Teatar apsurda

Duhovnost je oduvijek prisutna u ljudskoj svijesti kao i težnja za vječnim životom koja se ispoljava na ovaj ili na onaj način. Za razliku od drevnih vremena kada su samo iznimni pojedinci držali mjerodavnima da otvoreno govorite o  duhovnoj stvarnosti, danas imamo drugu krajnost: Ne samo da svatko ima pravo govoriti o duhovnosti, nego mnogi imaju potrebu svoju vlastitu viziju prodati pod jedinu, vječnu istinu ne prežući čak ni pred bizrnim smicalicama ili pukim utvaranjima po kojima su tu viziju primili direktno od anđela, arkanđela, uzašlih majstora i ostalih svjetlosnih bića koja onda imaju nadoknaditi manjkavost i nedostatke te iste nove duhovnosti. Budnim promatranjem takvih objava najčešće je očito dvoje: dobronamjernost od strane onoga tko ju promovira (barem načelno), kao i nedostatak vlastitog uvjerenja koje bi moglo pružiti hrabrost da se istupi s vlastitim imenom i prezimenom, pa se poseže za većim autoritetom koji običan smrtnik nikako ne bi smio dovoditi u pitanje samom činjenicom što su to bića na većoj razini svijesti od naše vlastitie.

Nasjedajući ovim, po sebi,  prozirnim i neuvjerljivim lukavstvima, mnogi bivaju zavedeni tobožnjim anđeoskim autoritetom, pa ma kako poruke bile krajnje besmislene, protuslovne, bizarne, neuke i apsurdne. Najčešće su takve poruke zavodljive budući obećavaju novu, bolju i blaženiju stvarnost i sve bi bilo u redu kada se ne bi laćale preciznih načina i metoda kojima će se to postići, a tu onda počima pravi teatar apsurda. Istinski se čudim ljudima koji su dovoljno hrabri da objavljuju knjige dok istovremeno nemaju minimum intelektualnog i duhovnog poštenja da stanu iza njihovog teksta.

Svjedoci smo kako u posljednje vrijeme ljudi više ne govore o anđeoskim objavama koje se događaju u osobnom prostoru duha, nego svako malo niču nove i nove knjige čiji su pravi autori anđeli. Zgodna je to vrsta marketinga, ne samo u tržišnom smislu, nego i u odgovornosti spram riječi koju svaki autor treba imati. Osim što se na savršen način rješava svake kritike i prigovora, osigurava se i sloboda da se pod anđeoskom besjedom proturi što god koga volja ne mareći za posljedice koje takvi novostvoreni "sveti tekstovi" mogu imati na bilo koga, pa makar i na jednog jedinog čovjeka.

Dakako da svi imamo svoju glavu koja ne mora preuzimati tuđe istine, pa ipak znamo da većina najčešće tako postupa o čemu svjedoči isključivost i fanatizam u svim religijama koji nikada nije urodio ničim dobrim, niti to može. Koliko ovakve stvari nisu bezazlene govori činjenica da se među sljedbenicima tih "novih objava" mogu susresti čak i oni koji sebe drže intelektualcima, pa čak i duhovnim učiteljima. Što, dakle, očekivati od onih koji se, a priori, drže manje mjerodavnima? Najmanje što očekujemo od anđela jest da njihova "saopćenja" ne djeluju stupidno. Zar je to previše? Ponekad mi se čini da se anđeli moraju crvenjeti zbog mnogih blebetarija  koje smo izgovorili u njihovo ime. Kako bih bila sigurna da ovaj tekst neće biti olako shvaćen, reći ću vam, u povjerenju, kako ga nisam napisala sama, nego uz pomoć svjetlosnog bića koje se predstavilo kao "Zaštitnik istine". Tko ima uši da čuje, neka čuje!