petak, 2. prosinca 2011.

Pa, kako ih ja ne vidim!?

U prekrcanom tramvaju, uz svekoliko mnoštvo koje se tiskalo okolo kako je znalo i umjelo, tišinu najednom prekinu jedan ljupki dječji glasić nesvjestan činjenice da su se sve uši, i pokoje oko, okrenule put njega.

- Tata, 'ko to govori? - pitao je u čudu dražesno rastežući naglašeno "o". Nije mogao vidjeti, onako malen i okružen tolikom ljudima, doslovno ništa, a kamo li vozača koji je, po tko zna koji put, preko zvučnika ponavljao istu pjesmu da se oslobode vrata. Otac, kako se činilo, nije bio previše zaokupljen sinovim negodovanjem, pa je samo kratko odgovorio:

- Vozač sine. - i odmah skrenuo pogled s njega bez ikakva pojašnjenja za kojim je dijete, očito, žudjelo.
- A, kome to on govooori? - navaljivao je mališan poznatom upornošću, no otac se nije dao uvući u velike rasprave.
- Putnicima, sine. - slijedio je jednako suhoparan odgovor.
- A gdje su ti putnici, tata? - čudilo se dijete postajući sve nestrpljivije.
- Pa, ovim ovdje. - pokazivao je otac očima na, manje više, nezainteresirane i dječaku potpuno neinteresantne ljude, što je prevršilo mjeru njegova strpljenja.

S izrazom lica koje je odavalo silnu mentalnu aktivnost, stao se u čudu osvrtati na sve strane, a onda, ljutito   udarivši nogicama o pod, zaurla na samoj granici suza:
- Pa, kako ih ja ne vidim?!
Nasmijah se iz dubine srca i makar je tome prošlo već mnogo vremena, pamtim taj događaj kao svoju najdražu tramvajsku avanturu koje  se rado prisjećam i još radije prepričavam. Iz te dražesne zgodice, međutim, dade se mnogo naučiti o ljudskoj percepciji. 

Ne vidimo ono što jest, nego ono što vjerujemo da vidimo. Otac je vidio putnike, no dječak to nije mogao  budući njemu pojam "putnik" nije značio isto što i ocu. 

Isto se događa i nama, odraslima, koji najčešće gledamo na stvarnost iz slične, unaprijed definirane, perspektive, pa dakle, i sa sličnim ishodom.

Nema komentara:

Objavi komentar

Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom