Od vremena kad se znanost otrgnula od patronata religije, svim silama se obrušila na njenu doktrinu prikazujući je kao prodavanje iluzije radi manipulacije svojstvene svakoj ideologiji. Istovremeno je sama činila potpuno isto zamjenivši jedno božanstvo drugim; bezosjećajnim, bezumnim, apsurdnim, pa ipak dovoljno moćnim da upravlja svime - materiju. Prognavši svijest s one strane bitka, načinila je novo "zlatno tele" koje se laštilo svakim novim otkrićem, novim eksperimentom, novom potvrdom hipoteze pred ushićenim mnoštvom pijanim od zanosa. Tako smo sve češće slušali izjave u stilu: Znanstvenici su u laboratoriju stvorili...,znanstvenici mogu....znanstvenicima je pošlo za rukom....Hmm. Zastanimo na trenutak i promislimo malo prije nego nastavimo sa hvalospjevima novom stvaranju.
Koristeći se sve boljom i skupljom opremom radi povećanja energije, u ubrzivačima čestica, primjerice, pojavljuju se čestice koje su do tada ostale skrivene, no to nipošto ne znači da ih znanstvenici stvaraju baš kao ni nove elemente, nove tvari, nove....što god. Sve što se pojavi pred očima znanstvenika na bilo koji način, nije stvoreno ništa više nego što stvaramo lava kada ga prvi put ugledamo u ZOO vrtu, kakvom parku prirode ili kakvim god slučajnim susretom. Jedino što znanstvenici čine i mogu činiti jest otkrivati već postojeće, nastojati to shvtiti i, eventualno, iskoristiti to u neku praktičnu svrhu. I to je sve. Baš kao što svećenici i ini predstavnici organizirane religije ništa ne pridodaju, niti oduzimaju Božjoj naravi (premda poneki, prepuštajući se vlastitoj indolenciji toga ne shvaćaju), tako ni znanstvenici nemaju nikakvu moć nad Prirodom. Najviše što mogu jest shvatiti njenu narav i njene zakone u svrhu prosperiteta.
Svojatanjem veće uloge od ove, jedni i drugi grade ideologiju daleko od istine. Svakom je poznata apsurdna anegdota iz svakodnevnoga života kada netko počme svojatati pravo na neku djevojku ili mladića samo zato jer ju je prvi ugledao, prvi se izjasnio, prvi podignuo ruku i time stekao legitimitet da bude udvaračem i potencijalnim partnerom dok svi ostali, jednako zainteresirani, nemaju to pravo bez obzira na sklonosti druge strane. Slično rade i znanstvenici, a još više religijske vođe držeći kako su jedino oni pozvani, mjerodavni i ovlašteni u stvrima koje su "prvi vidjeli". Pa makar "djevojka" ne dijeli ni najmanje sklonosti prema udvaraču, pa makar to bilo posve očito, udvarač nastavlja koristiti svoje bogom dano pravo, ako zbog ničega drugoga, a ono barem zato da drugima onemogući ono što sam ne može uživati. Na taj način znanstvenici uporno stvaraju namjesto Boga, a svećenici mjesto Njega dijele nagrade i kazne, kako vremenske, tako i vječne. Ostalima preostaje jedino nada da će se, poniznim služenjem, naći na "pravoj strani" jednih ili drugih. 'O tvrdoglavi, bezumni naraštaju, dokle li ću morati trpjeti tvoju sljepoću!', viče mudrost stiješnjena u preuskom duhu. Dokle ćeš pitati drugoga jesi li, i koliko, gladan, žedan, bolesan, nesretan....Dokle ćeš drugoga tražiti da ti kaže tko si? Kada ćeš shvatiti da slijepac ne može voditi slijepca?
Nema komentara:
Objavi komentar
Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom