Kad slijepac vodi slijepoga

Od vremena kad se znanost otrgnula od patronata religije, svim silama se obrušila na njenu doktrinu prikazujući je kao prodavanje iluzije radi manipulacije svojstvene svakoj ideologiji. Istovremeno je sama činila potpuno isto zamjenivši jedno božanstvo drugim; bezosjećajnim, bezumnim, apsurdnim, pa ipak dovoljno moćnim da upravlja svime - materiju. Prognavši svijest s one strane bitka, načinila je novo "zlatno tele" koje se laštilo svakim novim otkrićem, novim eksperimentom, novom potvrdom hipoteze pred ushićenim mnoštvom pijanim od zanosa. Tako smo sve češće slušali izjave  u stilu: Znanstvenici su u laboratoriju stvorili...,znanstvenici mogu....znanstvenicima je pošlo za rukom....Hmm. Zastanimo na trenutak i promislimo malo prije nego nastavimo sa hvalospjevima novom stvaranju. 

Koristeći se sve boljom i skupljom opremom radi povećanja energije, u ubrzivačima čestica, primjerice, pojavljuju se čestice koje su do tada ostale skrivene, no to nipošto ne znači da ih znanstvenici stvaraju baš kao ni nove elemente, nove tvari, nove....što god. Sve što se pojavi pred očima znanstvenika na bilo koji način, nije  stvoreno ništa više nego što stvaramo lava kada ga prvi put ugledamo u ZOO vrtu, kakvom parku prirode ili kakvim god slučajnim susretom. Jedino što znanstvenici čine i mogu činiti jest otkrivati već postojeće, nastojati to shvtiti i, eventualno, iskoristiti to u neku praktičnu svrhu. I to je sve. Baš kao što svećenici i ini predstavnici organizirane religije ništa ne pridodaju, niti oduzimaju Božjoj naravi (premda poneki, prepuštajući se vlastitoj indolenciji toga ne shvaćaju), tako ni znanstvenici nemaju nikakvu moć nad Prirodom. Najviše što mogu jest shvatiti njenu narav i njene zakone u svrhu prosperiteta.

Svojatanjem veće uloge od ove, jedni i drugi grade ideologiju daleko od istine. Svakom je poznata apsurdna anegdota iz svakodnevnoga života kada netko počme svojatati pravo na neku djevojku ili mladića samo zato jer ju je prvi ugledao, prvi se izjasnio, prvi podignuo ruku i time stekao legitimitet da bude udvaračem i potencijalnim partnerom dok svi ostali, jednako zainteresirani, nemaju to pravo bez obzira na sklonosti druge strane. Slično rade i znanstvenici, a još više religijske vođe držeći kako su jedino oni pozvani, mjerodavni i ovlašteni u stvrima koje su "prvi vidjeli". Pa makar "djevojka" ne dijeli ni najmanje sklonosti prema udvaraču, pa makar to bilo posve očito, udvarač nastavlja koristiti svoje bogom dano pravo, ako zbog ničega drugoga, a ono barem zato da drugima onemogući ono što sam ne može uživati. Na taj način znanstvenici uporno stvaraju namjesto Boga, a svećenici mjesto Njega dijele nagrade i kazne, kako vremenske, tako i vječne. Ostalima preostaje jedino nada da će se, poniznim služenjem, naći na "pravoj strani" jednih ili drugih. 'O tvrdoglavi, bezumni naraštaju, dokle li ću morati trpjeti tvoju sljepoću!', viče mudrost stiješnjena u preuskom duhu. Dokle ćeš pitati drugoga jesi li, i koliko, gladan, žedan, bolesan, nesretan....Dokle ćeš drugoga tražiti da ti kaže tko si? Kada ćeš shvatiti da slijepac ne može voditi slijepca?

"Gen za Boga"

Promatrajući ovog majmuna, moramo priznati da djeluje poprilično čovjekoliko da bi smo se lako mogli zabuniti gledajući iz daljine. "Oprostite, gospodine....Ups! Oprosti..!"

Obukavši ljudsko odijelo, stavivši naočale i još k tome, lulu, nije li majmun postao više čovjekom, a manje majmunom? S obzirom na to kako isključivi evolucionisti poimaju život, mogli bi smo odgovoriti potvrdno. "Izgledam poput čovjeka, dakle sam čovjek".

Usredotočeni samo na pojavnost ne vide razliku između "tijela i odijela", forme i supstancije. Ukoliko čovjeka smatramo bićem koje nosi odjeću, puši i zabavlja se, onda ovaj majmun nije manje čovjekom od samoga čovjeka. Čak bi i njegova genetska struktura to potvrdila, pa ipak, svi znamo da nije tako te da, uz sav nepojmljivi trud koji ulažu, fanatici evolucionizma nikada neće otkriti "gen za svijest" kao što su to pokušali s "genom za boga" okrivljujući ga za primitivnu ljudsku sklonost religiji i općenito duhovnosti.

Na koncu konca, zašto bi taj nazadni gen ustrajao u ljudskom genomu ukoliko prirodna selekcija odabire progresivne, a ne regresivne odlike? Cum grano salis, jasno je kako završava slijepac koji dopušta slijepcu da mu bude vodičem i učiteljem. Tko ima uši da čuje, neka čuje!

Psalam 91 - jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju

Ti, što prebivaš pod zaštitom Višnjega,

što počivaš u sjeni Svemogućega,

reci Jahvi: Zaklone moj! Utvrdo moja!

Bože moj u koga se uzdam!

Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske,

od kuge pogubne. Svojim ćete krilima zaštititi

 i pod njegova ćeš se krila skloniti.

Vjernost je njegova štit i obrana.

Nećeš se bojati strašila noćnoga

ni strelice što leti danju, ni kuge što se

šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne.

Pa, nek padaju tisuće kraj tebe,

deseci tisuća s desne tvoje, tebi se neće primaći!

Tek što okom pogledaš već ćeš vidjeti plaću grešnika.

Jer Jahve je zaklon tvoj,

Višnjega odabra sebi za okrilje.

Neće te snaći nesreća,

nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.

Jer anđelima svojim zapovijedi

da te čuvaju na svim putima tvojim.

Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.

Izbavit ću ga jer me ljubi,

zakrilit ga jer poznaje ime moje.

Zazvat će me, a ja ću ga uslišit,

s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti.

Nasitit ću ga danima mnogim

pokazat mu spasenje svoje.

Pa, kako ih ja ne vidim!?

U prekrcanom tramvaju, uz svekoliko mnoštvo koje se tiskalo okolo kako je znalo i umjelo, tišinu najednom prekinu jedan ljupki dječji glasić nesvjestan činjenice da su se sve uši, i pokoje oko, okrenule put njega.

- Tata, 'ko to govori? - pitao je u čudu dražesno rastežući naglašeno "o". Nije mogao vidjeti, onako malen i okružen tolikom ljudima, doslovno ništa, a kamo li vozača koji je, po tko zna koji put, preko zvučnika ponavljao istu pjesmu da se oslobode vrata. Otac, kako se činilo, nije bio previše zaokupljen sinovim negodovanjem, pa je samo kratko odgovorio:

- Vozač sine. - i odmah skrenuo pogled s njega bez ikakva pojašnjenja za kojim je dijete, očito, žudjelo.

- A, kome to on govooori? - navaljivao je mališan poznatom upornošću, no otac se nije dao uvući u velike rasprave.

- Putnicima, sine. - slijedio je jednako suhoparan odgovor.
- A gdje su ti putnici, tata? - čudilo se dijete postajući sve nestrpljivije.
- Pa, ovim ovdje. - pokazivao je otac očima na, manje više, nezainteresirane i dječaku potpuno neinteresantne ljude, što je prevršilo mjeru njegova strpljenja.

S izrazom lica koje je odavalo silnu mentalnu aktivnost, stao se u čudu osvrtati na sve strane, a onda, ljutito   udarivši nogicama o pod, zaurla na samoj granici suza:

- Pa, kako ih ja ne vidim?!

Nasmijah se iz dubine srca i makar je tome prošlo već mnogo vremena, pamtim taj događaj kao svoju najdražu tramvajsku avanturu koje  se rado prisjećam i još radije prepričavam. Iz te dražesne zgodice, međutim, dade se mnogo naučiti o ljudskoj percepciji. 

Ne vidimo ono što jest, nego ono što vjerujemo da vidimo. Otac je vidio putnike, no dječak to nije mogao  budući njemu pojam "putnik" nije značio isto što i ocu. 

Isto se događa i nama, odraslima, koji najčešće gledamo na stvarnost iz slične, unaprijed definirane, perspektive, pa dakle, i sa sličnim ishodom.

Plandovanje u zapuštenom vrtu

Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu, reče mudri Gandhi znajući kako je možda upravo to najteže. Ne znamo, naime, kako je teško opraštati dok nas ne povrijede; ostati dostojanstven dok te priginju k zemlji; okretati drugi obraz dok prvi još nije zacijelio...

Mnogo je snage potrebno za takvu vrstu promjene i zato trebamo svu anđeosku pomoć; onu koja je kadra nositi našu slabost dok stasa u snagu. Bezbroj je pouka o Ljubavi, a premalo radnika u Njenome vrtu koji je tužno zapušten i osamljen na očigled svih darovitih propovjednika. I nikoga da se nad tim rastuži i lati se posla.

Obično najviše govore oni koji najmanje čine i stoga ću malo parafrazirati spomenutu mudrost: Svjedočite ono o čemu poučavate, ili zašutite. Zašutite za boga milog! To je najbezbolnije što obmana može ponuditi.

Pseća ljubav

Gdje si ljubav naučilo
ti, kudravo pseto?
Gdje nanjuši Učitelja
što poznaje
Sveto!

Rep se njiše,

oči iskre

tjerajući maštu
"gore"

gdje se pletu

ti repovi

što bez riječi

sve govore

ZABRANJENO STABLO

Dokončaš li ikad, Bože, vrijeme

jednom ćeš iznova, stvarati svijet, sjesti;

Poredaš li dane kao nekoć, molimo Te: 

Pripazi na šesti!
Zmiju nemoj u Eden stavljati,

zabranjenom stablu zabrani rađati

da nije uzalud pleme Adamovo

u znoju lica svoga zasadilo novo

                                         

Anđeoska mantra

Ljubav, ljubav i samo ljubav.

Kad bi sve jezike govorili, tvrdi sv. Pavao u poznatom Himnu Ljubavi, a ljubavi ne bi imali bili bi ste nepismeni. Jedini jezik koji poznaje naša duša i njeni anđeli jest jezik ljubavi. Nikakva druga mantra, pa ma kakvu frekvenciju imala, neće ih približiti našemu duhu.

Svemir doista jest , kako smo već svi naučili, očitovanje iste energije koja vibrira na različitim valnim dužinama, ili frekvencijama, to je znanstvena činjenica.

Ono, pak, što izmiče znanosti jest beskrajna stvaralačka moć u temelju te energije: moć Ljubavi - moć bivanja. Moć moći da bude moć. Ona koja jest u svemu što jest, moć je Božja; moć Ljubavi.

Ona je svjetlo koje vodi s one strane tvari gdje je sve istoduho. Na tom "mjestu" obitavaju anđeli udaljeni od nas onoliko koliko smo sami udaljeni od ljubavi.

Put k Bogu bez Boga

Transformacija svijesti, prosvjetljenje, buđenje, kvantni skok..., samo su neki od pojmova kojima smo bombardirani sa svih strana tako da se teško snaći u toj poplavi novopečenih filozofija koje bi nas, za tili čas, trebale približiti Bogu, tim brže što se izravno korištenje termina "Bog" spretnije izbjegne. 

Mjesto starog, dobrog Boga, sada se susrećemo s Univerzalnim Nadahnućem, Univerzalnom Sviješću, Univerzalnim Jastvom, Izvorom, Praizvorom i još mnoštvo sličnih termina koji, po uvjerenju nekih autora,  jamče    veću univerzalnost, bolju jasnoću i veću autentičnost autora. Od nekih složenica  se naprosto lomi i jezik i um pri čemu se nameće spontano pitanje: Čemu, zaboga, toliki zazor od spomena Božjeg imena u tim filozofijama? Kao da se boje da će ih korištenje tog Imena svrstani u konzervativce, natražnjake, uskogrudne fanatike.

Govorimo, dakako, o autorima zapdne kulture koji silom žele zvučati istočnjački najčešće prodajući koloplet eklektizma pod vlastitu spoznajunu teoriju iz koje se može razabrati jedino želja da se ponudi nešto svoje, pa što god to bilo. Trudeći se, po svaku cijenu, zaobići korištenje "izlizanog termina" Bog, ne shvaćaju kako zapravo nude put k Bogu bez Boga. Ukoliko se može uroniti u vodu, a ostati suh, onda se može i do svijesti Ljubavi bez Boga. Neka se javi kome je uspjelo! Možda se legendarni kvantni skok tada prestati toliko rabiti bez ikakvog pojma o samome pojmu.

Anđeo tuge

U svjetlosti svijeće što plaho treperi 

zamišljam ti obraze rumene od smijeha

i ručice tople oko vrata.

A kad svijeća dogori odnoseći sanje

anđeli ustaju da vidaju rane.

Dijagnoza nesreće - praznina duha

Znakovita je činjenica da će više pozornosti privući kakva god bizarna tema (što ispraznija, to traženija) od teme duhovnosti. Što se to događa s ljudskom samosviješću?

Kao da se više ne osjećamo duhovnim bićima. Bojim se da ćemo, na razini kolektivne svijesti, skupo platiti tu bezumnost. Anđeli su uvijek jednako spremni pomoći, no čovjek današnjeg vremena, nije za nju baš najspremniji. Jesmo li doista toliko duhovno otupjeli da se ne umijemo probuditi iz posvemašnje letargije u koju smo zapali? Jesi li i među onima koji ne mare sve dok ne budu prisiljeni mariti ili po malo shvaćaš da nas ubija vlastita sljepoća?  

Svaka misao nas približava ili udaljava od naše iskonske božanske biti. Jesmo li uopće svjesni koliko smo moćni i koliko doprinosimo tome da jesmo tu gdje jesmo: otuđeni od sebe, otuđeni od drugoga: Rasebljeni. Rasčovječeni.

S takvom dijagnozom, uzalud ćemo tragati za srećom. Ona se, naime, ne nalazi drugdje do u našemu duhu - tamo  gdje ju najmanje tražimo. Kamo gotovo i ne zavirujemo.

Abeceda ljubavi

Na spomen ljubavi, obično pomislimo na trenutke kad smo se osjećali voljenima, potrebnima ili vrijednima u očima drugoga. Kada nam je, zbog toga, bilo toplo oko srca. Mnogo rjeđe tragamo za trenucima kada se netko zbog nas tako osjećao i da li se ikada itko osjećao. Jedno i drugo, međutim, ukazuje na sklonost da ljubav tražimo izvan nas čekajući potvrdu vlastite vrijednosti. Što više očiglednih dokaza, to više osjećaja zadovoljstva.

Kada bi smo znali što ljubav uistinu jest, ne bi smo imali potrebu iskati ju od drugoga. Budući je sve po Njoj stvoreno, bili toga svjesni ili ne, očitovanje smo Njene svestvaralačke moći koja Jest u svemu što jest. Pa, ma kako naoko djelovalo proturječno, čežnja za ljubavlju zapravo odaje da ju ne osjećamo kao svoju iskonsku bit. Barem ne u dovoljnoj mjeri. U protivnom, zar bi smo toliko važnosti pridavali tome tko nas, i koliko, voli, a tko ne, tim više što se tu obično radi o potrebi ega za razmjenom dobara.

Iz perspektive ega, ljubav je roba za razmjenu kao i svaka druga utrživa roba. Njome se trguje, plaća,  manipulira, uspostavlja moć i potvrđuje vrijednost u tuđim i vlastitim očima. Sve ono što je egu potrebno da bi ostao to što jest: puka samoživost. Mnogi se neće složiti s tako radikalnim stavom i imaju pravo na svoje mišljenje, no to ni malo ne utječe na činjenicu da je ego-ljubav zapravo prikriveno samoljublje. U temelju svakog ego-odnosa, naime, stoji osobni interes, pa makar ga pogrešno smatrali ljubavlju. Čim takva ljubav prestane zadovoljavati njegove prohtjeve, ego joj uručuje otkaz. 

Ljubav, naprotiv, ne gleda što će primiti za uloženi trud. Budući je po naravi sebedarje, davanjem se potvrđuje i raste. Zbog toga su anđeli tako spremni dijeliti ju s nama ne tražeći ništa za uzvrat. Kada naučimo tako poimati ljubav, prestat će potreba za njenim neuvjerljivim ego-inačicama. Na sadašnjoj razini ljudske svijesti, mudro je potražiti savjet i pomoć anđela. U protivnom, bit će potrebno sve više i više samozavaravanja za isti osjećaj vrijednosti.

Razlikovanje duhova

Tragajući za sobom u sebi, za onom iskonskom, božanskom biti, skloni smo činiti štošta (molitva, žrtva, post, hodočašća....), pa ipak smo rijetko spremni učiniti jedino što bi bilo istinski djelotvorno: pobijediti vlastiti ego zbog kojeg je i došlo do rasebljavanja, obesebljenja, odnosno otuđenja od vlastite biti.

Uhvatiti se u koštac s egom, izvorom svakoga straha i svakoga nemira, zahtjeva mnogo više od svega što smo obično spremni učiniti za vlastitu dobrobit, a kada taj trud ostane besplodan, brzo odustajemo još nezadovoljniji nego prije.

Ukoliko se i nakanimo iskreno pozabaviti uvjetovanošću koju stvara ego, najčešće to pokušavamo s njegove razine ne shvaćajući da je se radi o uzaludnom lijevanje vode u posudu bez dna. Kada se odlučimo posve razgolititi ego koji nas drži zarobljenima strahom prestajući se opirati mogućnosti da jesmo zarobljeni njime, tek tada se možemo početi oslobađati njegova stiska. To, na žalost, ne ide bez velikog otpora. Drugačije, dakako, ne bi bilo ni moguće.

Treba se, dakle, naoružati mudrošću strpljenja; opasati bokove moću Duha Svetoga kako bi smo bili kadri za najveću, ali i najplodonosniju borbu koju smo ikada vodili. Božanska Mudrost će nam, u skladu s našom spremnošću za suradnju, uvijek iznova nuditi novu mogućnost da nadiđemo brojna ograničenja koja nam je ego nametnuo, ili da se poslužimo Isusovim rječnikom: trebamo umrijeti sebi da bi smo živjeli u punini svoje božanskoge biti.

Kako zgodno negdje reče Ivo Andrić: gubiti je teško samo dotle dok se ne izgubi sve, a kada se gubitak prihvati oslobođen straha, preobražava se u dobitak; u sigurnost koju nam Bog daruje oslobođenu svake navezanosti, a time i svakoga ropstva. Navezanost je, naime, glavno oruđe ega.

Bezbroj je stvari na koje smo navezani. Stvari kojima robujemo nesvjesni okova koji ograničavaju našu božanski nedodirljivu slobodu. Slobodu od podložnosti egu koji je, po svojoj naravi, suprotan slobodi, suprotan mudrosti, suprotan ljubavi – suprotan izvornoj naravi našega bića. Upravo zato i jest neprijatelj čovjeka ili, evanđeoskim rječnikom, zlotvor, zavodnik, lažac, sotona.

Nadići ustrajni diktat ega u sebi zahtijeva posvemašnju iskrenost spram sebe, bez pokušaja opravdavanja, okrivljivanja, samosažalijevanja, samozavaravanja... Napor koji ulažemo po tom pitanju na našu je dobrobit i stoga je besmislen i kontraproduktivan svaki pokušaj uljepšavanja po diktatu ega. Tražite istinu, i istina će vas osloboditi. Ne postoji, naime, bolji i lošiji portret ega.  Postoji tek ego-svijest nasuprot svijesti ljubavi.

Živimo u svijetu u kojem prevladava ego-svijest, pa nije čudno što smo i sami njeni dionici. To, međutim, nije razlog da tako i ostane. Ploviti niz struju, iz perspektive ega, doima se najlakšim i najkorisnijim načinom. U ime i za račun ega jest tako, no mi nismo istovjetni egu, niti on pridonosi ikakvoj vrijednosti života premda se iznimno trudi uvjeriti nas suprotno. To, naime, i jest njegova zadaća.

Lišimo ego njegove zakonodavne i izvršne vlasti kojoj, po duboko ukorijenjenoj navici, slijepo robujemo, i tada će on služiti nama unatoč svekolikom otporu.  Prije toga, dakako, moramo proći školu Mudrosti u kojoj mu (egu) nitko i ništa neće ugađati. Baš naprotiv. Zvuči poprilično zastrašujuće, i jest tako iz perspektive straha na kojoj je utemeljena vladavina ega. Potraga za svojom istinskom biti, jedino njega ugrožava i zato se s pravom toliko opire boreći se svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Treba, dakle, imati na umu kako ta sredstva nisu zanemariva s obzirom na činjenicu da poistovjećujemo s egom držeći njegov gubitak svojim gubitkom sve dotle dok, s pomoću božanske Mudrosti, ne naučimo razlikovati duhove.

Duboka voda djeluje zastrašujuće samo dotle dok ne naučimo plivati. Stoga budite nedužni poput djece i lukavi poput zmije kako bi ste bili kadri razotkrilti sve maske u koje se ego zaodjeva kako bi sebi osigurao opstanak i vlast ne prežući ni pred čime, pa se neće skanjivati ni od maske svetosti, milosrđa, dobrote, žrtvovanja i mnoštva ostalih načina na koje se vješto prerušava u jednoj jedinoj nakani: davati da bi se primilo.

Suprotno ljubavi, ego u svemu traži svoje uzdizanje i odobravanje.Traži svoju korist, tim jače što smo toga manje svjesni. Neosvještenost je idealan paravan da bi neometano nametao i provodio svoju volju. Bitno je, međutim, shvatiti da ta volja nikada nije u skladu s dobrobiti našega života sve ako nam se takvom pretstavlja. Vukovi su to preodjenuti u janjeća krzna kako to lijepo detektira evanđelje ohrabrujući nas da ih i sami razotkrijemo, no za takvo nešto treba više od puke želje. Potrebno se naoružati silom odozgor koja nije negdje izvan nas nego je božanska moć u nama samima. Moć koja se crpi iz istine o kojoj govori Isus: Istine koja je kadra osloboditi nas. Osloboditi od ropstva kojega nismo svjesni i u čemu leži najveća moć ega zahvaljujući kojoj tako tvrdokorno ustraje.

Vlastitim iskustvom mogu posvjedočiti da proces razgradnje (prevazilaženja) ega nije ni malo bezbolan gledajući, dakako, iz njegovog načina vrednovanja stvarnosti. Možete, dakle, očekivati gubitak onoga uz što najviše prijanjate, s čime se najviše poistovjećujete i čemu najviše pridajete važnost. Strašno!, reći ćete. Slažem se. Naše je prijanjanje toliko veliko da se teško odričemo i najbanalnijih stvarčica, pa kako ne bi bilo teško otpustiti ono što držimo iznimno bitnim; ono s čime smo poistovjetili vlastitu vrijednost.

Svaka navezanost je, međutim, navezanost ega, dok je ljubav po sebi slobodna i samodostatna. Ne u smislu sebeljublja nego u posvemašnjem lišavanju od njega kako je jedino moguća istinska sloboda. Biti vrjedniji od drugoga, izum je ega kojim najlakše osigurava opstanak. Tako dobiva, uvijek potrebne, neprijatelje protiv kojih će ratovati, od kojih će biti ugrožen i zbog kojih će biti nesretan. Suprotno uobičajenom uvjerenju, egu je potrebna nesreća kako bi bio ono što jest – obmanjivač istine.

Dok još nisam shvatila što se zapravo događa, nekako sam znala da sam sebi izmolila sve nevolje koje su me snašle grabeći sve više, sve dublje, sve bolnije. Pa i onda kada sam doslovno ostala bez svega (po Andrićevu receptu za sreću), još uvijek su dolazile u vidu svakojakih kaotičnih međuodnosa koji su naprosto nicali niodkuda bivajući sve razornijima što sam im se više opirala, uzmicala, poricala i dokazivala nedužnost.

Poanta, naime, i jest u tome da su se „stvorili tu“ zato jer su bili nužni stvarajući novu priliku za sazrijevanje i uzdizanje svijesti kroz novo razotkrivanje i prevazilaženje ega na onim dimenzijama na kojima je to najteže učiniti.

Smatram kako sam postigla mnogo već i samom činjenicom što sam odavno prestala pitati zašto mi se događaju te ružne, ničim potaknute, nevolje bivajući spremna učiti i prihvaćati mudrost koju u sebi nose, premda ne bez poteškoća. Ta, kako bi i moglo biti drugačije? Ništa što bi bilo bezbolno ne bi imalo takvu moć poučavanja. Mudrost koja se očituje tek kada smo, radi duhovne dobrobiti, spremni umirati sebi u situaciji u kojoj ego još uvijek drži jake adute, najdjelotvorniji je način borbe s egom koji napadno mrzi sve što mu je nepoznato. Bol zbog nevolje je, međutim, ono što mu je i poznato i  potrebno, te ustraje na njima kako bi nas držao vezane. Kada svjesno prevladamo to njegovo lukavstvo nevolje se čudesno preobražavaju u biserje trajne, nemjerljive vrijednosti: ono od čega najviše strahuje budući predstavlja njegov kraj.

Svaka nevolja ne vodi nužno k uzdizanju svijesti, no svjesno uzdizanje bez ikakvih poteškoća doslovno je nezamislivo na razini svijesti na kojoj se poistovjećujemo s egom. Kolika je moć tog poistovjećivanja pokazat će veličina otpora spram svega onoga što nam, u cilju otvaranja očiju, donosi mudrost naše duše zaodjenuta u ruho svakojakih poteškoća, tim većim što je otpor veći.

Najteža stvar u prevladavanju ega, kako se pokazuje, jest dopuštanje: Neka bude volja Tvoja!

Volja je to suprotna svemu za čim čezne ego ne nudeći nikakve alternative. Volja naše božanske biti koja nam nudi novu, moćnu alternativu: svijest ljubavi u zamjenu za ego-svijest. Prihvatimo li taj poziv, nužno izazivamo ego da se brani svim sredstvima, kojih, ruku na srce, doista ima sva sila. U protivnom ne bi bilo tako zastrašujuće mukotrpno.

Nije, dakle, pretjerano reći kako je bespoštedna borba s egom najjunačkije od svih junaštava dostupnih ljudskome duhu. Isusov primjer nema premca u svekolikoj povjesti čovječanstva, no obrazac je isti za svakoga.

Opirati se i time pogodovati egu, ili ga nadvladati povjerenjem u savršenstvo božanske Mudrosti, izazov je ljudskoga roda koji se ne može zaobići. Nagrada ega je učvršćivanje ropstva, nagrada ljubavi oslobođenje i spasenje. Što nam je dragocjenije, odlučujemo sami budući nismo marionete u rukama nekakvog hirovitog demijurga, kako to ego predstavlja, nego božanski sustvaratelji slobodni birati svoju stvarnost

Uzdizanje svijesti iznad razine oko za oko

Živimo u svijetu za koji baš ne možemo reći da je najidealniji premda se velika većina čovječanstva smatra vjernicima, u religioznom smislu, a većina ostalih smatra se duhovnim osobama što je potpuno u neskladu sa stanjem svijesti u kojoj još uvijek prevladava pravo jačega, glasnijega, moćnijega, brutalnijega...jednom riječju na razini svijesti utemeljenoj na egu. Zašto je tomu tako ukoliko smo svi, manje više, duhovni?

Biti uistinu duhovan i smatrati sebe duhovnim nipošto nisu istoznačni pojmovi. U tome se krije odgovor i riješenje problema. Nije dovoljno samo vjerovati da Bog, kao vječna svestvaralačka stvarnost Ljubavi, postoji da bi se samim tim bilo vjernikom ili duhovno osvještenim čovjekom.

Duhovnost je mnogo više od onoga što obično podrazumijevamo pod tim pojmom, a religioznost samo jedan vid duhovnosti, pa vrijedi isto pravilo. Na sadašnjem nivou svijesti utemeljenoj na poistovjećivanju s egom (oko za oko, zub za zub), koja je dominantna i dvije tisuće godina nakon Krista, još uvijek iznimno rijetki shvaćaju značenje Njegove poruke, a još rjeđi su spremni živjeti tu poruku usprkos njenu obećavajućem nazivu Radosna vijest.

Sretnim iznimkama, međutim, nipošto nije lako živjeti u ovom svijetu, a ne biti od svijeta, baš kao što nije bilo ni Isusu, no to nije razlog za odustajanje od svojega puta i uloge u sveopćem uzdizanja svijesti koje se ne može izbjeći. Sve, naima, započima jednim jedinim korakom, a kojima je više dano, od njih će se više i tražiti, s pravom govori Isus. Koliko je, pak, Njemu samome bilo dano, pokazuje i Njegov život i Njegova smrt. Nitko, primjerice, od invalida neće očekivati da pritrči u pomoći zbunjenoj bakici na pješačkom prijelazu, ali se očekuje od onih koji su kadri pružiti pomoć. Potpuno isto vrijedi i u duhovnosti.

Ukoliko se smatramo duhvnom osobom, ne moramo se uvijek grčevito držati pravde ovoga svijeta; pravde koja se ravna po gore spomenutom pravilu oko za oko, jer sve dok činimo tako, doprinosimo dominaciji te krute, ni malo duhovne, razine svijesti okrenute sebi samoj.

Možda ste i vi jedan od onih kojima je više dano, pa se ne treba iznenaditi ako sve oko vas potvrđuje tu stvarnost tražeći da se angažirate više od drugih. To nije vrijeme za kukanje,  samosažalijevanje i postavljane pitanja: „Zašto baš ja, Bože! Što sam ti skrivio?“ Radi se o uzvišenom pozivu za koji ste, očito, dorasli.

Kraljevske ovlasti svakako ne idu bez kraljevskih obveza i odgovornosti. Na koncu konca, ne treba li biti zahvalan na činjenici da se pribrajate u one kojima je više dano. Što veći dar, to veća odgovornost i veća obveza. Veliki darovi se, naime, ne dijeli olako, zar ne? Zato baš ti, a ne netko drugi.

Ne bacajte biserje pred svinje

Postoje trenuci kada se čini kako su se protiv nas urotilo i nebo i zemlja. Rijetki su oni koji ih nisu doživjeli, a još rjeđi koji su u njima vidjeli mogućnost da duhovno napreduju proširujući i uzdižući svijest. Ubrajam se u obje kategorije i zato mogu pouzdano svjedočiti kao netko tko je naučio lekciju mudrosti na teži način. Možda i najteži.

Svi smo, općenito, skloni cijeniti nešto tek kada to izgubimo, pa što dragocjenije, to veći napor da to vratimo natrag. Dobra je vijest što nas sve oko nas upozorava na opasnost kojoj se približavamo. Loša vijest je što to rijetko uočavamo dok ne bude prekasno.

Mudro se ophodite sa svojim dragocjenim životom kako ne biste izgubili ono što ga čini dragocjenim. Ne bacajte svoje biserje pred svinje, jer će se doista okrenuti protiv vas da sataru i vas i njih. Što su istinske svetinje, saznat ćete već kada ih izgubite ukoliko ne umijete drugačije.

Moj savjet je da ne čekate toliko dugo. Slušajte svoje srce, a ne glas svijeta i živjet ćete puninu života.

EGO - jedini neprijatelj sreće

Svi ljudi imaju neke svoje borbe, svoje probleme, jade, boli.... Svatko je uronjen u stvarnost ovoga svijeta, stvarnost dvojnosti, suprotnosti koju jedva da poznaje premda ju zove svojom stvarnošću, svojom istinom, svojim svijetom, svojim životom...

Nosimo se sa životom kako znamo i umijemo, i često tako i odgovaramo na postavljeno nam pitanje. Nije li upravo to simptomatično: nosimo se sa životom u smislu da se hrvamo s njim, pa nam ne ostaje previše snage da ga živimo, a najmanje da ga živimo svoj u punini i svekolikoj čarobnosti kako to dolikuje otajstvu života.

Tužna je činjenica što, zbog nesvjesnosti o vlastitom dostojanstvu čovjeka, kao očitovanja samoga božanskoga Duha, ne poštujemo ni vlastito dostojanstvo, a kamo li dostojanstvo drugoga. Onoga trenutka kada se naučimo s dostojanstvom ophoditi sa sobom, shvatit ćemo ono što je čovjeku najteže shvatiti: jedno smo sa svakim čovjekom; jedno sa svakim bićem vjerovali mi to ili ne, sviđalo nam se ili ne. Na ovom mjestu ne kanim to opširnije elaborirati, pa ipak, želim s vama podijeliti istinu koju nisam gotovu preuzela, pa čak ni apriori simpatizirala. Sam život me tome naučio. Naučio me da uistinu nemamo drugoga neprijatelja do vlastitog ega slijepog za istinu, slijepog za ljubav, za argumente duha...

Odlučna borba s egom je uistinu borba s goropadnim, strahovito žilavim i bezobzirnim divom, ali se svaki trud na kraju isplati jer je uložen u dobrobit vlastitog života, pa ma kako se ponekad doimalo upravo suprotno. Stoga se često doima kako je borba neravnopravna, beznadežna, nepravedna i uzaludna, te da ni sami anđeli ne mogu pomoći. Da, tako se to doima umu koji drugačijim mjerama odvaguje vrijednosti. Duh, međutim, zna da anđeli, još kako, vojuju na njegovoj strani. Upustite se u borbu s vlastitim egom, znači biti napokon spreman čuti i glas duha koji ne dijeli stvarnost na moje i tvoje.

Pa, sretno vam bilo i neka vam vaši anđeli budu u pomoći.

Eloi, Eloi, lama sabakthani! (samo za duhovno zrele)

Mora li svaki duhovni tragatelj proći tkz-u tamnu noć duše, i da li je svačija toliko mučna kao moja, nije mi poznato, tek jedno je sigurno: anđeli nemaju pristup duši dok traje tama kroz koju, očito, mora proći sama, pa ih je uzaludno dozivati. Zamislite sebe ispod snježne lavine koja ruši sve pred sobom ne pitajući se hoće li biti preteška za leđa na koja će se bjesomučno oboriti svom svojom silesijom. Zakopana ispod te neizmjerno hladne i teške gromade, molim anđele da ju podignu ili barem malo smanje pritisak, a mjesto odgovora stiže nova lavina, pa još jedna i još jedna. Onima koji su sablažnjeni toplo preporučam da ne čitaju dalje jer je tekst namjenjen samo onima koji su iskusili nešto slično, ili su barem dovoljno duhovno zreli da ne sude ishitreno i ne reagiraju nepromišljeno.

Svaki kršćanin zna zbog čega, i kako, osuđen Isus: na najsramotniju kaznu onoga doba koja je više bila znak sramote, nego znak strahote. Brižno se, naime, paziloda da se zna tko umire zasluženo časnom, a tko zasluženo nečasnom, odnosno sramotnom smrću, a Isusova osuda - smrt na križu bijaše najsramotnija. Je li to bila Njegova tamna noć duše? Svakako, ali zacijelo ne i jedina. Sjetimo se samo napastovanja u pustinji, krvavog znoja u Maslinskom vrtu i vapaja: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!

Mnogi su crkveni oci i teolozi raspravljali o tom bolnom kriku koji se ponekom doimao protuslovan samoj božanskoj naravi Isusa Krista. Ta kako sam Sin Božji može huliti na Boga takvim očajničkim krikom nedoličnim Bogočovjeka, pitaju. Nije neophodno naglašavati kako Isus nije time hulio, samo je, na posve ljudski način izrazio nepodnošljivu bol – krikom Bogu. Nije, naime, na nju bio neosjetljiv što upravo potvrđuje taj krik koji nije izraz sumnje, duhovne labilnosti, ili bilo čega sličnoga nego tek potvrda Njegove ljudske prirode podložne boli.

Koliko puta smo, pritisnuti nekom boli, i sami izrekli štošta što nije pravi izraz nas samih premda je bol bila neusporedivo blaža. Koliko puta nam se doimalo da ne postoji izlaz, da smo iscrpili svaki atom snage i svaku mrvicu nade? Jesmo li zato nužno očajni? Ne. Možda smo samo shrvani težinom boli koja kadkada umije biti neshvatljivo ubitačna, ali to nije sinonim za očaj koji nije puka, najčešće kratkotrajna, reakcija na bol, nego trajno stanje duha, baš kao i radost kao njegova opreka.

Jesam li, dakle, očajna zato što, usred silne boli, ispustim krik koji, čini se, najviše para uši „pravednika“ koji nisu iskusili ništa sličnoga i koji bi se, možebit, vrlo brzo odmetnuli u očajnike kada bi bili s njome suočeni. Jesam li svetogrdna ako ponovim Isusov vapaj Bogu, ne zato da bih hulila, nego zato što silna bol treba oduška, a najčešće se podnosi u posvemašnjoj osamljenosti. Da, duhovna bol je najsamotnija i najteža od svih ljudskih boli i ne može ju nositi nespreman duh što je jedini suvisli razlog zbog čega ju, u pravilu, doživljavaju upravo uzvišeni duhovi. Kako sam ju, barem donekle, podijelila s vama, nesposobna nositi tu ubitačnu samotnost, očito postoje i iznimke od toga pravila.

Budite, dakle, zahvalni na daru suosjećanja koju imate u svojim bližnjima, prijateljima, kolegama, poznanicima... Budite istinski zahvalni jer ne možete ni zamisliti kako se teško samome nositi s golemom boli. U Knjizi postanka slušamo Božji glas koji govori kako nije dobro da čovjek bude sam. Nije dobro da bude sam čak ni u veselju jer svaka jaka emocija prirodno teži biti podijeljena. U prvom redu to vrijedi za bol i patnju koje su istinski nepodnošljive u krajnjoj osami, a potreba za sućuti raste srazmjerno veličini boli. Ne moći ju podijeliti s bilo kime znači biti osuđen na najcrnju od svih noći: noć duše.

Tama je to koja nadilazi poznatu nam tamu i bol koja nadilazi poznatu bol jer ne boli samo srce nego se doslovno radi o boli duha kada više nisi siguran tko si, zašto si i što zapravo proživljavaš u toj zastrašujućoj pomrčini koja se, ničim izazvana, sruči od nikud kao mreža u koju se zaplete preplašena ribica nesvjesna ičega do smrtnoga straha od nenadane, nepoznate prepasti.

Ničim uzrokovana, ni s čim povezana, ničim objašnjiva, ničim otklonjiva, ničim omekšiva, mračna i teška, ne daje baš previše razloga za nadu i pouzdanje, a ipak, na čudesan način pročišćava duh upravo na tim neizmjernim dubinama na kojima ne dopire nikakva svjetlost.

Čemu služi takvo čudesno iskustvo i zašto je gotovo nezaobilazno na putu istinske duhovnosti, nisam još dokučila, no posve sam sigurna da sam ga sama izmolila kao otajstveni dar neprispodobiv umu. I makar imam nelagodan osjećaj da ga nisam dostojna, unaprijed se radujem mudrosti koju sa sobom nosi makar se, iz ove perspektive, doima nedostižnom.

Zar i Ti, brate Bože!

Ljudski je željeti i ljudski je uvijek nanovo željeti, jer želja je u temelju svakoga stvaralaštva. Bez želja svijet bi bio dosadno nepromjenjiv, ali kada se dogodi da potreba postane željom, tada je nešto vjerojatno krenulo naopako. Želje su gorivo stvaralaštva, um motor, a duh tvornica. Potrebe su, pak, kao bodlje kaktusu; nešto što prirodno ide uz njega, što dolazi u paketu sa životom. Svakoj je biti dana moć da živi u skladu s tom biti i zato su potrebe lako dostupni prirodni porivi, a ne predmet želje. Život se, naime, doista umije za sebe pobrinuti na savršen način i zato je znakovito da se jedino ljudskom biću potreba, pa i ona najosnovnija, tako često preobražava u želju, što je, kako rekoh, poprilično alarmantan znak da negdje nešto nije kako treba. Znam to iz vlastitog iskustva koje me stavlja u red rijetkih ljudi (barem na ovom našem, uhljebljenom, Zapadu) koje je „sudbina“, tko zna zašto, dugo, predugo vremena držala podalje od osnovnih životnih potreba sve dotle dok se one, na vlastiti užas, nisu preobrazile u očajničku želju koja vrišti za ispunjenjem jednakom snagom kojom tijelo vrišti za hranom i život za svojim dostojanstvom.

No stvari su se, usprkos mnogobrojnim mogućnostima, upravo urotile protiv te želje tako da se činilo kako su i sami anđeli ostali bez aseva koje su uvijek nekako izvlačili iz rukava, barem što se tih osnovnih potreba tiče, pa se prilično rijetko događalo da baš nemam što za jesti, premda bih pojam rijetko ovdje trebala uzeti uz mnogo ograda.

Bila sam, naime, već navikla da ne jedem ni mnogo ni raznoliko, s obzirom na financijske i materijalne nedaće u koje sam zapala već dugi niz godina, sve dok nisam ostala i bez ono malo kruha svagdašnjega i zbog toga bila prisiljena otplaćivati svaku koricu u svakojakoj trampi, uključujući ponos, spokoj, zadovoljstvo i napokon zdravlje, za jaslama štale svojih najmilijih. Zovemo ih najmilijima upravo zato jer se od njih, po nekom nepisanom zakonu, očekuje pomoć kada ona, iz bilo kog razloga, zatreba. U mom slučaju, na žalost, nije bilo tako. Upravo suprotno.

Kad mi je najviše trebala podrška i pomoć, u svakom pogledu, ne samo da je izostala, nego je mjesto nje slijedilo poniženje za poniženjem koje nema smisla ni potrebe pokušavati dočarati jer bi to bilo kao kad bi se slijepcu od rođenja pokušalo objasniti prirodu i narav boja, a on naprosto ne može imati nikakvog pojma s kojim bi mogao usporediti to iskustvo, baš kao što nitko ne može predočiti egzistenciju u nekakvoj drugoj, netjelesnoj, dimenziji. Doživjeti to, jedini je način da se stekne ikakva predodžba.

Uz sve to bijah bukvalno sama u svojoj nevolji, pa ako bi pokatkada do koga i dopro bolni jauk nitko ga nije shvaćao kao jauk, kao poziv u pomoć, nego kao povod za novu optužbu. Mjesto da pomognu liječiti rane, uporno me optuživahu, ne sluteći da  me, ne samo dodatno vrijeđaju prozivkama i moraliziranjima, nego čine upravo ono za što me optužuju. I jer sam, po njihovu sudu, bila previše ogorčena, između ostaloga, kolektivno me osudiše na posvemašnju izopćenost kako ne bih uprljala njihove čiste ruke.Tipičan obrazac zrcalne stvarnosti, zatr ne. Dobro sam ga upoznala iz vlastitog i tuđega iskustva. Najviše, naime, osuđujemo ono što u sebi najpomnije potiskujemo.

Guših se u boli koju sam željela isplakati i tako, barem simbolično, podijeliti s nekim taj, za moja slabašna duhovna pleća, preteški teret. No anđeo suosjećanja, ovoga puta, nije kanio uzimati ljudskoga obličja, nego je strpljivo čekao da ga ugostim u njegovoj izvornoj, anđeoskoj, biti koja umije slušati i suosjećati, pa i čudesno pomoći, ali ipak nema onu toplu ljudsku ruku da zagrli, oko da zasuzi, najobičniju besjedu koja izriče mnogo u jednoj jedinoj riječi: razumijem, žao mi je, s tobom sam u tvojoj boli... Tih par rječica bilo bi blagoslovljenim antibiotikom, pa ipak, kao po nekoj nebeskoj uroti, nije ih bilo ni za lijeka. Ni od koga, ni od kuda beskonačno dugo vremena.

Nije ih bilo jer ih nije trebalo biti kako bi iskustvo bilo potpuno; kako bi zlato bilo savršeno pročišćeno ognjem. Kao kad se tijelo samo othrva zarazi koristeći isključivo svoj obrambeni sustav nakon kojeg je ta opasnost zauvijek prevladana, tako se trebalo pročistiti od svake ovisnosti i navezanosti koja traži moć izvan sebe same. Proces bespoštednog hrvanja s vlastitim egom koji je i više nego bolan.

I upravo zbog toga želim da niikada ne budete u stanju razumjeti išta sličnoga ukoliko niste spremni mnogo, mnogo propatiti za istinski dragocjenu duhovnu zrelost koja se tako može steći. Ni sama, dakako, ne bih to potpisala da mi je božanska Mudrost a priori otkrila na koji način kani uslišati moju vjekovnu molitvu za ljubavlju: Tako da me provede po svim krugovima pakla, a onda dopusti da se iz njega izbavim isključivo snagom  božanske ljubavi.

Neizmjerno dragocjeno iskustvo koje se može steći samo na najdubljim dubinama, ali isto tako i neizmjerno bolno. Zastrašujuće bolno.

Ne kanim, kao što vidite, prodavati jeftinu duhovnost za račun kakve indoktrinacije, nego izričem svoje iskustvo upravo onako kako sam ga osobno doživjela i preživjela ne skrivajući pouke i mudrosti koju sam po njima dobila. Samo takvo iskustvo je vrijedno da bude podijeljeno, pa bilo ono i najsvetije. I što bi itko s ičijim iskustvom ukoliko iz njega i sam ne može učiti.

Širom otvorenih očiju svijesti vidjeh svu veličinu duhovne ironije zaslužne za pakao u koji sam, i više nego očito, bila bačena silom „odozgor“ na što je upućivala prava poplava nevjerojatnih sinhroniciteta koji su se sustizali i pretjecali kako bih se našla upravo tamo kamo sam bila pozvana.

Pozivnicu sam, i ne znajući, pisala sama ustrajnim molitvama za ljubav: onu istinsku, božansku, egom neokaljanu, nepatvorenu ljubav o kojoj govori Isus i mnogobrojni mistici svih kultura.

Oh, kako sam samo bila razočarana tom spoznajom, čak i onda kada sam sebe prisiljavala na zahvalnost unatoč svega. Bila sam zgranuta, smoždena, iznevjerena i od samoga Boga. Ta, zar i Ti, brate,Bože!? Nije li to nuđenje kamena mjesto kruha, usprkos obećanju; nije li preokrutan put koji preko pakla vodi u raj (ako uopće i vodi onamo)? Bila sam očajna, da. Prestrašena, obezglavljena, bez tla pod nogama, bez ičega i ikoga, beznadno sama i posve bespomoćna posred tolikog ognja koji je sukljao i već iz daljine prijetio strašnim užarenim ugljevljem.

Nekako instinktivno sam znala da sam sama sebi to izmolila i jedva se odupirah napasti da zbog toga istinski požalim (pa i nisam baš posve odoljela). Kada stisnuti zubi više nisu bili dovoljni da se ne ispusti glasa, vrištala bih od boli, od prepasti, užasa i očaja. Oh, da. Još kako sam očajavala. Ta pakao za to i služi. Da se iskusi svekoliki očaj i njegova gorčina.

A  kada se činilo da se nazire kraj, slijedio bi još jedan pad na još veću dubinu, pa još jedan i još jedan... Možda bi se tkogod skloniji brzom usvajanju mudrosti do tada već potpuno posvijetlio, pročistio, ojačao, naučio... što god. Osobno nisam bila te sreće te se osjećah kao zarobljena u raljama živoga pijeska čiji užas prisiljava na trud, a on, pak, izaziva sve dublje utonuće. Što god da sam poduzimala (ili ne poduzimala) kao da je unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh.

Prava Jobovska kletva uz tako tipične sudionike u vidu gnjevnih zviždača pravednosti uvijek spremnih dodatno otežati ionako pretežak teret. (Tražim odvažna dobrovoljca za slično iskustvo! Nagrada: titula najodvažnijega. Ha ha).

Da, da. Rijetko tko bi potpisao put do raja koji vodi izravno preko pakla, ukoliko postoji ikakav drugi zaobilazni, pa makar trajao i beskonačno dugo, to je posve shvatljivo i tako ljudski, pa sam i sama željela nešto slično i ne znajući da kakav drugi uopće i postoji. Kao što postoje raznorazni ubrzani tečajevi super napornog tempa, tako nekako i duhovno dozrijevanje. Za veliku dragocijenost, veliki zalog. To je zakon života na svim dimenzijama.

Napokon, za sve one koji se s pravom pitaju što anđeli imaju sa svim tim odgovaram pitanjem: Zar još niste shvatili?

Kada sam lagodno živjela, oni su koračali sa mnom. Kada sam bila slomljena od boli, nosili su me na rukama da njegovali, tješili, iscjeljivali i posvećivali predanu im bol bez ikakve selekcije. Takva je narav božanske ljubavi opisane u Pavlovu Himnu ljubavi. Sve oprašta, sve podnosi, svemu se raduje.... Oni su mi na najčudesnije načine pribavljali zalogaj kruha dostatn za ostanak na životu pazeći da ne naruše providonosni plan božanske Mudrosti koji sam imala proći. Činili su to tako savršeno i tako znakovito da bi samo potpunom duhovnom slijepcu promakla smislenost tolikih podudarnosti, odnosno sinhroniciteta koje već spomenuh. (Sinhroniciteti, naime, ne moraju nužno imati pozitivan, odnosno subjektivno ugodan predznak)

Najčešća pomutnja duhovnih tragalaca (uključujući i mene) u vezi s tom vrstom sinhroniciteta sastoji se u paradoksalnosti bolnoga iskustva koje se na razini svijesti prepoznaje kao smisleno, a unatoč toga ostaje jednako bolno. Paradoks se sastoji u tome da paradoksa, zapravo, nema. Bol je jednako stvarna bez obzira jesmo li svjesni njene smislenosti.

Anđeli su oni koji iscjeljuju bol uzdižući je na višu, posvećenu dimenziju na kojoj se ona preobražava iz prokletstva u blagoslov. Možemo ih nazivati različitim terminima, no uvijek je to ista božanska stvarnost koja se očituje čudesnim, smislenim zahvatima u temelju kojih je Duh Ljubavi, Duh Božji očitovan kroz naš vlastiti duh. Ono što je hagiograf zacijelo kanio izreći kao epilog Knjige o Jobu makar to i nije ispalo toliko očigledno.

Job je sve užase poživio zato jer je bio kadar spustiti se na tolike dubine neozlijeđena duha da bi potom mogao biti uzdignut na razmjerno veliku visinu. Jedno bez drugoga, možda i može, no put je tada, zacijelo, mnogostruko duži, a iskustvo neusporedivo bljeđe.

Svatko istinski žedan Istine, vjerojatno neće odabrati ovo posljednje. Ili hoće? U svakom slučaju: bit će vam po vašoj vjeri, bilo da se ubrajate u jedne ili u druge.

Pazite, dakle, kako molite, jer ćete možda, i ne znajući ugostiti anđela boli, a kad se to dogodi, pazite da ga ne pobrkate s „anđelom tame“. Anđeo boli je, naime, jednakovrijedan kao i anđeo radosti. Preciznije: svi anđeli su u službi života, pa dakle i službi radosti sve ako i nose odoru boli.

Jedno od najvrijednijih mudrosti kojima me poučio upravo anđeo boli jest sloboda od potrebe da se stalno nekome ispričavam za svoje iskustvo, svoj doživljaj, svoju bol, svoj život... Sloboda od potrebe da se opravdam zbog činjenice što jesam to što jesam bez obzira koliko se to nekome sviđalo ili ne sviđalo. Od kuda ikome pravo (uključujući i mene) da prosuđuje ičiju stvarnost ukoliko ju sam ne može živjeti mjesto drugoga sve kad bi i htio. Od kuda nam pravo, dragi prijatelji, da sudimo o nečijoj sitosti kada već imamo samo osjet vlastite gladi – od kud nam pravo?

Ne sudite, pa vam neće biti suđeno – božanska je mudrost koju je u punini živio jedino Onaj koji je bio posve lišen ega i stoga neosjetljiv na njegove zahtjeve – Isus iz Nazareta. U potrazi za Njegovim Duhom u sebi, nužno se suočiti s goropadnom snagom vlastitog ega koji će učiniti sve kako bi zadržao svoju vlast u svijesti koju je tako temeljito indoktrinirao sobom, a to je pravi sraz Davida i Golijata čiji ishod je, nadam se, svima poznat.

Svjesno se uhvatiti u koštac s vlastitim egom nužno vodi velikoj, iscrpljujućoj i neizrecivo samotnoj patnji razmjerno iskrenosti težnje za oslobođenje od njegova ropstva i stoga se dobro unaprijed naoružati strpljenjem. U protivnom postaje još teže i još bolnije. To je prostor u kom su se anđeli  najviše iskazali zbog same činjenice što su tu bili najviše potrebni.

Ganuti anđeo

Počuj i usliši, sestro moja, dušo,

molitvu što k Svevišnjem se diže

pa, umjesto srca, anđelu pročitaj

pismo što mu neprestalno piše.

Nije li ti radi toga dano:

da priskočiš kad ne umije samo

'Čudnovate zgode' anđela čuvara

Što više upoznajem svog anđela čuvara, to biva sve očitijim, kako riječi postaju, ako ne suvišne, a ono barem dovoljno skučene da se najčešće doimaju neupotrebljivima, pa i nezgrapnima. No, lijepo je znati da ta pomutnja, s kojom se baš i nije ugodno nositi, ni malo ne smeta anđelima. Štoviše, čini se da ih to posebno veseli (što god to značilo).

Njima, možebit, djelujemo poput dražesno nespretnog dječjeg gukanja koje svaka majka razumije; ili riječi naprosto percipiraju tek kao vibraciju (specifičan otisak karakterističan za svaku vrstu energije): Ne kanim glumiti da znam što ne znam. U svakom slučaju, jedno je sigurno: prepoznaju svaki naš otisak, pa i one koje sami ne uočavamo: one koji ne dolaze s površine svijesti i zbog kojih nas anđeli poznaju bolje nego što se sami sebe poznajemo, i to nije tek ukrasna govorna fraza.  

Stoga nije ni malo neuobičajeno, da se njihova pomoć kadkada doima kao suprotnost onome što smo, zapravo, molili. Trenuci su to kad nam se pruža savršena prilika odvagnuti svoje povjerenje u njih. Ne zato što bi im bilo do iskušavanja (nešto takvoga nije u naravi uzvišenih bića), nego je to prilika da duhovno rastemo: prilika koju ne stvaraju anđeli, nego je posljedica izbora koje smo sami učinili bili toga svjesni ili ne. Dospije li se do ruba litice, pad je neizbježan bez obzira je li se tamo dospjelo svjesno ili nesvjesno.

Povjerenje u anđele je, dakle, od presudne važnosti jer oni nas mogu, i hoće, upozoriti na litice, no ako ne vjerujemo sve dotle dok i sami ne uvidimo, moglo bi biti prekasno. Ponekad je upravo o tome riječ: molimo ih da nas povedu u nekom pravcu dok istovremeno na toj stazi klizimo prema kakvoj strmini koju ne vidimo, ili ne želimo vidjeti, svejedno. Anđeli će pomoći jer smo ih molili, ali tako da nas skrenu u suprotnom smjeru, a mi ćemo se, vrlo vjerojatno, osjećati kao žrtve čije želje čak ni anđeli ne poštuju.

Vjerujem da se svatko možete prepoznati u ovoj priči koja nije hipotetska, nego je najtipičnija priča koju bi mogao ispričati svaki anđeo čuvar kad bi posjedovao ljudske porive za kuknjavom. „Nevjerojatno! Doslovno čovjeka odnesem sa pogubna puta i što on napravi...!?“ – ovako bi mogla glasiti uvodna rečenica čudnovatih zgoda većine anđela, ako ne i svih. Zašto im to činimo, pitanje je svih pitanja.

Zašto bojkotiramo pomoć anđela i zašto ih uporno tjeramo da gledaju kako nam ne mogu pomoći? A uz sve to ne prestajemo im dodijavati. Ne mogu nam pomoći bez naše suradnje; našeg povjerenja, našeg prepuštanja... Sve drugo je nebitno. Ne morate sebi predočavati anđele kao što ni ljubav ne morate; ne morate se opterećivati irelevantnim stvarima kojima se um uglavnom zabavlja kako bi popunio duhovnu prazninu. Ništa ne morate sve dotle dok imate povjerenja. Nedostaje li, zaboravite na anđeosku pomoć. Ne zato što ste ju izgubili, nego zato jer ste joj sami blokirali put sve ako toga ne zapažate, ili baš zbog toga.

Ne može se, naime, natočiti voda ukoliko slavina nije odvrnuta. Ostane li zatvorena, anđeli je ne mogu otvoriti mjesto nas, a ponekad od njih upravo to tražimo.

ANĐEOSKI ZAGRLJAJ

Dodir je tvoj poput šapata kiše

kad se zamlji prigiblju nebesa

a šašave stvari zaposjednu srce

pa šapuće kad ne sluša nitko:

Gle, osjećam kako trava diše!

ANĐEO ČUVAR

Kad ti ne vjeruješ

ja vjerujem u te

kad te tuga shrva

tvoju radost čuvam

Što Bog ne umije, čarobnjak umije

Obično se kaže kako živimo u posebnom vremenu u kojem se dogodio neslućen napredak na svim područjima života o kojem se do jučer nije umjelo ni maštati. Pa, o kakvom se tu razvoju radi i tko se zapravo razvija, uzdiže, usavršava?

USNULI ANĐEO

Kada ne znaš tko si, kamo ti je ići;

kad nisi siguran gdje je ljubav tvoja;

kada ti se čini da si samo sjena,

u odaje srca na prstima uđi

i probudi anđela koji tamo drijema.

"Recept" za susret s anđelima

Pogrešno se veruje kako nam za susret s anđelima trebaju brojni  rekviziti poput svijeća, oltara, mirisnih štapića, slika i kipova, te posebnih molitvi ili mantri (ovisno o tome čiji svjetonazor ste preuzeli).

Sve to, zapravo, nije točno. Zaboravite sve rekvizite i sve naučene molitve i pokušajte napraviti oltar u vlastitu srcu; oltar satkan od ljubavi, radosti, pouzdanja, spokoja...
Upotrijebite vlastitu molitvu koja  se, poput najljepše melodije, slijeva niz taj posvećeni oltar združujući vas sa svime što jest.

Imajte povjerenja u Ljubav koja stoji u temelju svekolike stvarnosti i budite spremni prihvatiti Njenu mudrost koja zna koliko ste pripravni, jer Bog se, uistinu, ne da ismjehivati, kako to lijepo stoji u Svetome pismu.

Duh Mudrosti koji jest bit vašega iskonskoga bića, iznad je ratia i njegove ograničene logike i stoga nije apsurdno očekivati kako vaše misli, najčešće, nisu Božje misli. Drugim riječima, Božji Duh u vama, nije istovjetan vašemu egu iz kojeg najčešće činite sve što činite, kao i svako ljudsko biće. Božanski Duh u vama jedini je nepristran u pogledu vaših istinskih težnji koje su nerijetko same sebi oprečne zbog čega se doima kako molitve nisu uslišane. Istina je, međutim, ponešto suptilnija.

Neuslišana molitva doista ne postoji ma kako se to doimalo protuslovnim. Ona je, naime, protuslovan pojam za božansku narav duha kao očitovanja stvaralačke moći Života koja je neograničena u svojoj moći, ali je u potpunosti uvjetovana  smjernicama slobodne volje iz koje se rađaju težnje, želje i nakane i posredstvom njih osjećaji koji ih potvrđuju ili osporavaju.

Želi li tkogod anđeosku pomoć, no nema baš dobar osjećaj u vezi s tim, svakako ima pravo u vezi tog osjeća. Radi se o jednostavnoj istini: ono što je iznjedrilo takav osjećaj zacijelo nije istinsko povjerenje, zar ne? Kada tkogod očekuje gosta u čiji dolazak ne sumnja, tada se na veliko sprema za taj doček, a osjećaj je posve suprotan prethodno navedenom. Takav osjećaj je nužan i za susret s anđelom kako bi se uistinu i dogodio.

Jednako bitna je i nakana: anđeli se, naravno, neće baviti glađenjem i češkanjem, vječno gladnoga, ega. Oni su uzvišena bića koja poznaju samo jezik ljubavi i djeluju samo s razine ljubavi.

Svijeće i pobožni predmeti, dakako, pri tome, neće  naštetiti, ali neće značajno ni pomoći. Oni su, u najboljem slučaju, tek neznatna pmoć našemu umu da se umiri i opusti, što nije beznačajno, ali nije presudan, pa čak ni nužan, preduvjet. Anđeli, naime, ne postavljaju nikakve uvjete, no budući da, kao ljudska bića, najčešće djelujemo iz svoje najniže, ego-razine, svi preduvjeti se odnose na nas; na našu spremnost za susret s njima kao bićima koja su daleko iznad te, duhu strane, razine.

Napokon, mogli bi smo uzgredno spomenuti kako lakomislenost može biti kontraproduktivna kao što uvijek biva. U eri poplave 'čarobnjak i magova' koji na svakome koraku nude da se mjesto vas povežu sa vašim anđelom, vašom dušom, vašim vodićem, vašom energijom, vašim Bogom... nije nebitno upotrijebiti svoj um, svoj duh i svoju pamet zaboga! Ta, zato ih imate.

Kako bi, uostalom, uopće bilo moguće da netko mjesto vas jede i mjesto vas nasiti vaše to jelo? Zašto se uporno radije vjerujete, tuđem umu, tuđoj mudrosti, tuđoj istini do li vlastitoj?

Jedini duh s kojim se možete povezati preko nekoga drugoga jest duh prijevare' kojeg ćete, uzgred, masno platiti bez obzira da li ste otkinuli od vlastitih usta. Ne dopustite da kojekakvi prevaranti željni lake zarade zloupotrebljavaju vašu potrebu, želju ili patnju jer time uistinu omalovažavate vlastiti duh koji je barem jednako moćan kao i duh onoga kome dajete prednost. Za vaše dobro, zapamtite; ničiji duh nije božanstveniji od vašega. Savršenstvo se, naime, ne može komparirati  kao što se vaša duša ne može očitovati u drugome, niti po drugome. Uostalom, zar bi ste i željeli drugačije?

Sve što trebate za puninu života kadri ste primiti stvaralačkom moću vlastitog duha koja obuhvaća o anđeosku pomoć.

 O kad bi ti u ovaj tren znao što ti je za mir!

Kad bi znao kako ga jedino u sebi možeš pronaći!

Sumnjiva vjera

Pitate li ljude diljem svijeta vjeruju li u anđele, većina njih će bez dvoumljenja odgovoriti da vjeruju, no ako ih upitate na temelju čega to vjeruju, rijetko tko će odgovoriti da vjeruje na temelju osobnog iskustva. Tako se vjera u anđele, kao i mnogošta drugoga, u ljudskome životu, prihvaća nekritički, iz druge, tuđe, ruke bez potrebe da se verificira vlastitim iskustvom.


Cijeloga života 'vjerujemo' u anđele premda ih nikada nismo susreli ni na koji način. Kada bi smo djeci pričali o djedu Božićnjaku a da im nikada ne predočimo nikakav dokaz o njegovu postojanju, ona bi brzo prestala vjerovati u njegovo postojanje. Odrasli, međutim, imaju čudnu naviku navikavanja na mentalitet mase, pa vjeruju ono što masa vjeruje, čine ono što masa čini i ne pitaju se o mnogočemu jer krdo misli za njih, osjeća za njih, vjeruje za njih pa takio domalo i živi za njih i umjesto njih. Tako masa mjesto njihb vjeruju u anđele, u Boga, (pa i u vraga ako baš hoćete) u ljubav, mir.... pa sve već imaju gotovo bez ikakvog osobnog angažmana. Pa, neće baš ići tako. Anđeli ne svraćaju u srce mase, nego u tvoje vlastito  i govore suptilnim jezikom srca, a ne bučnim jezikom mase.

 Zar vjera uistinu ima ikakvog smisla ukoliko se svodi tek na puko poistovjećivanje s masom (da ne kažem s krdom)?

Zamislite muževe i žene koji vjeruju u instituciju braka iz istog razloga: da se uklope u krdo. Ne moramo se previše naprezati; većina brakova i počiva na takvoj vrsti vjere. Ne čudi, dakle,  što nisu toliko bajkoviti. Isto je i sa svim ostalim što počiva na sličnim temeljima.  Imate brak zato jer to i drugi imaju, imate djecu jer tako i drugi imaju, radite neki posao, klanjate se nekom bogu, vjerujete u anđele...samo zato jer tako rade i drugi. Jer je to uobičajeno.

Otkrit ću vam tajnu koju možda tek naslućujete: Ukoliko je tome tako, vi zapravo nemate ništa od toga. Imate tek bolesnu želju da se uklopite u apstraktno krdo koje daje apstraktan osjećaj apstraktne pripadnosti i zaštićenosti, ali po cijenu sebstva. 'Ostavite jastvo svi koji ovamo ulazite', trebalo bi pisati na vratima sporazuma koji ste, uglavnom podsvijesno, sklopili sami sa sobom slijedeći liniju manjeg otpora: liniju krda.

Ispražnjeni od sebe, rasebljeni, što uopće možete imati? S tim na umu, ne čudi činjenica što su anđeli, manje više, srozani na dražesne sličice, kipići i pričice koje se črčkaju po spomenarima ili se, u najboljem slučaju, pričaju djeci kao uspavanku za laku noć. Kada bi se jednako postupalo s nečim u što istinski vjerujemo, majku, prijatelja, supružnika...naša vjera bi se vrtoglavo topila što najbolje sažima jedna zgodna narodska poslovica: Daleko od očiju, daleko od srca. I doista jest tako. Ne može se, naime, voljeti nešto što nije dio naše stvarnosti pa ma kako sveto zvučalo. Nikakav prijatelj, anđeo ili Bog koji je 'daleko od očiju' neće nam biti blizak jer je prisutnost u naravi duha.

Bog je način na koji poimamo stvarnost života i ne može biti neosoban, posuđen, apstrktan... Isto, dakako, vrijedi i za anđele koji su jedan vid očitovanja te božanske stvarnosti. Kako nitko ne može mjesto nas jesti i mjesto nas se nasititi, tako nitko mjesto nas ne može iznaći način na koji će naš duh susretati sebe samoga; i Boga u sebi.

Bog je osoban koliko je i život osoban i nikako ne može biti sveden na zbirku izjava koje smo preuzeli naslijeđem kako bi smo se pred svijetom deklarirali vjernicima. Što uopće znači vjernik u tom kontekstu? Kada bi nas tkogod zapitao vjerujemo li u život zurili bi smo u njega jer pita besmislice, no pitanje o vjeri u Boga ne doživljavamo jednako premda ispovijedamo vjeru u Boga kao tvorca života. Za nešto što je po sebi očito, kao što je to život, ne treba nam vjera, pa zašto onda treba vjera u Boga ukoliko je On tvorac života. Vjeruje se, dakle, u nešto što nije po sebi očito, a u tu kategoriju, kako vidimo, spada i Tvorac Života. Život jest, no da li to isto vrijedi i za njegova Tvorca i tko je mjerodavan da to procijeni? Mora li Život imati tvorca

Ako je Bog tvorac života, mudruju neki, tko je onda Njegov tvorac? Drugim riječima, ukoliko Život mora imati tvorca, onda to vrijedi i za Boga, u protivnom argument nije valjan. Odlično! Ukoliko pristanemo na ovakvu vrstu argumentacije upadamo u

poznatu aporiju: Ukoliko Bog ima tvorca, onda je taj tvorac Bog, no i on ima tvorca...i tako ad infinitum. Primorani smo, dakle, skučene logike radi, prihvatiti da život nema tvorca, te da je, na neki način, tvorac samome sebi. Odlično! Upravo smo mu pridali božanske odlike. Nerođen, nestvoren, samodostatan...ukratko Životvorac...O čemu se, dakle, sporimo?

Obrnimo sada tijek logike pa upitajmo slijedeće: Ukoliko Život može stvoriti sebe samoga, zašto se to isto osporava Bogu kojeg poimamo upravo kao svestvaralački princip života? U čemu je razlika? Tko sebe stvara iz sebe samoga jest Bog, jest Život. Ne vidim tu nikakve aporije usprkos svekolikom umijeću pojedinih znanstvenika da zvuči upravo tako- apsurdno. Ne trebamo, naime, nekoga tko bi nam, bolje od nas samih, objasnio tko smo zapravo. Ukoliko se tkogod ne slaže, samo naprijed: možete i raspisati natječaj za najbolju verziju istine o sebi. Tko zna; možda tkogod zbilja to umije bolje od vas.

Život je toliko čudesan da čovjek mora biti uistinu duhovno slijep da to ne vidi. Anđeli su samo jedan vid te čudesnosti, pa ako ih još niste susreli, vjerojatno su vam oči čvrsto zatvorene ili ste svoju stvaralačku slobodu podredili nekome izvan sebe, dakle, onome tko nije moćan živjeti vaš život, ali je moćan oduzeti mu čarobnost. Moćan je jer ste mu sami dali tu moć očekujući od drugoga ono što je, po zakonu duha, neotuđivo. Vrata koja ste sami zatvorili, ni Bog ni anđeli ne pokušavaju otvoriti silom. Onoga trenutka kada ih širom otvorite, tek tada ćete shvatiti da su bila zatvorena.