nedjelja, 22. siječnja 2012.

"Novo evanđelje" - samozvani proroci


Cijeli život tragam za Istinom pisanom velikim slovom: onom koja bi mogla ispuniti duh, um i srce i koju bih mogla prigrliti kao božansku stvrnost bez ijednoga "ali" i "zašto" koji uvijek odnekud iskaču. Najmukotrpnija potraga života, ali i najljepša, najdostojanstvenija i najsmislenija. S njom u vezi, pročitah bezbroj knjiga sa svih relevantnih  područja ljudskoga života među kojima mnogo i dobrih i loših, no ni jedna nije uzalud pročitana, pa makar i samo zato da znamo što je što. Do sada sam rijetko sebi postavila pitanje o stvarnosti Ljubavi kako ju sama poimam sve dok nisam naletjela na knjigu koja me na to ponukala stavom koji je doslovno suprotan mojemu, a isto tako i većini knjiga s područja duhovnosti, religije, teologije, psihologije, sociologije...

Kako svijest o univerzalnosti energije kao temeljne stvarnosti fizičkoga svijeta sve više raste i kako je već barem 50% ljudi čulo za pojam tkz-og "kvantnog skoka", a po zakonu poznatog pravila "Sto majmuna", sve više ljudi tumači kvantnu fiziku, religiju i prastaru mudrost toliko paušalno koliko je dovoljno da progura kakvu svoju novu duhovnu doktrinu, školu ili barem tezu, što je danas postao modni hit. Ukoliko se, uz to, uspije izdati knjiga na tu temu, već se smatraju guruima i osnivaju ašrame zapadnog tipa, najčešće virtualne, a sljedbenici hrle. Pa, što bizarnije to revnije i brojnije.

Bizarnost je istinski mamac u neosviještenu svijetu. I što sve neće progutati ljudi uz uvijet da ne moraju slijediti "Zlatno pravilo ljubavi" koje je bilo i ostat će najveći kamen spoticanja u svijetu ega. Prema tome, nije  nikakvo čudo što svaka bizarnost prolazi kroz filtar ljudskoga uma, ali taj Zakon ljubavi nikako. Zašto? Zato jer jedini traži istinsku svijest o našoj božanskoj biti i moć koja iz te spoznaje proizlazi. Svi ostali putevi nekako to zaobilaze (ili barem sljedbenici tih puteva). Kako svijet, međutim, sve brže i brže oscilira tražeći izlaz iz tisućljetnog bunila, tako sve više niču, ne nove spoznaje, nego nove vizije duhovnosti koje, najčešće nude spasenje bez otriježnjenja: ono mehaničkim pritiskom na kakvo dugme koje nas automatski prebacuje u iz razine ega na razinu ljubavi.

goodbye Zlatno pravilo!
I tako nove duhovne škole, pokreti i učitelji cvjetaju, a svijest ostaje jednako uspavana iz proste činjenice što većina juri za onim što se dobiva bez ikakva osobnog angažmana i truda. Tako u spomenutoj knjizi, koju ne bih reklamirala, autorica doslovno zamjenjuje i brka osnovne teze duhovnosti poistovjećujući energiju s Bogom, a smjer vrtnji čakri drži sinonimom ljubavi predlažući ljudima jednostavan recept: vrtnjom čakri u smjeru kazaljke na satu, postižete ljubav. Ne činite li to onako kako ona predlaže, vi ste medij negativne energije, i prema tome, lišeni ljubavi. 


Uz sve to, autorica bez ikakve dvojbe i skrupula proglašava Zlatno pravilo izrazom negativne energije (energije straha) predlažući da se, bez ikakva "obzira ili sažaljenja prema onima koji to ne zaslužuju", dakle, prema onima koji zrače bilo kakvom slabošću uključujuć i patnju, klonimo takvih ljudi držeći se mjerodavnom i pozvanom da, suprotno načelu "Ne sudite, pa vam neće biti suđeno!" koje ne promiče samo kršćanska doktrina, nego sva mudrost svijeta, bez dvojbe prosudi tko zavrjeđuje, a tko ne, sućut i obzir i mislosrđe nudeći "novo evanđelje" posredstvom načela: odvažni budite i nemajte milosti spram negtivnosti. Dakle, potpuno suprotno svekolikoj drevnoj i suvremenoj mudrosti čovječanstva.

Najveća ironija, međutim, očituje se u, bezbroj puta ponovljenoj i naglašenoj, decidiranoj i krajnje bizarnoj tvrdnji kako cijelo čovječanstvo, ima negativnu energiju (energiju straha), te predlaže niz, jednako bizarnih, načina za "ubijanje" te energije koju kako sama tvrdi, ima svaki čovjek svijeta izuzev nje same (što je, naime, pouzdano izmjerila svojim viskom). Može li bizarnije?

Po istoj "provjerenoj" metodi sada njeni istomišljenici love vampire (otimače životne energije) u vlastitom okruženju s kojima se onda svakodnevno obračunavaju u svojim, poprilično agresivnim, ad hock vizualizacijama, usprkos činjenici što je jedina metoda kojom autorica barata, utvrđujući stupanj i narav vampirstva, njen visak i njena subjektivna procjena prema kojoj onda razvija potreban scenarij zaključujući kako je vampirizam, zapravo, svojstven svakom čovjeku (aktivno ili pasivno), a jedina obrana potpuni prekid svakog odnosa, s jedne, i pravilna vrtnja čakri, s druge strane. Pa se sad, nakon te stručne, i nadasve pouzdane, studije, usudite reći da ste radosni, sretni, ljubavni...
(kao ovih dvoje na slici dolje)                                                                             
pasivni i aktivni vampir
Brine li se koja majka, primjerice, za svoje dijete, to je pouzdan znak najžešćeg vampirizma, kao i svaka vrsta zabrinutosti, sažaljenja, suosjećanja, žalosti i  patnje bilo koje vrste, između ostalog. S takvima, dakle, ne treba imati milosti, jer suosjećanje, tvrdi autorica, znak je da i sami imate negativnu enegriju koja nije kadra ispravno rasuđivati. No, to nije kraj apsurdnih zaključaka koje spomenuta autorica iznosi kao novo pravilo života, nego ide i toliko daleko da preokreće činjenice koje je i znanost i iskustvo odavno potvrdilo; da, naime, misli i emocije (koje su posredovane energijom) utječu na strukturu DNK, a one pak, na strukturu fizičke stvarnosti, tvrdeći upravo suprotno: da energija (vrtnja čakri u ovom ili onom smjeru) ima za posljedicu promjenu misli i emocije, a ne obrnuto što dalje znači stvaranju ljubavi iz puke svjesno usmjerene vrtnje čakri (posredstvom vizualizacije, dakako).

Tako mehanicistički, (pa i mehanički, ako baš hoćete), shvaćena ljubav i ne može drugo do li na sve strane vidjeti vampire s negativnom energijom s kojom se neprestance treba obračunavati; vidjeti cijelo čovječanstvo njome inficirano s tek jednom jedinom iznimkom koja, da stvar bude bizarnija, ne samo da jedina ima pozitivnu enegriju, nego je njena frekvencija tolika da zamalo iznosi kao frekvencija "polja nulte toče", dakle, beskonačno. Vau!!!
Ne videći u tome nikakvog paradoksa niti ikakve naznake sumnje, ponavlja to mnogo puta naglašavajući kako je veličina frekvencije srazmjerna veličini energije ljubavi, što znači da su svi ljudi, u usporedbi s njom, beskrajno negativni, dakle, bez ljubavi imstoga iznalaze bezbroj najbizarnijih načina za krađu (ili dozvolu za krađu, svejedno) tuđe energije. Pitam se samo, čemu otimati tuđu kada je jednako negativna kao i njihova što jedino rezultira povećanjem negativnosti. Autorica ,dakako, nije sebi postavila isto pitanje budući je obrađivala isključivo primjere iz vlastitog života, a tu je već drugačija situacija budući ona ima pozitivnu, štoviše, nezamislivo pozitivnu, energiju na koju svi gladni vampiri rado jurišaju (barem dotle dok frekvenciju nije podigla na broj koji ne stane u ovaj redak, a sve to je postigla pukom vrtnjom čakri u pravom smjeru). Vauuu!

Na što li su sve religije i sva mudrost svijeta potrošili sva pusta stoljeća kad je put do blaženstva tako jednostavan, čak i bizaran. Zlatno pravilo ljubavi, tvrdi autorica, ni nakon toliko vremena nije dalo nikakva rezultata, što dakako, nije točno budući autorica, slučajno ili namjerno, zamjenjuje teze. Nije, naime, problem u Zlatnom pravilu, nego u činjenici da se ego gnuša tog pravila nudeći mjesto njega perfidne zamjene u obliku davanja radi primanja, koje se onda prodaje pod ljubav. Tu se, u potpunosti, slažem s autoricom, no ono s čime se ne slažem jest riješenje problema.

Tako autorica izričito naglašava kako ne treba "okretati drugi obraz", niti ljubiti svog neprijatelja, budući je to za slabiće, odnosno one koji su negativne energije, nego predlaže metodu alat u ruke i mlati po negativnoj energiji bez prestanka zatvarajući svim negativcima pa bili oni roditelji, braća, prijatelji....za koje ste ustanovili da su vampiri. (Sjetimo se tko su vampiri: ljudi s negativnom energijom; pa se sjetimo da svaki čovjek (osim autorice te knjige), ima negativnu energiju, samo što ju neki, tko zna zašto, ne znaju usmjeriti na drugoga, (autorica si ne postavlja to pitanje) ali zato privlače aktivne vampire) što je podjednako negativno.
Rezime se nameće sam od sebe: svi smo negativni, pa dakle i  vampiri (osim autorice) i stoga moramo bježati jedni od drugih sve dotle dok ne postignemo beskonačno veliku frekvenciju poput njene. Tek tada ćetmo znati što je ljubav. Vjerujete li doista u ovakvu vrstu ljubavi koja bi se proizvodila kao na tvornicčkoj traci i koja bi bila tako oštrovidna da posvuda vidi ljudsku negativnost? Osobno u tome vidim sve ono što je suprotno Ljubavi kao izrazu božanskoga Jest u svemu što jest. Ljubav, naime, nema oči za negativno, stoga nije čudo što ju autorica ateističkog svjetonazora zamjenjuje za puku energiju čakri.

U odgovoru na pitanje što Ljubav, zasigurno, nije uvelike mi je  pomogla i spomenuta knjiga. Čitajte, dakle, bez straha sve što vam se učini interesantnim, ali budite mudri kada isčitavate suptilne, ili manje suptilne, poruke koje se otkrivaju implicitno ili eksplicitno. Ukoliko ste zatrpani negativnošću ili se potiče usmjerenost na nju, to je poprilično pouzdan znak energije (ili duha) u kom je tekst napisan, a dar razlučivanja duhova pravi je blagoslov u ovim, istinski turbulentnim, vremenima u kojima ima više učitelja nego učenika.

Na koncu, možda bi smo doista lagodnije živjeli da se riješimo svojih starih roditelja i njihovih kukanja, da se maknemo od svekolikih potrebitih i napose okrećemo leđa patnji, no nisam baš sigurna da je lagodnost istoznačnica Ljubavi ma koliko nas ego u to uvjeravao. Na nama je da odlučimo koga ćemo poslušati; glas ljubavi ili glas ega.

Iz vlastitog iskustva znam da je ego strahovito veliki kamen na ulaznim vratima svijeta savršenstva. Svatko iz svojega, pak, zna kako neki ljudi uistinu negativno vibriraju, pa bili to i članovi obitelji, no prije no što se manifestirala u vidu energije, ta negativnost se najprije rodila na razini duha (razini na kojoj smo svi ujedinjeni) i jedino tamo se može mijenjati. Isto tako znamo i da tu negativnost nije univerzalna, te da i sami na različite ljude utječemo različito. Drugim riječima: energiji prethodi nešto suptilnije od nje same što se, na razini energije, posreduje mislima i emocijama pa to ne možemo mijenjati na razini pojavnosti, odnosno. posljedice,  nego na razini uzroka a to nipošto nije negativna energija koja je posljedica, a ne uzrok. Stoga energija, sama po sebi,  ne može "uništiti" ičiju lošu vibraciju bez uklanjanja uzroka makar se, kao i tjelesna boljka, uz njenu pomoć može donekle površno sanirati. I medicinski lijekovi su, naime, energija, između ostalog.
Obranu od negtivnosti, ili imunost na negativnu energiju, možemo steći jedino moću koja prethodi svakom stvaranju, a to je Ljubav koja nije svediva na energiju. Njoj nasuprot stoji strah kao slijepa, razorna sila nesvijesna Istine koja se, isto tako, ne može mijenjati pukom promjenom energije. Štoviše, energija je već aktualizirana potencija (već se dogodio slom kvantne funkcije i više nema povratka, da se i ja poslužim terminima kvantne fizike). Superpozicija se, prema tome, kao materia prima ili potencija, događa na nivou duha, odnosno svijesti, a energija je akt; izbor je već učinjen, a to su naše misli, riječi, sjela, želje, težnje....sve ono što nas čini ljudskim bićima, a posreduje se putem energije.


Ljubav je, dakle, stvarnost razine duha (ili duše), a ne razina energije i otuda svi nemili nesporazumi i nedosljednosti koji, ne samo da mogu biti slabo produktivni, nego i dugoročno štetni kao što je to svako umjetno gnojivo kojim silimo biljke da žrtvuju kvalitetu na račun kvantiteta bivajući u neskladu s vlastitom prirodom. Nemojmo se, dakle, olako igrati duhovnih učitelja u vremenima kada je duh još toliko inertan da bi još uvijek radije preuzimao gotove formule vlastite istine.

Konačno; nije li znakovito da jedino ljudska bića imaju moć živjeti u neskladu sa vlastitom biti. Otuda i neprirodna potreba da tu moć zloupotrijebe i na drugim stvorenjima. Kako to činimo na tjelesnoj, staničnoj, i energetskoj razini,  ni duhovna razina nije, a priori, zaštićena, a na toj razini se događa izbor za svaki naš "Neka bude!" koji, svijesno ili nesvijesno, izričemo stvarajući ili rušeći. Život, kao stvaralački čin Ljubavi, preveliko je Otajstvo da bi smo ga olako banalizirali duhovnošću tipa "sam svoj majstor". Nismo li već učinili dovoljno štete prodajući svakojake strahove pod ljubav da bi smo sada, kada se samo preodjenuo u drugo ruho, ruho slobode, svetišta zamijenili igraonicama i teretanama čineći isto, pa i gore? Previše poštujem to Otajstvo da ne bih  skretala pozornost na čudnovatu sklonost ljudske svijesti da ostane neosviještena.

Nema komentara:

Objavi komentar

Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom