Zagonetka uma

Kad sam prvi put čula kako naš um ne razlikuje zamišljenu od realne stvarnosti budući mozak reagira jednako u oba slučaja, po prvi put sam shvatila moć neke priče da nas rasplače, nadahne, nasmije... Kad vide da žena plače nad nekom sudbinom iz filma, muškarci se obično čude uvjeravajući nas kako je to "samo priča". Kao da to ne znamo.

Pitam se što bi rekli kada bi znali da sam mnogo suza isplakala pišući jedno poglavlje vlastite knjige. I nisu to bile tek one "suzice" od kojih nas se ponekad samo zastakle oči. Naprotiv, doslovno se utapahh u suzama tuge bespomoćna pred činjenicom što se radi samo o zamišljenoj priči i k tome, mojoj vlastitoj. Suze su bile istinite, tuga također, pa zar je onda važno što je priča samo zamišljena?

Čovjek je uistinu čudesno biće! Misao mu je stvaralačka; um zagonetan, a srce beskrajno duboko. Jedna jedina slika može ga dotaknuti na takav način da počme tragati za Onim koji je onkraj svih slika jer im je izvorom. Dotičući taj misterij u sebi, dotičemo sve što jest, pa tako i bol omotanu u neku zamišljenu priču.