Sumnjiva vjera

Pitate li ljude diljem svijeta vjeruju li u anđele, većina njih će bez dvoumljenja odgovoriti da vjeruju, no ako ih upitate na temelju čega to vjeruju, rijetko tko će odgovoriti da vjeruje na temelju osobnog iskustva. Tako se vjera u anđele, kao i mnogošta drugoga, u ljudskome životu, prihvaća nekritički, iz druge, tuđe, ruke bez potrebe da se verificira vlastitim iskustvom.


Cijeloga života 'vjerujemo' u anđele premda ih nikada nismo susreli ni na koji način. Kada bi smo djeci pričali o djedu Božićnjaku a da im nikada ne predočimo nikakav dokaz o njegovu postojanju, ona bi brzo prestala vjerovati u njegovo postojanje. Odrasli, međutim, imaju čudnu naviku navikavanja na mentalitet mase, pa vjeruju ono što masa vjeruje, čine ono što masa čini i ne pitaju se o mnogočemu jer krdo misli za njih, osjeća za njih, vjeruje za njih pa takio domalo i živi za njih i umjesto njih. Tako masa mjesto njihb vjeruju u anđele, u Boga, (pa i u vraga ako baš hoćete) u ljubav, mir.... pa sve već imaju gotovo bez ikakvog osobnog angažmana. Pa, neće baš ići tako. Anđeli ne svraćaju u srce mase, nego u tvoje vlastito  i govore suptilnim jezikom srca, a ne bučnim jezikom mase.

 Zar vjera uistinu ima ikakvog smisla ukoliko se svodi tek na puko poistovjećivanje s masom (da ne kažem s krdom)?

Zamislite muževe i žene koji vjeruju u instituciju braka iz istog razloga: da se uklope u krdo. Ne moramo se previše naprezati; većina brakova i počiva na takvoj vrsti vjere. Ne čudi, dakle,  što nisu toliko bajkoviti. Isto je i sa svim ostalim što počiva na sličnim temeljima.  Imate brak zato jer to i drugi imaju, imate djecu jer tako i drugi imaju, radite neki posao, klanjate se nekom bogu, vjerujete u anđele...samo zato jer tako rade i drugi. Jer je to uobičajeno.

Otkrit ću vam tajnu koju možda tek naslućujete: Ukoliko je tome tako, vi zapravo nemate ništa od toga. Imate tek bolesnu želju da se uklopite u apstraktno krdo koje daje apstraktan osjećaj apstraktne pripadnosti i zaštićenosti, ali po cijenu sebstva. 'Ostavite jastvo svi koji ovamo ulazite', trebalo bi pisati na vratima sporazuma koji ste, uglavnom podsvijesno, sklopili sami sa sobom slijedeći liniju manjeg otpora: liniju krda.

Ispražnjeni od sebe, rasebljeni, što uopće možete imati? S tim na umu, ne čudi činjenica što su anđeli, manje više, srozani na dražesne sličice, kipići i pričice koje se črčkaju po spomenarima ili se, u najboljem slučaju, pričaju djeci kao uspavanku za laku noć. Kada bi se jednako postupalo s nečim u što istinski vjerujemo, majku, prijatelja, supružnika...naša vjera bi se vrtoglavo topila što najbolje sažima jedna zgodna narodska poslovica: Daleko od očiju, daleko od srca. I doista jest tako. Ne može se, naime, voljeti nešto što nije dio naše stvarnosti pa ma kako sveto zvučalo. Nikakav prijatelj, anđeo ili Bog koji je 'daleko od očiju' neće nam biti blizak jer je prisutnost u naravi duha.

Bog je način na koji poimamo stvarnost života i ne može biti neosoban, posuđen, apstrktan... Isto, dakako, vrijedi i za anđele koji su jedan vid očitovanja te božanske stvarnosti. Kako nitko ne može mjesto nas jesti i mjesto nas se nasititi, tako nitko mjesto nas ne može iznaći način na koji će naš duh susretati sebe samoga; i Boga u sebi.

Bog je osoban koliko je i život osoban i nikako ne može biti sveden na zbirku izjava koje smo preuzeli naslijeđem kako bi smo se pred svijetom deklarirali vjernicima. Što uopće znači vjernik u tom kontekstu? Kada bi nas tkogod zapitao vjerujemo li u život zurili bi smo u njega jer pita besmislice, no pitanje o vjeri u Boga ne doživljavamo jednako premda ispovijedamo vjeru u Boga kao tvorca života. Za nešto što je po sebi očito, kao što je to život, ne treba nam vjera, pa zašto onda treba vjera u Boga ukoliko je On tvorac života. Vjeruje se, dakle, u nešto što nije po sebi očito, a u tu kategoriju, kako vidimo, spada i Tvorac Života. Život jest, no da li to isto vrijedi i za njegova Tvorca i tko je mjerodavan da to procijeni? Mora li Život imati tvorca

Ako je Bog tvorac života, mudruju neki, tko je onda Njegov tvorac? Drugim riječima, ukoliko Život mora imati tvorca, onda to vrijedi i za Boga, u protivnom argument nije valjan. Odlično! Ukoliko pristanemo na ovakvu vrstu argumentacije upadamo u

poznatu aporiju: Ukoliko Bog ima tvorca, onda je taj tvorac Bog, no i on ima tvorca...i tako ad infinitum. Primorani smo, dakle, skučene logike radi, prihvatiti da život nema tvorca, te da je, na neki način, tvorac samome sebi. Odlično! Upravo smo mu pridali božanske odlike. Nerođen, nestvoren, samodostatan...ukratko Životvorac...O čemu se, dakle, sporimo?

Obrnimo sada tijek logike pa upitajmo slijedeće: Ukoliko Život može stvoriti sebe samoga, zašto se to isto osporava Bogu kojeg poimamo upravo kao svestvaralački princip života? U čemu je razlika? Tko sebe stvara iz sebe samoga jest Bog, jest Život. Ne vidim tu nikakve aporije usprkos svekolikom umijeću pojedinih znanstvenika da zvuči upravo tako- apsurdno. Ne trebamo, naime, nekoga tko bi nam, bolje od nas samih, objasnio tko smo zapravo. Ukoliko se tkogod ne slaže, samo naprijed: možete i raspisati natječaj za najbolju verziju istine o sebi. Tko zna; možda tkogod zbilja to umije bolje od vas.

Život je toliko čudesan da čovjek mora biti uistinu duhovno slijep da to ne vidi. Anđeli su samo jedan vid te čudesnosti, pa ako ih još niste susreli, vjerojatno su vam oči čvrsto zatvorene ili ste svoju stvaralačku slobodu podredili nekome izvan sebe, dakle, onome tko nije moćan živjeti vaš život, ali je moćan oduzeti mu čarobnost. Moćan je jer ste mu sami dali tu moć očekujući od drugoga ono što je, po zakonu duha, neotuđivo. Vrata koja ste sami zatvorili, ni Bog ni anđeli ne pokušavaju otvoriti silom. Onoga trenutka kada ih širom otvorite, tek tada ćete shvatiti da su bila zatvorena.