četvrtak, 16. veljače 2012.

Svrha anđeoskog života

Kao duhovno biće, cijeli život se pitam: što je istina u svom ontološkom smislu: istina koja ne ovisi o našoj osobnoj percepciji nego je sama narav Života. U tu svrhu sam mnogo i mnogo čitala, proučavala, razmišljala i testirala iskustvom na svim razinama nastojeći odijeliti "žito od kukolja" u mjeri u kojoj sam to kadra učiniti. 
Uspoređujući različita poimanja, vjerovanja i nagađanja, izvjesno je jedno: Nikada još nitko nije suvislo odgovorio na pitanje smisla života (najčešće postavljanog pitanja u svijetu duhovnosti) i napose na ono, pomalo nespretno pitanje, od kud dolazimo i koja nam je svrha u ovoj fizičkoj dimenziji. Ovo potonje je toliko delikatno da ljudski um, u nastojanju da kaže išta iole suvislo, poseže za fantastičnim besmislicama kao što to, već dugo vremena čini suvremena znanost u želji da odgovori na zahtjeve koje pred um stavlja kvantna fizika. Najčešće se ti odgovori svode na teoriju odvajanja od Boga da bi smo se nanovo spajali; zaborav radi ponovnog prisjećanja, iskorak iz prvotnog (iskonskog) blaženstva radi ponovnog stjecanja istoga i slične besmislice.

Uvelike to čine i znanstvenici izmišljajući paralelne svemire iz prostog razloga što ne umiju shvatiti onaj u kome žive, pa problem odgurnu u neki hipotetski paralelni svijet koji lakše trpi apsurdne postavke. Tako često susrećemo najbizarnije i, po sebi, kontradiktorne hipoteze o duši koja se, s jedne strane predstavlja kao vječna, beskrajno mudra i sveznajuća, a s druge strane ima potrebu prikupljati iskustva kroz ljudske, i ine, živote, e da bi posredno sakupljala znanje i tako napredovala (što god to značilo). Baš kao i mit o reinkarnaciji koji bi najradije preskočio početak i dovršetak ciklusa budući o njima ne umije reći ništa suvislo, tako i većina, ako ne i sve, hipoteze o duši vrvi besmislicama i velikim riječima koje zapravo ne znače ništa. Stoga bih se poslužila apelom Ludwiga Wittgensteina, prvenstveno upućenog filozofima, i proširila ih i na duhovnost koja se ne bi smjela pretvoriti u puko nesuvislo brbljanje samozato što danas svatko može govoriti i misliti što god želi. Ponovimo, dakle, i podcrtajmo taj, dobro poznati zahtjev o minimumu intelektualnog poštenja: O čemu se ne umije govoriti, o tome valja šutjeti!

Na koncu konca, kakav smisao uopće treba tražiti mimo života samoga; zar životu samome sebi nije smisao? Zlo i patnju stvorili smo vlastitom voljom i htijenjem i ne treba nam za to nikakva mistificiranja. Život je očitovanje stvaralačkog Bitka na način mnoštva bića i to je sva filozofija. Kao što ljudski život opstaje unatoč činjenici što svakoga trenutka odumire mnoštvo tjelesnih stanica, tako opstaje i Bitak unatoč mnoštva smrti bića kojima svjedočimo. Na večnost duše bi smo, na tragu te analogije, mogli gledati kao na neizbrisivi doprinos svake pojedine stanice ukupnosti života koji se nikada i ničim ne može anulirati. Što znači nama kao individuama, drugo je pitanje i jedino kao takvo ima smisla;dakle, samo u viziji odvojenosti od sveopće cjeline. Nitko se nikada nije upitao kamo odlaze naše stanice nakon što su odradile svoje i da li i za njih postoji kakav drugi život slobodan od umiranja. Zvuči nihilistički, pa i grubo, pa ipak, ništa manje istinito. Stanice su, naime, kreacija života i njihov smisao jest u njihovoj biti koja podrazumijeva prolaznost. Ukoliko sebe, u odnosu na njih, zamislimo kao bogove kojima one služe, lako ćemo shvatiti kako i nismo baš zabrinuti za njihovu sudbinu ukoliko se ne tiče izravno nas samih. I stanice su, naime, živa bića; štoviše, bez njih ne bi smo postojali, pa ipak, ne pitamo se kamo idu nakon što daju svoj doprinos. Nije li to okrutno s naše strane ili s Božje, svejedno?
živa stanica
Možda će ova analogija nekome zazvučati blasfemično, no to svakako neće istinu učiniti manje istinitom. U široj perspektivi, onkraj podjela na ja i svijet, mi jesmo Život. Tek kada na svoju stvarnost gledamo iz skučene perspektive individualnog jastva, perspektive svake zasebne stanaice, izolirane od tijela, tek tada možemo razglabati o našoj sudbini nakon ovozemaljskog života. U stvaralštvu života, naime, nema podjela na pojedinačne, odijeljene, stvarnosti. Kao što sami ne umiremo sa svakom svojom stanicom, tako ni univerzalna Svijest ne umire sa smrću pojedinačnog bića, što god to značilo. Dio smo nečega većega od svoje individualnosti, ai to, samo po sebi, vjerujem, nije sinonim za besmisao. Uostalom, mogli bi smo o tome zapitati vlastite stanice, ako zbog ničega drugoga, a ono zbog toga da ih upitamo zašto su pristale na takav besmislen život kada ga nitko neće nagraditi vječnošću života i kako se tako savršeno nose s tom činjenicom.
Nadam se da shvaćate u čemu je poanta. Živeći "za nas" stanice žive za sebe budući je to jedini način sudjelovanja u životu sviđalo im se to ili ne. Na koncu konca, možda i one posjeduju svijest na svoj specifičan, stanični, način, baš kao što i mi posjedujemo svoj. Možda je svjesnost sveopće pravilo života kao takvoga, u najširem smislu riječi. Jesmo li sada bliskiji sudbini svojih stanica; suosjećamo li više s njima? Sumnjam. Pa u čemu je onda problem? Zašto bi neka viša razina života (što god to značilo), marila za našu individualnu sudbinu? Zaokupljeni svojom veličinom i bitnošću, ne samo da odričemo vrijednost svega ostaloga, nego čak i više oblike života, poput anđela, gledamo tek kao svoje sluge koji nemaju smisao sami po sebi, kao što to dozvoljavamo sebi samima, nego samo posredno, preko nas samih.

Tako kažemo da se život anđela zapravo svodi samo na briga o nama, ljudima i nikada nisam čula da je itko postavio pitanje o smislu anđeoskog života neovisno o čovjeku. Nije li pomalo smiješno, u najboljem slučaju, misliti na takv način; kao kad bi smo rekli da čovjek postoji zato kako bi pomagao stanicama da žive što sretnije. I makar je, na neki način, to zapravo i točno, budući ovisimo jedni o drugima, ipak smisao ljudskoga života nije u tome da bude "anđeo čuvar" svojih stanica, sve ako to i čini po samoj naravi života. Možda i stanice nekako naslućuju, pa i vjeruju, kako postoje ljudi koji im pomažu, napose kada čuju njihovu molitvu, što je, dakako, točno, ali vjerojatno ne na isti način na koji to vjeruju stanice. Život je daleko veće otajstvo moći poimanja našega uma i neka se zato nitko ne uvrijedi zbog  korištenja ovih analogija koje su tek štake uma. Tko zna, možda su bliže istini nego bilo koja hipoteza o reinkarnaciji, nirvani, raju i ostalim utočištima uma prestravljenog svojom prolaznošću. Govorim li ovdje da s fizičkom smrću završava život kao takav? Nipošto. Govorim samo o stvarima o kojima, prema onom Wittgensteinovu imperativu, držim da mogu govoriti iole suvislo, dok o onome o čemu to ne mogu, radije šutim.


Nema komentara:

Objavi komentar

Budi i ti dio ove anđeoske priče, pridruži se svojim komentarom