Davanje radi primanja - ljubav u očima ega

Da bi smo se mogli sjediniti sa svojom božanskom biti i slijediti Isusa, nužno je obuzdavanje ega, a to, kako rekoh, nije ni malo lagana zadaća. U protivnom svi bi smo bili sveci i ne bi nam trebala ničija pomoć. Prvi korak na tom mukotrpnom putu je isti kao i kod oslobođenja od bilo koje ovisnosti – priznati svoje ego-ropstvo. To je, zapravo, preduvijet bez kojeg je  sve ostalo besmisleno, od težnje za dobrom, do molitve i bogoštovlja. Dokle god poričemo ropstvo egu, pouzdano smo u njegovim šapama, i što je poricanje i opiranje veće, to je i ropstvo veće. Svjedočim osobnim iskustvom, bez imalo želje da budem mudra, pametna ili pobožna.

To sam nastojala dok nisam shvatila kako se tu radi o podvalama ega, a ne o stvarnom stanju duha. Čim sebi priznate motivaciju ega, u iskrenoj nakani da je osvijestite, prestaje potreba za nijekanjem, opravdavanjem i sličnim vrstama otpora. Tada se, naime, trudite da razotkrijete, a ne da prikrijete ili zamaskirane stvarne motivacije, pa se nećete uzrujavati kada vam to pođe za rukom, što će nužno uslijediti ukoliko budete iskreni sa sobom. S vremenom će postati sve lakše zatjecati ego kako se prerušio u nešto sebi suprotno. Zaprepastiti ćete se kada shvatite kako je velika većina svih 'dobrih djela', uključujuć i djela milosrđa, motivirana egoizmom, a ne ljubavlju, i da im cilj nije dobrobit drugoga (osim uzgredno), nego čista sebičnost.

Zamaskirana i dobro upakirana, ali ipak gola sebičnost. Prepoznat ćemo ju kao samougađanje vlastitoj taštini na nebrojene načine: željom da se doimamo dobrima, da dobijemo pohvalu, priznanje, odobravanje, ostavimo dobar utisak na sebe i druge, ili to djelo, pak, činimo iz pukog osjećaja dužnosti, običaja ili tek da umirimo savjest, posve je svejedno; bitno je shvatiti kako to dobro djelo, žrtvu, dar, ili što god, nismo učinili iz pravoga motiva, pa se ono tako ni ne može tretirati, niti to je, bez obzira što se njome postiglo.

Dobro djelo motivirano egom, pandan je „pravednoj osudi“ o kojoj smo govorili, samo što sada ima prividno pozitivan predznak. Bez obzira što smo tim djelom nekome nesumnjivo pomogli, sa stanovišta božanske svijesti, stanovišta ljubavi, samo smo još jednom potvrdili svoju sebičnost koristeći se ruhom ljubavi, ali bez njene motivacije. Moglo bi se reći kako smo ovdje zloupotrijebili dobrotu kako bi smo se i njome okoristili. Ne u materijalnom smislu, nego u smislu samouzdizanja, temeljne potrebe ega.

Upustivši se u tu bespoštednu borbu razotkrivanja prikrivenih motiva, bilo mi je krajnje nelagodno priznavati sebi: i ovo je ego, i ovo, i ovo... Gospode, Bože! Postoji li išta čisto od njegova zadaha? Pa, tko će se dokopati božanske svijesti uz ovakav omjer? Tko će se onda spasiti?, jaučem zajedno s izbezumljenim učenicima kada je Isus otvoreno negodovao nad pobožnim mladićem koji nije bio voljan razdijeliti svoje golemo bogatstvo siromasima. Učenici su se nad tim čudili, a mi bi smo ga, zacijelo, proglasili ludim. Da razbacamo toliko bogatstvo, i još kome?!

Oči u oči s egom, postalo mi je jasno kako gotovo da i nije postojala ni jedna stvar koja bi bila posve lišena njegove ljage. Već i sama činjenica da, čim nešto naučimo, pa ma kako mukotrpno, trenutno dobivamo neodoljiv poriv da drugima „solimo pamet“ upirući prstom u njihovo neznanje, još je jedna potvrda o njegovoj neugodnoj žilavosti i sposobnosti transformacije i prerušavanja za koje je i više nego sposoban.

Tu, naime, leži još jedna, od brojnih opasnosti ega; da se, razotkriven ispod jedne maske, brže bolje zaodjene drugom. Kako je sasvim solidno obdaren lukavošću, shvatit će da se mora dobro zakamuflirati pa će sve češće zaogrtati ruhom ljubavi kako bi i dalje zadržao kontrolu i vlast. Bolje išta, nego ništa, logika je koju obilato koristi.

Najbolji primjer ove preobrazbe su Isusovi učenici koji su, uslijed silnog oduševljenja zbog činjenice što su postali 'prvašići', odmah bili spremni zauzdavati tuđe slobode, pa i uništavati, ukoliko je to moguće: Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi? Isus se okrenu pa ih ukori. (Lk 9,54-56). Siroti učenici. Mislili su da tako iskazuju poštovanje Učitelju, dok je Njemu je od toga bilo mučno. Svi činimo sličnu pogrešku vjerujući kako sve služi za naše samouzdizanje i osudu drugih, a Isus uči upravo suprotna.

Pali anđeli - vjekovni monopol na neposluh

Još kao djetetu, pojam "pali anđeli" djelovao mi je prilično neuvjerljivo, najblaže rečeno. Crkvena doktrina, koja stoljećima nespretno pokušava o tome reći nešto smisleno, učvrstila je tu skepsu. Teodiceja, naime, pokušava odgovoriti na temeljno pitanje: Što je to zlo i zašto postoji, odnosno, zašto ga Bog dopušta? Na žalost, do sada joj nije pošlo za rukom izreći o tome išta suvislo. U igri su, naime, preveliki ulozi i zato se uglavnom okoliša da bi se na kraju nemušto izreklo ništa . 

Priča o palim anđelima najkontroverznija je i najzakučastija priča ikad. S jedne strane angeologija govori o anđelima kao o bićima savršene poslušnosti Bogu koja, sve i da hoće, nemaju moć iskazivati neposluh. To je prvo proturječje. S druge strane se to zaboravlja u priči o palim anđelima koji su, kako samo ime sugerira,  ipak iskazali svoj neposluh i zato bili zbačeni s neba, odnosno raja, što god to značilo. U čemu je, dakle, problem? U doktrini ili u anđelima? Ako su jednom iskazali svoj neposluh, tada doktrina o savršenom posluhu ne drži vodu, a ako je doktrina ispravna, onda ne postoje pali anđeli, pa dakle ni Lucifer, ili pučki đavo.

No, to nije sve: Ukoliko je ikada ijedan anđeo (pa ma kako moćan i svijetao, iskazao Bogu neposluh,  tada postoji mogućnost da to učini i neki drugi. Ta, nema valjda Lucifer vječni monopol na neposluh. Nešto, očito, nije kako treba u toj zakučastoj doktrini o padu anđela koji je, svoju negdašnju moć, slavu i ljepotu zamijenio za rogove, rep i paklenu žeravu. Od tako mudrog anđela nipošto se ne očekuje takav kiks. Naime, ljudski ego je također lakom na slavu, moć i počasti, pa ipak ne toliko glup da ih olako spiska za manje od uloga. Zar je anđeoski gluplji? U svakom slučaju, priča o Luciferu sugerira postojanje zavisti, dakle ega, kod Božjih anđela, što je nespojivo s njihovom naravi, pa tu common sense više nema što za dodati.

Nije li vrijeme da razmotrimo mogućnost da je priča o Luciferu paradigma ego-svijesti na kojoj se i Boga koristi kao sredstvo samouzdizanja, ukoliko to zatreba? Napokon, nije li upravo to savršena slika ega: Biti veći, bolji, jači, moćniji, vrijedniji....od svakoga, pa i od samoga Boga? Odrasla sam u katoličkoj tradiciji i kao takvu je cijenim i poštujem, no to mi ne oduzima pravo da mislim vlastitom glavom, da osjećam vlastitim srcem i tražim istinu vlastitim duhom. Držim, naime, da ih zbog toga i imam.  Tko ima uši da čuje, neka čuje!