Kad slijepac vodi slijepoga

Od vremena kad se znanost otrgnula od patronata religije, svim silama se obrušila na njenu doktrinu prikazujući je kao prodavanje iluzije radi manipulacije svojstvene svakoj ideologiji. Istovremeno je sama činila potpuno isto zamjenivši jedno božanstvo drugim; bezosjećajnim, bezumnim, apsurdnim, pa ipak dovoljno moćnim da upravlja svime - materiju. Prognavši svijest s one strane bitka, načinila je novo "zlatno tele" koje se laštilo svakim novim otkrićem, novim eksperimentom, novom potvrdom hipoteze pred ushićenim mnoštvom pijanim od zanosa. Tako smo sve češće slušali izjave  u stilu: Znanstvenici su u laboratoriju stvorili...,znanstvenici mogu....znanstvenicima je pošlo za rukom....Hmm. Zastanimo na trenutak i promislimo malo prije nego nastavimo sa hvalospjevima novom stvaranju. 

Koristeći se sve boljom i skupljom opremom radi povećanja energije, u ubrzivačima čestica, primjerice, pojavljuju se čestice koje su do tada ostale skrivene, no to nipošto ne znači da ih znanstvenici stvaraju baš kao ni nove elemente, nove tvari, nove....što god. Sve što se pojavi pred očima znanstvenika na bilo koji način, nije  stvoreno ništa više nego što stvaramo lava kada ga prvi put ugledamo u ZOO vrtu, kakvom parku prirode ili kakvim god slučajnim susretom. Jedino što znanstvenici čine i mogu činiti jest otkrivati već postojeće, nastojati to shvtiti i, eventualno, iskoristiti to u neku praktičnu svrhu. I to je sve. Baš kao što svećenici i ini predstavnici organizirane religije ništa ne pridodaju, niti oduzimaju Božjoj naravi (premda poneki, prepuštajući se vlastitoj indolenciji toga ne shvaćaju), tako ni znanstvenici nemaju nikakvu moć nad Prirodom. Najviše što mogu jest shvatiti njenu narav i njene zakone u svrhu prosperiteta.

Svojatanjem veće uloge od ove, jedni i drugi grade ideologiju daleko od istine. Svakom je poznata apsurdna anegdota iz svakodnevnoga života kada netko počme svojatati pravo na neku djevojku ili mladića samo zato jer ju je prvi ugledao, prvi se izjasnio, prvi podignuo ruku i time stekao legitimitet da bude udvaračem i potencijalnim partnerom dok svi ostali, jednako zainteresirani, nemaju to pravo bez obzira na sklonosti druge strane. Slično rade i znanstvenici, a još više religijske vođe držeći kako su jedino oni pozvani, mjerodavni i ovlašteni u stvrima koje su "prvi vidjeli". Pa makar "djevojka" ne dijeli ni najmanje sklonosti prema udvaraču, pa makar to bilo posve očito, udvarač nastavlja koristiti svoje bogom dano pravo, ako zbog ničega drugoga, a ono barem zato da drugima onemogući ono što sam ne može uživati. Na taj način znanstvenici uporno stvaraju namjesto Boga, a svećenici mjesto Njega dijele nagrade i kazne, kako vremenske, tako i vječne. Ostalima preostaje jedino nada da će se, poniznim služenjem, naći na "pravoj strani" jednih ili drugih. 'O tvrdoglavi, bezumni naraštaju, dokle li ću morati trpjeti tvoju sljepoću!', viče mudrost stiješnjena u preuskom duhu. Dokle ćeš pitati drugoga jesi li, i koliko, gladan, žedan, bolesan, nesretan....Dokle ćeš drugoga tražiti da ti kaže tko si? Kada ćeš shvatiti da slijepac ne može voditi slijepca?

"Gen za Boga"

Promatrajući ovog majmuna, moramo priznati da djeluje poprilično čovjekoliko da bi smo se lako mogli zabuniti gledajući iz daljine. "Oprostite, gospodine....Ups! Oprosti..!"

Obukavši ljudsko odijelo, stavivši naočale i još k tome, lulu, nije li majmun postao više čovjekom, a manje majmunom? S obzirom na to kako isključivi evolucionisti poimaju život, mogli bi smo odgovoriti potvrdno. "Izgledam poput čovjeka, dakle sam čovjek".

Usredotočeni samo na pojavnost ne vide razliku između "tijela i odijela", forme i supstancije. Ukoliko čovjeka smatramo bićem koje nosi odjeću, puši i zabavlja se, onda ovaj majmun nije manje čovjekom od samoga čovjeka. Čak bi i njegova genetska struktura to potvrdila, pa ipak, svi znamo da nije tako te da, uz sav nepojmljivi trud koji ulažu, fanatici evolucionizma nikada neće otkriti "gen za svijest" kao što su to pokušali s "genom za boga" okrivljujući ga za primitivnu ljudsku sklonost religiji i općenito duhovnosti.

Na koncu konca, zašto bi taj nazadni gen ustrajao u ljudskom genomu ukoliko prirodna selekcija odabire progresivne, a ne regresivne odlike? Cum grano salis, jasno je kako završava slijepac koji dopušta slijepcu da mu bude vodičem i učiteljem. Tko ima uši da čuje, neka čuje!

Psalam 91 - jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju

Ti, što prebivaš pod zaštitom Višnjega,

što počivaš u sjeni Svemogućega,

reci Jahvi: Zaklone moj! Utvrdo moja!

Bože moj u koga se uzdam!

Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske,

od kuge pogubne. Svojim ćete krilima zaštititi

 i pod njegova ćeš se krila skloniti.

Vjernost je njegova štit i obrana.

Nećeš se bojati strašila noćnoga

ni strelice što leti danju, ni kuge što se

šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne.

Pa, nek padaju tisuće kraj tebe,

deseci tisuća s desne tvoje, tebi se neće primaći!

Tek što okom pogledaš već ćeš vidjeti plaću grešnika.

Jer Jahve je zaklon tvoj,

Višnjega odabra sebi za okrilje.

Neće te snaći nesreća,

nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.

Jer anđelima svojim zapovijedi

da te čuvaju na svim putima tvojim.

Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.

Izbavit ću ga jer me ljubi,

zakrilit ga jer poznaje ime moje.

Zazvat će me, a ja ću ga uslišit,

s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti.

Nasitit ću ga danima mnogim

pokazat mu spasenje svoje.

Pa, kako ih ja ne vidim!?

U prekrcanom tramvaju, uz svekoliko mnoštvo koje se tiskalo okolo kako je znalo i umjelo, tišinu najednom prekinu jedan ljupki dječji glasić nesvjestan činjenice da su se sve uši, i pokoje oko, okrenule put njega.

- Tata, 'ko to govori? - pitao je u čudu dražesno rastežući naglašeno "o". Nije mogao vidjeti, onako malen i okružen tolikom ljudima, doslovno ništa, a kamo li vozača koji je, po tko zna koji put, preko zvučnika ponavljao istu pjesmu da se oslobode vrata. Otac, kako se činilo, nije bio previše zaokupljen sinovim negodovanjem, pa je samo kratko odgovorio:

- Vozač sine. - i odmah skrenuo pogled s njega bez ikakva pojašnjenja za kojim je dijete, očito, žudjelo.

- A, kome to on govooori? - navaljivao je mališan poznatom upornošću, no otac se nije dao uvući u velike rasprave.

- Putnicima, sine. - slijedio je jednako suhoparan odgovor.
- A gdje su ti putnici, tata? - čudilo se dijete postajući sve nestrpljivije.
- Pa, ovim ovdje. - pokazivao je otac očima na, manje više, nezainteresirane i dječaku potpuno neinteresantne ljude, što je prevršilo mjeru njegova strpljenja.

S izrazom lica koje je odavalo silnu mentalnu aktivnost, stao se u čudu osvrtati na sve strane, a onda, ljutito   udarivši nogicama o pod, zaurla na samoj granici suza:

- Pa, kako ih ja ne vidim?!

Nasmijah se iz dubine srca i makar je tome prošlo već mnogo vremena, pamtim taj događaj kao svoju najdražu tramvajsku avanturu koje  se rado prisjećam i još radije prepričavam. Iz te dražesne zgodice, međutim, dade se mnogo naučiti o ljudskoj percepciji. 

Ne vidimo ono što jest, nego ono što vjerujemo da vidimo. Otac je vidio putnike, no dječak to nije mogao  budući njemu pojam "putnik" nije značio isto što i ocu. 

Isto se događa i nama, odraslima, koji najčešće gledamo na stvarnost iz slične, unaprijed definirane, perspektive, pa dakle, i sa sličnim ishodom.