subota, 24. ožujka 2012.

Snaga molitve

Kao netko tko je odrastao u tradicionalno kršćanskoj obitelji, dugo vremena nisam razumijevala koncept i smisao molitve, kako zajedničke, tako i osobne. Naime, kada bi smo, primjerice, u crkvi, ili obitelji, nizali "3"očenaša" i "3 zdravo-Marije" namijenjene za toga i toga, nisam osjećala ništa više od ponavljanja "ispraznih riječi". Ravnodušnost i monotonija kojima su izgovarane, samo je pojačavala taj dojam. Nikako nisam shvaćala što bi, zapravo, trebalo značiti "očenaš" za ovoga ili onoga. Kao da Boga podmićujemo sa dva, tri "očenaša" u zamjenu za zdravlje, mir...što god.

Ta nedoumica me uvelike približila spontanoj molitvi srca: molitvi koja ne traži od Boga nešto u zamjenu za nešto drugo. Molitvi u kojoj se zbližava s Bogom u vlastitom duhu otkrivajući tako vlastitu moć, radost, zahvalnost koje spontano izviru kao dar koji je oduvijek tamo. Tek tada su i plodovi molitve bili vidljivi. Ne na način da Bog nešto daruje posredstvom molitve, nego da u sebi otkrivamo nešto za što do tada nismo ni znali da postoji.

Molitva je uistinu moćna sila samo onda ukoliko je odraz istinskog susreta s Bogom u sebi. Puko nabrajanje pobožnih izraza, bez tog susreta, ostat će, kao što Isus reče, samo to: "mnoštvo ispraznog brbljanja".

četvrtak, 22. ožujka 2012.

"Sretna" glupost


"Biti glup, sebičan i imati dobro zdravlje, tri su preduvjeta sreće, ali ako glupost nedostaje, sve propada."
Gustave Flaubert

Ovaj, zgodan i poprilično istinit citat, svakako ne govori o sreći kao blaženstvu u duhovnom smislu, nego o sreći o kojoj sanja ljudski ego, a koja se, doista lako postiže uz ova tri navedena uvjeta s posebnim naglaskom na prvi. Zašto je tomu tako. Iz jednostavnog razloga što je sebičnost razina ega, dakle svijest ovoga svijeta koju lako uzdrma bolest, dok glupost opstaje u svim varijantama. Bez nje će se sebičnost, kad tad, zapitati o naravi svoje sreće, no ukoliko imamo sreće roditi se glupi, tada ona jamči da će i sebičnost i sreća biti zagarantirani ukoliko Bog da zdravlja.

To je razlog zašto među sebičnjacima, koji po naravi stvari ne bi mogli biti sretni, srećemo sretne ljude kojima za sreću nije potrebno više od ona troje: glupost, sebičnost i dobro zdravlje - i na svih troje su jednako ponosni. Glupost sreću čini postojanom, sebičnost joj daje dignitet, a dobro zdravlje osjećaj da su je zaslužili. Pa, i jesu, ako ćemo pravo.

Skučen um, primitivna svijest, kameno srce i dobro zdravlje najpoželjniji je ego-recept i zato ponekad gotovo zavidim tim "sretnicima" koji i ne znaju za drugu vrstu sreće. Zvidim im iz najmanje dva razloga: zato jer je lakše udovoljiti zahtjevima gluposti, nego zahtjevima mudrosti i zato jer su nevjerojatno naporni i teški ljudi od kojih se ne može izolirati, pa bi, vjerojatno, bilo lakše biti svoj među svojima. Barem bi smo se razumjeli, ako ništa drugo.

Svako zlo za neko dobro, kaže narod, pa tako i maloumnost. Nisam ni bistar ni dobar, ali sam zadovoljan! Nisu li oni dobili više na nebeskoj lutriji, pita se ponekad moj ljubomorni ego, koji se ipak ne bi tako lako odrekao svoje bistrine sve ako i ničemu ne bi služila. Ta, služi već svojim postojanjem, tješi se jadničak na granici suza zbog kolača koji bi i sam rado zagrizao samo kad bi znao kako.

'Blago oskudnima umom, njihovo je kraljevstvo zemaljsko!'





srijeda, 14. ožujka 2012.

Mudrost - mjera inteligencije

Nije nepoznato kako je inteligencija, baš kao i sam čovjek, multi-dimenzionalna stvarnost koja ne obuhvaća samo intelekt. Izuzev iznimki, u pravilu je jednako zastupljena na svim razinama: intelekt, emocije, tijelo, duh, intuicija. Ukoliko se jasno očituje na svim razinama, govorimo o mudrosti . Prema tome, mudrost je jedina istinska mjera inteligencije. To znači da možemo susresti inteligentne, ali ne-mudre ljude, ali ne i obrnuto. "Tko ima uši da čuje, neka čuje!"

ponedjeljak, 12. ožujka 2012.

Narod "tvrde šije"

Prorok Jeremija je izraelski narod, unatoč vjeri u njegovo izabranje, nazvao narodom "tvrde šije" nespremnim da primi darove Duha koje im je Jahve namijenio. Ironično je kako i "novoizabrani narod" - kršćani pokazuju istu tvrdokornost. Bog u Isusu nudi sebe kao apsolutnu, bezuvjetnu Ljubav, ali oni uporno odbijaju mogućnost za tako beskrajan dar te ga radije mijenjaju za žrtve, grešnost i nedostojnost. 

Ni sam Isus nas nije uspio uvjeriti da smo bogoduhi pa se mnogi razgnjeve i na sam spomen bezuvjetne ljubavi. Pojam Boga kojem ne trebaju žrtve da bi praštao, većini kršćana je nezamisliv; štoviše, svetogrdan i zato bi Isus isto prošao i danas, nakon dvije tisuće godina. Narod "tvrde šije" može podnijeti svašta, ali bezuvjetan dar nikako. Tako će oni spremno oprostiti svaku uvredu, ali uvredu svetošću nikako. Što nam to govori o nama samima? Jesmo li sami sebe tako okrutno osudili da ni samome Bogu ne dopuštamo da nas od toga izbavi?

U ovome se sastoji sud: svjetlo je došlo na svijet. (Iv)




nedjelja, 11. ožujka 2012.

Zagonetka uma

Kad sam prvi put čula kako naš um ne razlikuje zamišljenu od realne stvarnosti budući mozak reagira jednako u oba slučaja, po prvi put sam shvatila moć neke priče da nas rasplače, nadahne, nasmije... Kad vide da žena plače nad nekom sudbinom iz filma, muškarci se obično čude uvjeravajući nas kako je to "samo priča". Kao da to ne znamo.

Pitam se što bi rekli kada bi znali da sam mnogo suza isplakala pišući jedno poglavlje vlastite knjige. I nisu to bile tek one "suzice" od kojih nas se ponekad samo zastakle oči. Naprotiv, doslovno se utapahh u suzama tuge bespomoćna pred činjenicom što se radi samo o zamišljenoj priči i k tome, mojoj vlastitoj. Suze su bile istinite, tuga također, pa zar je onda važno što je priča samo zamišljena?

Čovjek je uistinu čudesno biće! Misao mu je stvaralačka; um zagonetan, a srce beskrajno duboko. Jedna jedina slika može ga dotaknuti na takav način da počme tragati za Onim koji je onkraj svih slika jer im je izvorom. Dotičući taj misterij u sebi, dotičemo sve što jest, pa tako i bol omotanu u neku zamišljenu priču.

petak, 2. ožujka 2012.

Anđeoski glas

Ako ne znate kako zvuči glas anđela, evo vam prilike. Zatvorite oči i slušajte srcem, a tek poslije toga možete pogledati i predivne slike koje uz njega idu. Glas je, uistinu, najljepši instrument pod suncem, pa ako je, uz to, i produhovljen kao što je to ovaj, onda slušate pravu anđeosku glazbu. Uzvišenost duha, očito, mijenja sve razine bića uključujuć i tjelesnu. Ovaj glas je posvećen Ljubavlju i zato je tako čaroban.

Bilo bi divno da svi govorimo takvim glasom. Tada bi smo shvatili što znači živjeti u Edenskom vrtu.