svakom slučaju, jedno je sigurno: prepoznaju svaki naš otisak, pa i one koje sami ne uočavamo: one koji ne dolaze s površine svijesti i zbog kojih nas anđeli poznaju bolje nego što se sami sebe poznajemo, i to nije tek ukrasna govorna fraza.  

Stoga nije ni malo neuobičajeno, da se njihova pomoć kadkada doima kao suprotnost onome što smo, zapravo, molili. Trenuci su to kad nam se pruža savršena prilika odvagnuti svoje povjerenje u njih. Ne zato što bi im bilo do iskušavanja (nešto takvoga nije u naravi uzvišenih bića), nego je to prilika da duhovno rastemo: prilika koju ne stvaraju anđeli, nego je posljedica izbora koje smo sami učinili bili toga svjesni ili ne. Dospije li se do ruba litice, pad je neizbježan bez obzira je li se tamo dospjelo svjesno ili nesvjesno.

Povjerenje u anđele je, dakle, od presudne važnosti jer oni nas mogu, i hoće, upozoriti na litice, no ako ne vjerujemo sve dotle dok i sami ne uvidimo, moglo bi biti prekasno. Ponekad je upravo o tome riječ: molimo ih da nas povedu u nekom pravcu dok istovremeno na toj stazi klizimo prema kakvoj strmini koju ne vidimo, ili ne želimo vidjeti, svejedno. Anđeli će pomoći jer smo ih molili, ali tako da nas skrenu u suprotnom smjeru, a mi ćemo se, vrlo vjerojatno, osjećati kao žrtve čije želje čak ni anđeli ne poštuju.

Vjerujem da se svatko možete prepoznati u ovoj priči koja nije hipotetska, nego je najtipičnija priča koju bi mogao ispričati svaki anđeo čuvar kad bi posjedovao ljudske porive za kuknjavom. „Nevjerojatno! Doslovno čovjeka odnesem sa pogubna puta i što on napravi...!?“ – ovako bi mogla glasiti uvodna rečenica čudnovatih zgoda većine anđela, ako ne i svih. Zašto im to činimo, pitanje je svih pitanja.

Zašto bojkotiramo pomoć anđela i zašto ih uporno tjeramo da gledaju kako nam ne mogu pomoći? A uz sve to ne prestajemo im dodijavati. Ne mogu nam pomoći bez naše suradnje; našeg povjerenja, našeg prepuštanja... Sve drugo je nebitno. Ne morate sebi predočavati anđele kao što ni ljubav ne morate; ne morate se opterećivati irelevantnim stvarima kojima se um uglavnom zabavlja kako bi popunio duhovnu prazninu. Ništa ne morate sve dotle dok imate povjerenja. Nedostaje li, zaboravite na anđeosku pomoć. Ne zato što ste ju izgubili, nego zato jer ste joj sami blokirali put sve ako toga ne zapažate, ili baš zbog toga.

Ne može se, naime, natočiti voda ukoliko slavina nije odvrnuta. Ostane li zatvorena, anđeli je ne mogu otvoriti mjesto nas, a ponekad od njih upravo to tražimo.

ANĐEOSKI ZAGRLJAJ

Dodir je tvoj poput šapata kiše

kad se zamlji prigiblju nebesa

a šašave stvari zaposjednu srce

pa šapuće kad ne sluša nitko:

Gle, osjećam kako trava diše!

ANĐEO ČUVAR

Kad ti ne vjeruješ

ja vjerujem u te

kad te tuga shrva

tvoju radost čuvam

Što Bog ne umije, čarobnjak umije

Obično se kaže kako živimo u posebnom vremenu u kojem se dogodio neslućen napredak na svim područjima života o kojem se do jučer nije umjelo ni maštati. Pa, o kakvom se tu razvoju radi i tko se zapravo razvija, uzdiže, usavršava?

USNULI ANĐEO

Kada ne znaš tko si, kamo ti je ići;

kad nisi siguran gdje je ljubav tvoja;

kada ti se čini da si samo sjena,

u odaje srca na prstima uđi

i probudi anđela koji tamo drijema.

"Recept" za susret s anđelima

Pogrešno se veruje kako nam za susret s anđelima trebaju brojni  rekviziti poput svijeća, oltara, mirisnih štapića, slika i kipova, te posebnih molitvi ili mantri (ovisno o tome čiji svjetonazor ste preuzeli).

Sve to, zapravo, nije točno. Zaboravite sve rekvizite i sve naučene molitve i pokušajte napraviti oltar u vlastitu srcu; oltar satkan od ljubavi, radosti, pouzdanja, spokoja...
Upotrijebite vlastitu molitvu koja  se, poput najljepše melodije, slijeva niz taj posvećeni oltar združujući vas sa svime što jest.

Imajte povjerenja u Ljubav koja stoji u temelju svekolike stvarnosti i budite spremni prihvatiti Njenu mudrost koja zna koliko ste pripravni, jer Bog se, uistinu, ne da ismjehivati, kako to lijepo stoji u Svetome pismu.

Duh Mudrosti koji jest bit vašega iskonskoga bića, iznad je ratia i njegove ograničene logike i stoga nije apsurdno očekivati kako vaše misli, najčešće, nisu Božje misli. Drugim riječima, Božji Duh u vama, nije istovjetan vašemu egu iz kojeg najčešće činite sve što činite, kao i svako ljudsko biće. Božanski Duh u vama jedini je nepristran u pogledu vaših istinskih težnji koje su nerijetko same sebi oprečne zbog čega se doima kako molitve nisu uslišane. Istina je, međutim, ponešto suptilnija.

Neuslišana molitva doista ne postoji ma kako se to doimalo protuslovnim. Ona je, naime, protuslovan pojam za božansku narav duha kao očitovanja stvaralačke moći Života koja je neograničena u svojoj moći, ali je u potpunosti uvjetovana  smjernicama slobodne volje iz koje se rađaju težnje, želje i nakane i posredstvom njih osjećaji koji ih potvrđuju ili osporavaju.

Želi li tkogod anđeosku pomoć, no nema baš dobar osjećaj u vezi s tim, svakako ima pravo u vezi tog osjeća. Radi se o jednostavnoj istini: ono što je iznjedrilo takav osjećaj zacijelo nije istinsko povjerenje, zar ne? Kada tkogod očekuje gosta u čiji dolazak ne sumnja, tada se na veliko sprema za taj doček, a osjećaj je posve suprotan prethodno navedenom. Takav osjećaj je nužan i za susret s anđelom kako bi se uistinu i dogodio.

Jednako bitna je i nakana: anđeli se, naravno, neće baviti glađenjem i češkanjem, vječno gladnoga, ega. Oni su uzvišena bića koja poznaju samo jezik ljubavi i djeluju samo s razine ljubavi.

Svijeće i pobožni predmeti, dakako, pri tome, neće  naštetiti, ali neće značajno ni pomoći. Oni su, u najboljem slučaju, tek neznatna pmoć našemu umu da se umiri i opusti, što nije beznačajno, ali nije presudan, pa čak ni nužan, preduvjet. Anđeli, naime, ne postavljaju nikakve uvjete, no budući da, kao ljudska bića, najčešće djelujemo iz svoje najniže, ego-razine, svi preduvjeti se odnose na nas; na našu spremnost za susret s njima kao bićima koja su daleko iznad te, duhu strane, razine.

Napokon, mogli bi smo uzgredno spomenuti kako lakomislenost može biti kontraproduktivna kao što uvijek biva. U eri poplave 'čarobnjak i magova' koji na svakome koraku nude da se mjesto vas povežu sa vašim anđelom, vašom dušom, vašim vodićem, vašom energijom, vašim Bogom... nije nebitno upotrijebiti svoj um, svoj duh i svoju pamet zaboga! Ta, zato ih imate.

Kako bi, uostalom, uopće bilo moguće da netko mjesto vas jede i mjesto vas nasiti vaše to jelo? Zašto se uporno radije vjerujete, tuđem umu, tuđoj mudrosti, tuđoj istini do li vlastitoj?

Jedini duh s kojim se možete povezati preko nekoga drugoga jest duh prijevare' kojeg ćete, uzgred, masno platiti bez obzira da li ste otkinuli od vlastitih usta. Ne dopustite da kojekakvi prevaranti željni lake zarade zloupotrebljavaju vašu potrebu, želju ili patnju jer time uistinu omalovažavate vlastiti duh koji je barem jednako moćan kao i duh onoga kome dajete prednost. Za vaše dobro, zapamtite; ničiji duh nije božanstveniji od vašega. Savršenstvo se, naime, ne može komparirati  kao što se vaša duša ne može očitovati u drugome, niti po drugome. Uostalom, zar bi ste i željeli drugačije?

Sve što trebate za puninu života kadri ste primiti stvaralačkom moću vlastitog duha koja obuhvaća o anđeosku pomoć.

 O kad bi ti u ovaj tren znao što ti je za mir!

Kad bi znao kako ga jedino u sebi možeš pronaći!

Sumnjiva vjera

Pitate li ljude diljem svijeta vjeruju li u anđele, većina njih će bez dvoumljenja odgovoriti da vjeruju, no ako ih upitate na temelju čega to vjeruju, rijetko tko će odgovoriti da vjeruje na temelju osobnog iskustva. Tako se vjera u anđele, kao i mnogošta drugoga, u ljudskome životu, prihvaća nekritički, iz druge, tuđe, ruke bez potrebe da se verificira vlastitim iskustvom.


Cijeloga života 'vjerujemo' u anđele premda ih nikada nismo susreli ni na koji način. Kada bi smo djeci pričali o djedu Božićnjaku a da im nikada ne predočimo nikakav dokaz o njegovu postojanju, ona bi brzo prestala vjerovati u njegovo postojanje. Odrasli, međutim, imaju čudnu naviku navikavanja na mentalitet mase, pa vjeruju ono što masa vjeruje, čine ono što masa čini i ne pitaju se o mnogočemu jer krdo misli za njih, osjeća za njih, vjeruje za njih pa takio domalo i živi za njih i umjesto njih. Tako masa mjesto njihb vjeruju u anđele, u Boga, (pa i u vraga ako baš hoćete) u ljubav, mir.... pa sve već imaju gotovo bez ikakvog osobnog angažmana. Pa, neće baš ići tako. Anđeli ne svraćaju u srce mase, nego u tvoje vlastito  i govore suptilnim jezikom srca, a ne bučnim jezikom mase.

 Zar vjera uistinu ima ikakvog smisla ukoliko se svodi tek na puko poistovjećivanje s masom (da ne kažem s krdom)?

Zamislite muževe i žene koji vjeruju u instituciju braka iz istog razloga: da se uklope u krdo. Ne moramo se previše naprezati; većina brakova i počiva na takvoj vrsti vjere. Ne čudi, dakle,  što nisu toliko bajkoviti. Isto je i sa svim ostalim što počiva na sličnim temeljima.  Imate brak zato jer to i drugi imaju, imate djecu jer tako i drugi imaju, radite neki posao, klanjate se nekom bogu, vjerujete u anđele...samo zato jer tako rade i drugi. Jer je to uobičajeno.

Otkrit ću vam tajnu koju možda tek naslućujete: Ukoliko je tome tako, vi zapravo nemate ništa od toga. Imate tek bolesnu želju da se uklopite u apstraktno krdo koje daje apstraktan osjećaj apstraktne pripadnosti i zaštićenosti, ali po cijenu sebstva. 'Ostavite jastvo svi koji ovamo ulazite', trebalo bi pisati na vratima sporazuma koji ste, uglavnom podsvijesno, sklopili sami sa sobom slijedeći liniju manjeg otpora: liniju krda.

Ispražnjeni od sebe, rasebljeni, što uopće možete imati? S tim na umu, ne čudi činjenica što su anđeli, manje više, srozani na dražesne sličice, kipići i pričice koje se črčkaju po spomenarima ili se, u najboljem slučaju, pričaju djeci kao uspavanku za laku noć. Kada bi se jednako postupalo s nečim u što istinski vjerujemo, majku, prijatelja, supružnika...naša vjera bi se vrtoglavo topila što najbolje sažima jedna zgodna narodska poslovica: Daleko od očiju, daleko od srca. I doista jest tako. Ne može se, naime, voljeti nešto što nije dio naše stvarnosti pa ma kako sveto zvučalo. Nikakav prijatelj, anđeo ili Bog koji je 'daleko od očiju' neće nam biti blizak jer je prisutnost u naravi duha.

Bog je način na koji poimamo stvarnost života i ne može biti neosoban, posuđen, apstrktan... Isto, dakako, vrijedi i za anđele koji su jedan vid očitovanja te božanske stvarnosti. Kako nitko ne može mjesto nas jesti i mjesto nas se nasititi, tako nitko mjesto nas ne može iznaći način na koji će naš duh susretati sebe samoga; i Boga u sebi.

Bog je osoban koliko je i život osoban i nikako ne može biti sveden na zbirku izjava koje smo preuzeli naslijeđem kako bi smo se pred svijetom deklarirali vjernicima. Što uopće znači vjernik u tom kontekstu? Kada bi nas tkogod zapitao vjerujemo li u život zurili bi smo u njega jer pita besmislice, no pitanje o vjeri u Boga ne doživljavamo jednako premda ispovijedamo vjeru u Boga kao tvorca života. Za nešto što je po sebi očito, kao što je to život, ne treba nam vjera, pa zašto onda treba vjera u Boga ukoliko je On tvorac života. Vjeruje se, dakle, u nešto što nije po sebi očito, a u tu kategoriju, kako vidimo, spada i Tvorac Života. Život jest, no da li to isto vrijedi i za njegova Tvorca i tko je mjerodavan da to procijeni? Mora li Život imati tvorca

Ako je Bog tvorac života, mudruju neki, tko je onda Njegov tvorac? Drugim riječima, ukoliko Život mora imati tvorca, onda to vrijedi i za Boga, u protivnom argument nije valjan. Odlično! Ukoliko pristanemo na ovakvu vrstu argumentacije upadamo u

poznatu aporiju: Ukoliko Bog ima tvorca, onda je taj tvorac Bog, no i on ima tvorca...i tako ad infinitum. Primorani smo, dakle, skučene logike radi, prihvatiti da život nema tvorca, te da je, na neki način, tvorac samome sebi. Odlično! Upravo smo mu pridali božanske odlike. Nerođen, nestvoren, samodostatan...ukratko Životvorac...O čemu se, dakle, sporimo?

Obrnimo sada tijek logike pa upitajmo slijedeće: Ukoliko Život može stvoriti sebe samoga, zašto se to isto osporava Bogu kojeg poimamo upravo kao svestvaralački princip života? U čemu je razlika? Tko sebe stvara iz sebe samoga jest Bog, jest Život. Ne vidim tu nikakve aporije usprkos svekolikom umijeću pojedinih znanstvenika da zvuči upravo tako- apsurdno. Ne trebamo, naime, nekoga tko bi nam, bolje od nas samih, objasnio tko smo zapravo. Ukoliko se tkogod ne slaže, samo naprijed: možete i raspisati natječaj za najbolju verziju istine o sebi. Tko zna; možda tkogod zbilja to umije bolje od vas.

Život je toliko čudesan da čovjek mora biti uistinu duhovno slijep da to ne vidi. Anđeli su samo jedan vid te čudesnosti, pa ako ih još niste susreli, vjerojatno su vam oči čvrsto zatvorene ili ste svoju stvaralačku slobodu podredili nekome izvan sebe, dakle, onome tko nije moćan živjeti vaš život, ali je moćan oduzeti mu čarobnost. Moćan je jer ste mu sami dali tu moć očekujući od drugoga ono što je, po zakonu duha, neotuđivo. Vrata koja ste sami zatvorili, ni Bog ni anđeli ne pokušavaju otvoriti silom. Onoga trenutka kada ih širom otvorite, tek tada ćete shvatiti da su bila zatvorena.

Pjesma anđelu

Tako bih rado da riječi mogu

izreći ono što srce ćuti.

Rado bi slušala kako žubore

jezikom kojim anđeli zbore.