Što Bog ne umije, čarobnjak umije

Obično se kaže kako živimo u posebnom vremenu u kojem se dogodio neslućen napredak na svim područjima života o kojem se do jučer nije umjelo ni maštati. Pa, o kakvom se tu razvoju radi i tko se zapravo razvija, uzdiže, usavršava?


Ono što se mijenja usavršavanjem nije znanost, kultura, tehnologija....nego je to ljudski um po kojim se očituje beskrajni stvaralački potencijal duha. Kako je duh imanentan umu, ali ga nadilazi ne začuđuje što se čovjek kao biće mijenja, evoluira na višu dimenziju svijesti koja se, između ostalog, odražava u sve većoj potrebi za duhovnošću; dimenziji kojoj se pristupa iz sfere duha i spram koje, stoga, postoji nelagodni zazor koji upućuje na nešto nepoznato, pa dakle i zastrašujuće. Svaki će znanstvenik spremno prihvatiti stvarnost uma, no duhovnu stvarnost će isto tako spremnno ignorirati budući o njoj matematika ne može reći ništa. Ne može ništa reći ni o umu, dakako, no njega se uvijek može poistovjeti s biokemijskim procesima u mozgu, a to je već mjerljivo, pa dakle i donekle opipljivo.

Htjeli mi to ili ne, našu stvarnost ne možemo izolirati od sveukupne stvarnosti, niti svoj um izolirati od kolektivnog uma čovječanstva i zato svjesnost o božanskoj naravi nije baš toliko stvar individualnog izbora kao što to nije ni naša ljudska narav. Nismo birali odlike po kojim će se izražavati ljudska narav jer je to datost prije individua, kao što nismo birali za ili protiv duha. Naša percepcija svijeta i sebe samih pod utjecajem je naše slobodne volje, no to ni malo ne utječe na činjenicu da smo dionici kolektivne ljudske svijesti koja nije bez utjecaja na tu slobodu.

Individualna smo bića, to je očito, kao što očito da je i svaka naša stanica zasebna stvarnost, pa ipak njihova narav biva smislenom jedino u kontekstu tijela kao zajedničke stvarnosti. Što god čini jedna stanica ima učinak na cijelo tijelo i obrnuto. Kada pojedine od njih zaborave na svoju istinsku bit i svoju ulogu, tada se događa razorna pobuna protiv vlastitog tijela, koja završava tako kako završava.

Na dubljoj razini života, mi smo poput tih stanica; živimo savršeno dok smo u skladu sa svojom naravi. Bilo bi, dakle, mudro upoznati se tom naravi koja daleko nadilazi stvarnost stanice, ma kako veličanstvene u svojoj biti. Stanice tumora se ne obaziru na smisao, svrhu, zajedništvo, međuovisnost...One se naprosto dijele i dijele grabeći za sebe nešto što im po naravi ne pripada i tako ugrožavaju cijeli organizam. Analogija s egom se nameće sama od sebe, zar ne. Kao što se zloćudne stanice odrode od vlastite prirode, slično se i um, koji robuje egu, odrodi od svoje izvorne naravi ugrožavajući i sebe i druge. Što je, dakle, ego i zašto je upravo on tumor ljudskoga duha?

Vratimo se još jednom našoj analogiji: budući je svako biće stvoreno savršeno unutar svoje biti, ono će takvim i ostati sve dok je s njom usklađeno. Sebičnost i zaslijepljenost ega istovjetna je sebičnošću bolesnih stanica koje više nisu kadre sagledavati posljedice svojega djelovanja. Usredotočene samo na sebe ne shvaćaju da same sebi grade put u propast. Znanost još uvijek nije dokučila prirodu tog neprirodnog ponašanja stanica, kao što teologija još nije dokučila fenomen ega – zla u svijetu, no, prema svemu što smo o sebi do sada dokučili, lako bi moglo biti da se stvarnost ega nameće kad se odrodi od duha ljubavi, duha u kome smo sazdani.

Nekom to, možebit, zvuči bizarno, no daleko je bizarnija činjenica da sumnja postoji. Još uvijek! Poslije svega što smo već spoznali. Snaga ega dobar je indikator osviještenosti i stoji u obrnutom srazmjeru s veličinom ega. Tko je svjestan svojega božanskoga dostojanstva i svega što iz toga slijedi, svakako nema porive ega koji negiraju to dostojanstvo u sebi i drugima.

Čovjek sobom zadovoljan, svjestan svoje istinske vrijednosti, nema potrebu dokazivati to sebi osporavajući je drugima, tim više što je to očiti znak nedostatka samopoštovanja, no ego je, kao i one stanice, zaslijepljen sobom, pa nije kadar razumjeti te aporije. Zbog naglašenog osjećaja bezvrijednosti kojega u sebi duboko i ustrajno potiskuju, poneki idu čak dotle da glume samoga sebe: onakvoga kakvim bi željeli biti kad bi im to bilo moguće. U protivnom gluma ne bi bila potrebna.

Ne uspjevaju upravo zato jer nisu autentični; jer ne vjeruju u svoju vrijednost, niti u mogućnost da budu više od vizije sebe kojom su nezadovoljni. Ego im, naravno, u tome svestrano pomaže kako bi zadržali tu viziju sebe koja njemu (egu) osigurava opstanak budući se hrani osjećajem nezadovoljstva, nedostatnosti, nesavršenosti. Istinski sretan čovjek nije kadar vrijeđati, omalovažavati, ponižavati... Ukoliko jest, njegova sreća je prijetvorna.

Vrsta nužno evoluira, ali svaki pojedinac ne participira jednako u tom razvoju jer, za razliku od vrste, ima moć izbora. Nitko se mjesto njega ne može uzdići iznad razine ega; nitko mjesto njega ne može koristiti potencijal njegova uma ni stvralačku sposobnost duha. Uostalom, nismo li svi isto primili od istoga Duha i s jednakom nakanom: da budemo slobodni Božji sustvaratelji. Odabere li tkogod iskoristiti tu moć da bi se osjećao nedovoljno vrijednim, ne bi ga bilo mudro osuđivati. On sam, naime, nije svjestan da sam bira kao ni činjenice da izbor uopće postoji.

Zahvaljujući tome, svoju šansu dobivaju nebrojeni kvazi-duhovnjaci koji nude čarobno izbavljenje od sebe posredstvom kojekakvih lakrdijaških obreda koji se svakodnevno šire poput epidemije trujući istinsku nakanu svakoga duha; da spozna sebe samoga.
I makar nigdje ne postoji nikakvo sveučilište za čarobnjaštvo, stasala je, gotovo preko noći, prava horda čarobnjaka, razrješavatelja karme, dharme, sudbine i volje Božje... Nema tog uroka i nagaza kojeg oni ne umiju „skinuti“ običnim pucketanjem prsta, zamahom štapića ili kristalčića, na radost plaćatelja te vrhunaravne usluge i još veću radost davatelja iste. Ta, nije mala stvar biti čarobnjakom koji čarobnim zamahom trenutno prebaci tuđi, teškom mukom zarađeni, novac na svoj vlastiti konto i još je, k tome, štovan i uvažavan kao čarobni izbavitelj.

Oduvijek je bilo lakomislenika koji su laka meta pohlepe, no nikada čarobnjaštvo nije bilo sinonim za smišljenu zloporabu te lakomislenosti kao što se to danas čini ne skrivajući se okriljem mraka, nego upravo suprotno. Htjeli ili ne htjeli negdje će vas već zaskočiti neki čarobnjak – izbavitelj pa ćete jednom, možebit, i potražiti njihovu „pomoć“ kad već drugačije ne umijete.

Doista je svetogrdno to lakrdijaštvo kojim se iskrivljuje prava narav duha, pa oni koji ju najmanje poznaju čine od nje cirkus u kojem se jedino zabavlja njihov zadovoljni goropadni ego. Oh, kada bi ti shvatio što je doista za tvoj mir, čovječe!

Kad bi bio kadar imati više pouzdanja u božansku Mudrost u sebi; kada bi joj vjerovao barem toliko koliko i svim tim prodavateljima magle koji stvarnost duha svode na lakrdiju zadovoljno trljajući dlanove zbog tvoje lakomislenosti i tvoje inferiornosti kojom ih nad sobom zakraljuješ obezvređujući vlastiti duh, um i razum. Pravo je čudo da se tkogod nije dosjetio prodavati izbavljenje iz pakla (ili jest?). Tu bi se, zacijelo, dalo napraviti dobar posao untoč činjenici što oni koji u njega vjeruju 'znaju' da se radi o vječnoj kategoriji iz koje nema izbavljenja.

Napokon, čarobnjaci i postoje zato da čine djela koja ni vi, ni vaš Bog, očito, niste u stanju. Što Bog ne umije, čarobnjak umije. Simonija, termin koji se upotrebljava kao sinonim za trgovinu svetinjama (blagoslovima, oprostima,n iscjeljenjima, spasenjima...), već odavno je legalna, pa i prihvatljiva, no još nemamo termina za prodavanje lakrdije namjesto svetosti, a šarlatanstvo je tek eufemizam za takvu blasfemiju.

Budući se duh spontano opire bogohuljenju, tužna je ironija da se tako često ne prepoznaje upravo u njegovu najprepoznatljivijem ruhu: bacanju svetinje pred svinje. Činjenica da je takvo nešto, ne samo moguće, nego i primamljivo, govori dovoljno o razini ljudske svijesti unatoč beskrajnog potencijala iz kog je ponikla. Osloni se na moć svojega duha, čovječe, pa nećeš više imati potrebe za skidanjem uroka i prokletstva jer ćeš tada shvatiti da nisi ni bio urokljiv osim u planu onih koji žive od stvaranja nesreća od kojih onda jedino oni oslobađaju.

Postoji li božanski Duh u tebi, doista te može od svega izbaviti bez lakrdije, ne postoji li, teško da će itko skinuti uroke koje si sam dobrovoljno prisvojio.