nedjelja, 12. kolovoza 2012.

Stablo spoznaje dobra i zla

Kada je na mnogo mjesta govorio kako nismo pozvani da ikome i ičemu sudimo, Isus je pod tim podrazumijevao mnogo više od površnog poimanja grijeha u stilu "nisam bio dobar". Naime, biblijska priča  o prvom grijehu i stablu spoznaje dobra i zla govori o samoj naravi grijeha, a ona se sastoji upravo u činjenici što se mi, stvorenja, stavljamo na mjesto Stvoritelja svaki puta kada se drznemo suditi stvarnosti. Suditi stvarnosti ne znači govoriti o njoj optužbe, nego prije svega znači razdvajati istu božansku stvarnost na dobru i zlu štt svakako ne postoji u Božjem duhu. Naprotiv Biblija na više mjesta izričito govori kako je sve božje stvorenje i stvoreno savršeno i sveto, pa od kud pravo nekom stvorenju da tvrdi drugačije i u skladu s tim, postupa prema toj stvarnosti drugačije od onoga što je Božja volja.

Stablo spoznaje dobra i zla, dakle, nijem ništa drugo do li promatranje stvarnosti kroz prizmu dobra i zla koja automatski implicira dvojstvo, suprotnosti, neprijateljstva, osude, i zlo, a sve to se jednim imenom naziva ego ili biblijskim riječnikom zlo, đavo ili zavodnik. Isusovo "ne sudite" zapravo znači ne dijelite stvarnost na dobru i zlu jer to je grijeh naših praroditelja zbog kojeg su bili protjerani iz raja. Stvorivši svijet Bog potvrđuje da je svijet koji je sazdao savršen riječima: "I vidje Bog da je dobro". Bilo bi, dakle, prirodno da i stvorenja vide kako je sve dobro i savršeno, no čovjek to ne vidi samom činjenicom što dijeli tu stvarnost na dobru i zlu i tako u nju unosi razdor suprotnosti i nesklada. To je čovjekov iskonski grijeh kojem svi robujemo.

Nešto je dobro samu ukoliko mu subjektivno pridodamu tu kvalitetu, na to automatski podrazumijeva da to dobro ima i svoju suprotnost. Time smo, dakle, sami stvorili stvarnost u kojoj postoji zlo, premda ono, po sebi, ne postoji.Paradoksalno! Nipošto.Upotrijebit ću jednu analogiju: Zanislimo na trenutak da našu stvartnost činimo jedino mi dvije ptičice - jedna dobra jedna zla. Kako smo došli do spoznaje da je jedna od njih dobra, a druga zla? Je li nam to Bog došapnuo? Ne, naravno. Mi sami smo odlučili kakve će biti te ptičice. Dobra je "dobra" samo zato što se ne ponaša na način koji smo mi unaprijed predvidjeli kao dobar (odnosno nama ugodan), a druga je zla samo zato jer se ponašala suprotno od tog obrasca. Zamislimo sada drugu stranu iste priče, ali sada izmjestimo sebe, a mjesto nas stavimo tamo treću pticu i zapitajmo ju kakvo društvo ima. Vrlo vjerojatno ptičica neće razumjeti pitanje, ali po njenom zbližavanju s ostale dvije i neprestalnom druženju s obje, lako ćemo sami zaključiti i bez odgovora na suvišno pitanje. 

Ptice iz priče su, dakle, naprosto prihvatile stvarnost onakvom kakva jest bez unaprijed utvrđenih obrazaca ponašanja i očekivanja koja iz toga proizlaze i zato nemaju nikakve potrebe dijeliti stvarnost na dobaru i lošu. One zato nemaju ega i nikada nisu čule za zlo usprkos činjenici što ni same nisu izuzete mogućnosti nevolje i smrti, a sve to, vjerujem, ne ide na račun njihove nesvijesnosti ili nemudrosti. Upravo suprotno.