'Čudnovate zgode' anđela čuvara

Što više upoznajem svog anđela čuvara, to biva sve očitijim, kako riječi postaju, ako ne suvišne, a ono barem dovoljno skučene da se najčešće doimaju neupotrebljivima, pa i nezgrapnima. No, lijepo je znati da ta pomutnja, s kojom se baš i nije ugodno nositi, ni malo ne smeta anđelima. Štoviše, čini se da ih to posebno veseli (što god to značilo).

Njima, možebit, djelujemo poput dražesno nespretnog dječjeg gukanja koje svaka majka razumije; ili riječi naprosto percipiraju tek kao vibraciju (specifičan otisak karakterističan za svaku vrstu energije): Ne kanim glumiti da znam što ne znam. U svakom slučaju, jedno je sigurno: prepoznaju svaki naš otisak, pa i one koje sami ne uočavamo: one koji ne dolaze s površine svijesti i zbog kojih nas anđeli poznaju bolje nego što se sami sebe poznajemo, i to nije tek ukrasna govorna fraza.  

Stoga nije ni malo neuobičajeno, da se njihova pomoć kadkada doima kao suprotnost onome što smo, zapravo, molili. Trenuci su to kad nam se pruža savršena prilika odvagnuti svoje povjerenje u njih. Ne zato što bi im bilo do iskušavanja (nešto takvoga nije u naravi uzvišenih bića), nego je to prilika da duhovno rastemo: prilika koju ne stvaraju anđeli, nego je posljedica izbora koje smo sami učinili bili toga svjesni ili ne. Dospije li se do ruba litice, pad je neizbježan bez obzira je li se tamo dospjelo svjesno ili nesvjesno.

Povjerenje u anđele je, dakle, od presudne važnosti jer oni nas mogu, i hoće, upozoriti na litice, no ako ne vjerujemo sve dotle dok i sami ne uvidimo, moglo bi biti prekasno. Ponekad je upravo o tome riječ: molimo ih da nas povedu u nekom pravcu dok istovremeno na toj stazi klizimo prema kakvoj strmini koju ne vidimo, ili ne želimo vidjeti, svejedno. Anđeli će pomoći jer smo ih molili, ali tako da nas skrenu u suprotnom smjeru, a mi ćemo se, vrlo vjerojatno, osjećati kao žrtve čije želje čak ni anđeli ne poštuju.

Vjerujem da se svatko možete prepoznati u ovoj priči koja nije hipotetska, nego je najtipičnija priča koju bi mogao ispričati svaki anđeo čuvar kad bi posjedovao ljudske porive za kuknjavom. „Nevjerojatno! Doslovno čovjeka odnesem sa pogubna puta i što on napravi...!?“ – ovako bi mogla glasiti uvodna rečenica čudnovatih zgoda većine anđela, ako ne i svih. Zašto im to činimo, pitanje je svih pitanja.

Zašto bojkotiramo pomoć anđela i zašto ih uporno tjeramo da gledaju kako nam ne mogu pomoći? A uz sve to ne prestajemo im dodijavati. Ne mogu nam pomoći bez naše suradnje; našeg povjerenja, našeg prepuštanja... Sve drugo je nebitno. Ne morate sebi predočavati anđele kao što ni ljubav ne morate; ne morate se opterećivati irelevantnim stvarima kojima se um uglavnom zabavlja kako bi popunio duhovnu prazninu. Ništa ne morate sve dotle dok imate povjerenja. Nedostaje li, zaboravite na anđeosku pomoć. Ne zato što ste ju izgubili, nego zato jer ste joj sami blokirali put sve ako toga ne zapažate, ili baš zbog toga.

Ne može se, naime, natočiti voda ukoliko slavina nije odvrnuta. Ostane li zatvorena, anđeli je ne mogu otvoriti mjesto nas, a ponekad od njih upravo to tražimo.