Anđeoski tarot (Tko su, zapravo, anđeli?)

Nikada se u povijesti čovječanstva nije toliko govorilo o anđelima kao što se govori u današnje vrijeme. Postoje bezbrojne knjige o anđelima, napisi u različitim medijima, emisije, pa čak i tkz-e anđeoske radionice. Anđeoske poruke, anđeoske kartice, anđeoski tarot, anđeoska energija.... Prava poplava različitog predstavljanja i poimanja anđela u kojoj se teško snaći. Samo od sebe se nameće pitanje: gdje su se do sada skrivali toliki anđeli i toliki angeolozi, a da je tome tako svjedoče i sve brojnije knjige koje su tobože diktirali sami anđeli.

Odrasla sam uz molitvu "anđelu čuvaru" i nikada ju nisam prestala moliti; vjerujem u anđeosku pomoć i zaštitu, pa ipak to nije razlog da nekritički prihvaćam sve što se izgovori ili učini, na tu temu. U prvom redu neprihvatljivo mi je poimanje anđela kao bića koja su daleko uzvišenija od nas, s jedne strane, dok  se istovremeno njihov smisao svodi na pomoć i služenje nama (nižim bićima). Zar anđeli nisu barem toliko vrijedni kao i mi koji smo stvoreni zbog nas samih i imamo smisao u vlastitoj biti bez obzira pomažemo li drugim bićima ili ne. Takav stav mi je, u najmanju ruku, smiješan.

Kako bilo, poprilično sumnjam da postoje bića koja se muvaju okolo čekajući da ih tkogod pozove u pomoć, a najmanje da se na to svodi smisao njihova života. Takve romantičarske predodžbe ne mogu nikome naštetiti, ali ni pomoći. Vjerujem da anđeli nemaju nikakvu zadaću u vezi nas, ni kao čuvari, ni kao zaštitnici, u takvom pojednostavljenom poimanju. Kako su sva bića očitovanje istoga Duha Života, anđeli čuvari su zapravo dio našega duha. Onaj dio kojega nismo svjesni i čiju moć, stoga, ne poznajemo u svakodnevnom iskustvu. Time, dakako, ne umanjujem njihovu stvarnost. Štoviše, samo u tom kontekstu kategorija anđela čuvara dobiva svoj puni smisao.

Napokon, ne bi smo li držali pomalo nedoličnim kada bi životinje vjerovale kako se smisao ljudskoga života sastoji u tome da budu njihovim čuvarima iako nismo na pretjerano višoj razini svijesti od njih, za razliku od anđela koji to jesu u odnosu na nas? Može se iz puke lažne skromnosti odgovoriti niječno, no time nikoga ne možemo zavarati, ponajmanje sebe.

Anđeli postoje, da, ali nikako kao bića sa zadaćom čuvara ljudi kako ih doživljava naše urođeno sebeljublje.     

Ne bih se začudila kad bi upravo to bio razlog zašto nisu prisutniji u našemu životu.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

P.S. 

Dok ovo pišem, kojeg li sinhroniciteta, na TV-u upravo idu detaljne instrukcije gledateljima kako anđelima pisati pisma sa svim uputama za ostvarenje želje (uključujući i datum narudžbe). Pri tome se, dakako, ne govori o tome tko čovjek uistinu jest, jer čini se kako svi bolje poznajemo anđeosku, nego vlastitu bit. S ljudima je, na žalost, oduvijek tako. Nemamo pojma tko smo mi sami, ali zato znamo sve o anđelima, demonima, duhovima, svjetlosnim bićima.... Čak i kada u sebi otkrijemo ponešto što do tada nismo znali, brzo to stavljamo u službu ega i tako se ponovno  vraćamo na istu poziciju nemoći. Ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti duhovnog učitelja s kartama u rukama bez obzira na veličinu intuitivnosti koja može biti veća ili manja, ali u službi ega, ona nikada nije duhovna.

Teatar apsurda

Duhovnost je oduvijek prisutna u ljudskoj svijesti kao i težnja za vječnim životom koja se ispoljava na ovaj ili na onaj način. Za razliku od drevnih vremena kada su samo iznimni pojedinci držali mjerodavnima da otvoreno govorite o  duhovnoj stvarnosti, danas imamo drugu krajnost: Ne samo da svatko ima pravo govoriti o duhovnosti, nego mnogi imaju potrebu svoju vlastitu viziju prodati pod jedinu, vječnu istinu ne prežući čak ni pred bizrnim smicalicama ili pukim utvaranjima po kojima su tu viziju primili direktno od anđela, arkanđela, uzašlih majstora i ostalih svjetlosnih bića koja onda imaju nadoknaditi manjkavost i nedostatke te iste nove duhovnosti. Budnim promatranjem takvih objava najčešće je očito dvoje: dobronamjernost od strane onoga tko ju promovira (barem načelno), kao i nedostatak vlastitog uvjerenja koje bi moglo pružiti hrabrost da se istupi s vlastitim imenom i prezimenom, pa se poseže za većim autoritetom koji običan smrtnik nikako ne bi smio dovoditi u pitanje samom činjenicom što su to bića na većoj razini svijesti od naše vlastitie.

Nasjedajući ovim, po sebi,  prozirnim i neuvjerljivim lukavstvima, mnogi bivaju zavedeni tobožnjim anđeoskim autoritetom, pa ma kako poruke bile krajnje besmislene, protuslovne, bizarne, neuke i apsurdne. Najčešće su takve poruke zavodljive budući obećavaju novu, bolju i blaženiju stvarnost i sve bi bilo u redu kada se ne bi laćale preciznih načina i metoda kojima će se to postići, a tu onda počima pravi teatar apsurda. Istinski se čudim ljudima koji su dovoljno hrabri da objavljuju knjige dok istovremeno nemaju minimum intelektualnog i duhovnog poštenja da stanu iza njihovog teksta.

Svjedoci smo kako u posljednje vrijeme ljudi više ne govore o anđeoskim objavama koje se događaju u osobnom prostoru duha, nego svako malo niču nove i nove knjige čiji su pravi autori anđeli. Zgodna je to vrsta marketinga, ne samo u tržišnom smislu, nego i u odgovornosti spram riječi koju svaki autor treba imati. Osim što se na savršen način rješava svake kritike i prigovora, osigurava se i sloboda da se pod anđeoskom besjedom proturi što god koga volja ne mareći za posljedice koje takvi novostvoreni "sveti tekstovi" mogu imati na bilo koga, pa makar i na jednog jedinog čovjeka.

Dakako da svi imamo svoju glavu koja ne mora preuzimati tuđe istine, pa ipak znamo da većina najčešće tako postupa o čemu svjedoči isključivost i fanatizam u svim religijama koji nikada nije urodio ničim dobrim, niti to može. Koliko ovakve stvari nisu bezazlene govori činjenica da se među sljedbenicima tih "novih objava" mogu susresti čak i oni koji sebe drže intelektualcima, pa čak i duhovnim učiteljima. Što, dakle, očekivati od onih koji se, a priori, drže manje mjerodavnima? Najmanje što očekujemo od anđela jest da njihova "saopćenja" ne djeluju stupidno. Zar je to previše? Ponekad mi se čini da se anđeli moraju crvenjeti zbog mnogih blebetarija  koje smo izgovorili u njihovo ime. Kako bih bila sigurna da ovaj tekst neće biti olako shvaćen, reći ću vam, u povjerenju, kako ga nisam napisala sama, nego uz pomoć svjetlosnog bića koje se predstavilo kao "Zaštitnik istine". Tko ima uši da čuje, neka čuje!

Svrha anđeoskog života

Kao duhovno biće, cijeli život se pitam: što je istina u svom ontološkom smislu: istina koja ne ovisi o našoj osobnoj percepciji nego je sama narav Života. U tu svrhu sam mnogo i mnogo čitala, proučavala, razmišljala i testirala iskustvom na svim razinama nastojeći odijeliti "žito od kukolja" u mjeri u kojoj sam to kadra učiniti. 

Uspoređujući različita poimanja, vjerovanja i nagađanja, izvjesno je jedno: Nikada još nitko nije suvislo odgovorio na pitanje smisla života (najčešće postavljanog pitanja u svijetu duhovnosti) i napose na ono, pomalo nespretno pitanje, od kud dolazimo i koja nam je svrha u ovoj fizičkoj dimenziji. Ovo potonje je toliko delikatno da ljudski um, u nastojanju da kaže išta iole suvislo, poseže za fantastičnim besmislicama kao što to, već dugo vremena čini suvremena znanost u želji da odgovori na zahtjeve koje pred um stavlja kvantna fizika. Najčešće se ti odgovori svode na teoriju odvajanja od Boga da bi smo se nanovo spajali; zaborav radi ponovnog prisjećanja, iskorak iz prvotnog (iskonskog) blaženstva radi ponovnog stjecanja istoga i slične besmislice.

Uvelike to čine i znanstvenici izmišljajući paralelne svemire iz prostog razloga što ne umiju shvatiti onaj u kome žive, pa problem odgurnu u neki hipotetski paralelni svijet koji lakše trpi apsurdne postavke. Tako često susrećemo najbizarnije i, po sebi, kontradiktorne hipoteze o duši koja se, s jedne strane predstavlja kao vječna, beskrajno mudra i sveznajuća, a s druge strane ima potrebu prikupljati iskustva kroz ljudske, i ine, živote, e da bi posredno sakupljala znanje i tako napredovala (što god to značilo). Baš kao i mit o reinkarnaciji koji bi najradije preskočio početak i dovršetak ciklusa budući o njima ne umije reći ništa suvislo, tako i većina, ako ne i sve, hipoteze o duši vrvi besmislicama i velikim riječima koje zapravo ne znače ništa. Stoga bih se poslužila apelom Ludwiga Wittgensteina, prvenstveno upućenog filozofima, i proširila ih i na duhovnost koja se ne bi smjela pretvoriti u puko nesuvislo brbljanje samozato što danas svatko može govoriti i misliti što god želi. Ponovimo, dakle, i podcrtajmo taj, dobro poznati zahtjev o minimumu intelektualnog poštenja: O čemu se ne umije govoriti, o tome valja šutjeti!

Na koncu konca, kakav smisao uopće treba tražiti mimo života samoga; zar životu samome sebi nije smisao? Zlo i patnju stvorili smo vlastitom voljom i htijenjem i ne treba nam za to nikakva mistificiranja. Život je očitovanje stvaralačkog Bitka na način mnoštva bića i to je sva filozofija. Kao što ljudski život opstaje unatoč činjenici što svakoga trenutka odumire mnoštvo tjelesnih stanica, tako opstaje i Bitak unatoč mnoštva smrti bića kojima svjedočimo. Na večnost duše bi smo, na tragu te analogije, mogli gledati kao na neizbrisivi doprinos svake pojedine stanice ukupnosti života koji se nikada i ničim ne može anulirati. Što znači nama kao individuama, drugo je pitanje i jedino kao takvo ima smisla;dakle, samo u viziji odvojenosti od sveopće cjeline. Nitko se nikada nije upitao kamo odlaze naše stanice nakon što su odradile svoje i da li i za njih postoji kakav drugi život slobodan od umiranja. Zvuči nihilistički, pa i grubo, pa ipak, ništa manje istinito. Stanice su, naime, kreacija života i njihov smisao jest u njihovoj biti koja podrazumijeva prolaznost. Ukoliko sebe, u odnosu na njih, zamislimo kao bogove kojima one služe, lako ćemo shvatiti kako i nismo baš zabrinuti za njihovu sudbinu ukoliko se ne tiče izravno nas samih. I stanice su, naime, živa bića; štoviše, bez njih ne bi smo postojali, pa ipak, ne pitamo se kamo idu nakon što daju svoj doprinos. Nije li to okrutno s naše strane ili s Božje, svejedno?

živa stanica

Možda će ova analogija nekome zazvučati blasfemično, no to svakako neće istinu učiniti manje istinitom. U široj perspektivi, onkraj podjela na ja i svijet, mi jesmo Život. Tek kada na svoju stvarnost gledamo iz skučene perspektive individualnog jastva, perspektive svake zasebne stanaice, izolirane od tijela, tek tada možemo razglabati o našoj sudbini nakon ovozemaljskog života. U stvaralštvu života, naime, nema podjela na pojedinačne, odijeljene, stvarnosti. Kao što sami ne umiremo sa svakom svojom stanicom, tako ni univerzalna Svijest ne umire sa smrću pojedinačnog bića, što god to značilo. Dio smo nečega većega od svoje individualnosti, ai to, samo po sebi, vjerujem, nije sinonim za besmisao. Uostalom, mogli bi smo o tome zapitati vlastite stanice, ako zbog ničega drugoga, a ono zbog toga da ih upitamo zašto su pristale na takav besmislen život kada ga nitko neće nagraditi vječnošću života i kako se tako savršeno nose s tom činjenicom.

Nadam se da shvaćate u čemu je poanta. Živeći "za nas" stanice žive za sebe budući je to jedini način sudjelovanja u životu sviđalo im se to ili ne. Na koncu konca, možda i one posjeduju svijest na svoj specifičan, stanični, način, baš kao što i mi posjedujemo svoj. Možda je svjesnost sveopće pravilo života kao takvoga, u najširem smislu riječi. Jesmo li sada bliskiji sudbini svojih stanica; suosjećamo li više s njima? Sumnjam. Pa u čemu je onda problem? Zašto bi neka viša razina života (što god to značilo), marila za našu individualnu sudbinu? Zaokupljeni svojom veličinom i bitnošću, ne samo da odričemo vrijednost svega ostaloga, nego čak i više oblike života, poput anđela, gledamo tek kao svoje sluge koji nemaju smisao sami po sebi, kao što to dozvoljavamo sebi samima, nego samo posredno, preko nas samih.

Tako kažemo da se život anđela zapravo svodi samo na briga o nama, ljudima i nikada nisam čula da je itko postavio pitanje o smislu anđeoskog života neovisno o čovjeku. Nije li pomalo smiješno, u najboljem slučaju, misliti na takv način; kao kad bi smo rekli da čovjek postoji zato kako bi pomagao stanicama da žive što sretnije. I makar je, na neki način, to zapravo i točno, budući ovisimo jedni o drugima, ipak smisao ljudskoga života nije u tome da bude "anđeo čuvar" svojih stanica, sve ako to i čini po samoj naravi života. Možda i stanice nekako naslućuju, pa i vjeruju, kako postoje ljudi koji im pomažu, napose kada čuju njihovu molitvu, što je, dakako, točno, ali vjerojatno ne na isti način na koji to vjeruju stanice. Život je daleko veće otajstvo moći poimanja našega uma i neka se zato nitko ne uvrijedi zbog  korištenja ovih analogija koje su tek štake uma. Tko zna, možda su bliže istini nego bilo koja hipoteza o reinkarnaciji, nirvani, raju i ostalim utočištima uma prestravljenog svojom prolaznošću. Govorim li ovdje da s fizičkom smrću završava život kao takav? Nipošto. Govorim samo o stvarima o kojima, prema onom Wittgensteinovu imperativu, držim da mogu govoriti iole suvislo, dok o onome o čemu to ne mogu, radije šutim.

Zamrznuta čovječnost

Kada bih ovaj plamen mogla poslati onima

koji se danas smrzavaju na zimi;

kada bih ga mogla poslati u srca onih

kojima nije stalo!

Da ih ljubav okrzne i otopi led;

ispod kojeg  zaleđen je čovjek