subota, 24. rujna 2011.

Zar i Ti, brate Bože!

Ljudski je željeti i ljudski je uvijek nanovo željeti, jer želja je u temelju svakoga stvaralaštva. Bez želja svijet bi bio dosadno nepromjenjiv, ali kada se dogodi da potreba postane željom, tada je nešto vjerojatno krenulo naopako. Želje su gorivo stvaralaštva, um motor, a duh tvornica. Potrebe su, pak, kao bodlje kaktusu; nešto što prirodno ide uz njega, što dolazi u paketu sa životom. Svakoj je biti dana moć da živi u skladu s tom biti i zato su potrebe lako dostupni prirodni porivi, a ne predmet želje. Život se, naime, doista umije za sebe pobrinuti na savršen način i zato je znakovito da se jedino ljudskom biću potreba, pa i ona najosnovnija, tako često preobražava u želju, što je, kako rekoh, poprilično alarmantan znak da negdje nešto nije kako treba. Znam to iz vlastitog iskustva koje me stavlja u red rijetkih ljudi (barem na ovom našem, uhljebljenom, Zapadu) koje je „sudbina“, tko zna zašto, dugo, predugo vremena držala podalje od osnovnih životnih potreba sve dotle dok se one, na vlastiti užas, nisu preobrazile u očajničku želju koja vrišti za ispunjenjem jednakom snagom kojom tijelo vrišti za hranom i život za svojim dostojanstvom.

No stvari su se, usprkos mnogobrojnim mogućnostima, upravo urotile protiv te želje tako da se činilo kako su i sami anđeli ostali bez aseva koje su uvijek nekako izvlačili iz rukava, barem što se tih osnovnih potreba tiče, pa se prilično rijetko događalo da baš nemam što za jesti, premda bih pojam rijetko ovdje trebala uzeti uz mnogo ograda.

Bila sam, naime, već navikla da ne jedem ni mnogo ni raznoliko, s obzirom na financijske i materijalne nedaće u koje sam zapala već dugi niz godina, sve dok nisam ostala i bez ono malo kruha svagdašnjega i zbog toga bila prisiljena otplaćivati svaku koricu u svakojakoj trampi, uključujući ponos, spokoj, zadovoljstvo i napokon zdravlje, za jaslama štale svojih najmilijih. Zovemo ih najmilijima upravo zato jer se od njih, po nekom nepisanom zakonu, očekuje pomoć kada ona, iz bilo kog razloga, zatreba. U mom slučaju, na žalost, nije bilo tako. Upravo suprotno.

Kad mi je najviše trebala podrška i pomoć, u svakom pogledu, ne samo da je izostala, nego je mjesto nje slijedilo poniženje za poniženjem koje nema smisla ni potrebe pokušavati dočarati jer bi to bilo kao kad bi se slijepcu od rođenja pokušalo objasniti prirodu i narav boja, a on naprosto ne može imati nikakvog pojma s kojim bi mogao usporediti to iskustvo, baš kao što nitko ne može predočiti egzistenciju u nekakvoj drugoj, netjelesnoj, dimenziji. Doživjeti to, jedini je način da se stekne ikakva predodžba.

Uz sve to bijah bukvalno sama u svojoj nevolji, pa ako bi pokatkada do koga i dopro bolni jauk nitko ga nije shvaćao kao jauk, kao poziv u pomoć, nego kao povod za novu optužbu. Mjesto da pomognu liječiti rane, uporno me optuživahu, ne sluteći da  me, ne samo dodatno vrijeđaju prozivkama i moraliziranjima, nego čine upravo ono za što me optužuju. I jer sam, po njihovu sudu, bila previše ogorčena, između ostaloga, kolektivno me osudiše na posvemašnju izopćenost kako ne bih uprljala njihove čiste ruke.Tipičan obrazac zrcalne stvarnosti, zatr ne. Dobro sam ga upoznala iz vlastitog i tuđega iskustva. Najviše, naime, osuđujemo ono što u sebi najpomnije potiskujemo.

Guših se u boli koju sam željela isplakati i tako, barem simbolično, podijeliti s nekim taj, za moja slabašna duhovna pleća, preteški teret. No anđeo suosjećanja, ovoga puta, nije kanio uzimati ljudskoga obličja, nego je strpljivo čekao da ga ugostim u njegovoj izvornoj, anđeoskoj, biti koja umije slušati i suosjećati, pa i čudesno pomoći, ali ipak nema onu toplu ljudsku ruku da zagrli, oko da zasuzi, najobičniju besjedu koja izriče mnogo u jednoj jedinoj riječi: razumijem, žao mi je, s tobom sam u tvojoj boli... Tih par rječica bilo bi blagoslovljenim antibiotikom, pa ipak, kao po nekoj nebeskoj uroti, nije ih bilo ni za lijeka. Ni od koga, ni od kuda beskonačno dugo vremena.

Nije ih bilo jer ih nije trebalo biti kako bi iskustvo bilo potpuno; kako bi zlato bilo savršeno pročišćeno ognjem. Kao kad se tijelo samo othrva zarazi koristeći isključivo svoj obrambeni sustav nakon kojeg je ta opasnost zauvijek prevladana, tako se trebalo pročistiti od svake ovisnosti i navezanosti koja traži moć izvan sebe same. Proces bespoštednog hrvanja s vlastitim egom koji je i više nego bolan.

I upravo zbog toga želim da niikada ne budete u stanju razumjeti išta sličnoga ukoliko niste spremni mnogo, mnogo propatiti za istinski dragocjenu duhovnu zrelost koja se tako može steći. Ni sama, dakako, ne bih to potpisala da mi je božanska Mudrost a priori otkrila na koji način kani uslišati moju vjekovnu molitvu za ljubavlju: Tako da me provede po svim krugovima pakla, a onda dopusti da se iz njega izbavim isključivo snagom  božanske ljubavi.

Neizmjerno dragocjeno iskustvo koje se može steći samo na najdubljim dubinama, ali isto tako i neizmjerno bolno. Zastrašujuće bolno.

Ne kanim, kao što vidite, prodavati jeftinu duhovnost za račun kakve indoktrinacije, nego izričem svoje iskustvo upravo onako kako sam ga osobno doživjela i preživjela ne skrivajući pouke i mudrosti koju sam po njima dobila. Samo takvo iskustvo je vrijedno da bude podijeljeno, pa bilo ono i najsvetije. I što bi itko s ičijim iskustvom ukoliko iz njega i sam ne može učiti.

Širom otvorenih očiju svijesti vidjeh svu veličinu duhovne ironije zaslužne za pakao u koji sam, i više nego očito, bila bačena silom „odozgor“ na što je upućivala prava poplava nevjerojatnih sinhroniciteta koji su se sustizali i pretjecali kako bih se našla upravo tamo kamo sam bila pozvana.

Pozivnicu sam, i ne znajući, pisala sama ustrajnim molitvama za ljubav: onu istinsku, božansku, egom neokaljanu, nepatvorenu ljubav o kojoj govori Isus i mnogobrojni mistici svih kultura.

Oh, kako sam samo bila razočarana tom spoznajom, čak i onda kada sam sebe prisiljavala na zahvalnost unatoč svega. Bila sam zgranuta, smoždena, iznevjerena i od samoga Boga. Ta, zar i Ti, brate,Bože!? Nije li to nuđenje kamena mjesto kruha, usprkos obećanju; nije li preokrutan put koji preko pakla vodi u raj (ako uopće i vodi onamo)? Bila sam očajna, da. Prestrašena, obezglavljena, bez tla pod nogama, bez ičega i ikoga, beznadno sama i posve bespomoćna posred tolikog ognja koji je sukljao i već iz daljine prijetio strašnim užarenim ugljevljem.

Nekako instinktivno sam znala da sam sama sebi to izmolila i jedva se odupirah napasti da zbog toga istinski požalim (pa i nisam baš posve odoljela). Kada stisnuti zubi više nisu bili dovoljni da se ne ispusti glasa, vrištala bih od boli, od prepasti, užasa i očaja. Oh, da. Još kako sam očajavala. Ta pakao za to i služi. Da se iskusi svekoliki očaj i njegova gorčina.

A  kada se činilo da se nazire kraj, slijedio bi još jedan pad na još veću dubinu, pa još jedan i još jedan... Možda bi se tkogod skloniji brzom usvajanju mudrosti do tada već potpuno posvijetlio, pročistio, ojačao, naučio... što god. Osobno nisam bila te sreće te se osjećah kao zarobljena u raljama živoga pijeska čiji užas prisiljava na trud, a on, pak, izaziva sve dublje utonuće. Što god da sam poduzimala (ili ne poduzimala) kao da je unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh.

Prava Jobovska kletva uz tako tipične sudionike u vidu gnjevnih zviždača pravednosti uvijek spremnih dodatno otežati ionako pretežak teret. (Tražim odvažna dobrovoljca za slično iskustvo! Nagrada: titula najodvažnijega. Ha ha).

Da, da. Rijetko tko bi potpisao put do raja koji vodi izravno preko pakla, ukoliko postoji ikakav drugi zaobilazni, pa makar trajao i beskonačno dugo, to je posve shvatljivo i tako ljudski, pa sam i sama željela nešto slično i ne znajući da kakav drugi uopće i postoji. Kao što postoje raznorazni ubrzani tečajevi super napornog tempa, tako nekako i duhovno dozrijevanje. Za veliku dragocijenost, veliki zalog. To je zakon života na svim dimenzijama.

Napokon, za sve one koji se s pravom pitaju što anđeli imaju sa svim tim odgovaram pitanjem: Zar još niste shvatili?

Kada sam lagodno živjela, oni su koračali sa mnom. Kada sam bila slomljena od boli, nosili su me na rukama da njegovali, tješili, iscjeljivali i posvećivali predanu im bol bez ikakve selekcije. Takva je narav božanske ljubavi opisane u Pavlovu Himnu ljubavi. Sve oprašta, sve podnosi, svemu se raduje.... Oni su mi na najčudesnije načine pribavljali zalogaj kruha dostatn za ostanak na životu pazeći da ne naruše providonosni plan božanske Mudrosti koji sam imala proći. Činili su to tako savršeno i tako znakovito da bi samo potpunom duhovnom slijepcu promakla smislenost tolikih podudarnosti, odnosno sinhroniciteta koje već spomenuh. (Sinhroniciteti, naime, ne moraju nužno imati pozitivan, odnosno subjektivno ugodan predznak)

Najčešća pomutnja duhovnih tragalaca (uključujući i mene) u vezi s tom vrstom sinhroniciteta sastoji se u paradoksalnosti bolnoga iskustva koje se na razini svijesti prepoznaje kao smisleno, a unatoč toga ostaje jednako bolno. Paradoks se sastoji u tome da paradoksa, zapravo, nema. Bol je jednako stvarna bez obzira jesmo li svjesni njene smislenosti.

Anđeli su oni koji iscjeljuju bol uzdižući je na višu, posvećenu dimenziju na kojoj se ona preobražava iz prokletstva u blagoslov. Možemo ih nazivati različitim terminima, no uvijek je to ista božanska stvarnost koja se očituje čudesnim, smislenim zahvatima u temelju kojih je Duh Ljubavi, Duh Božji očitovan kroz naš vlastiti duh. Ono što je hagiograf zacijelo kanio izreći kao epilog Knjige o Jobu makar to i nije ispalo toliko očigledno.

Job je sve užase poživio zato jer je bio kadar spustiti se na tolike dubine neozlijeđena duha da bi potom mogao biti uzdignut na razmjerno veliku visinu. Jedno bez drugoga, možda i može, no put je tada, zacijelo, mnogostruko duži, a iskustvo neusporedivo bljeđe.

Svatko istinski žedan Istine, vjerojatno neće odabrati ovo posljednje. Ili hoće? U svakom slučaju: bit će vam po vašoj vjeri, bilo da se ubrajate u jedne ili u druge.

Pazite, dakle, kako molite, jer ćete možda, i ne znajući ugostiti anđela boli, a kad se to dogodi, pazite da ga ne pobrkate s „anđelom tame“. Anđeo boli je, naime, jednakovrijedan kao i anđeo radosti. Preciznije: svi anđeli su u službi života, pa dakle i službi radosti sve ako i nose odoru boli.

Jedno od najvrijednijih mudrosti kojima me poučio upravo anđeo boli jest sloboda od potrebe da se stalno nekome ispričavam za svoje iskustvo, svoj doživljaj, svoju bol, svoj život... Sloboda od potrebe da se opravdam zbog činjenice što jesam to što jesam bez obzira koliko se to nekome sviđalo ili ne sviđalo. Od kuda ikome pravo (uključujući i mene) da prosuđuje ičiju stvarnost ukoliko ju sam ne može živjeti mjesto drugoga sve kad bi i htio. Od kuda nam pravo, dragi prijatelji, da sudimo o nečijoj sitosti kada već imamo samo osjet vlastite gladi – od kud nam pravo?

Ne sudite, pa vam neće biti suđeno – božanska je mudrost koju je u punini živio jedino Onaj koji je bio posve lišen ega i stoga neosjetljiv na njegove zahtjeve – Isus iz Nazareta. U potrazi za Njegovim Duhom u sebi, nužno se suočiti s goropadnom snagom vlastitog ega koji će učiniti sve kako bi zadržao svoju vlast u svijesti koju je tako temeljito indoktrinirao sobom, a to je pravi sraz Davida i Golijata čiji ishod je, nadam se, svima poznat.

Svjesno se uhvatiti u koštac s vlastitim egom nužno vodi velikoj, iscrpljujućoj i neizrecivo samotnoj patnji razmjerno iskrenosti težnje za oslobođenje od njegova ropstva i stoga se dobro unaprijed naoružati strpljenjem. U protivnom postaje još teže i još bolnije. To je prostor u kom su se anđeli  najviše iskazali zbog same činjenice što su tu bili najviše potrebni.