"Sretna" glupost

"Biti glup, sebičan i imati dobro zdravlje, tri su preduvjeta sreće, ali ako glupost nedostaje, sve propada."

Gustave Flaubert

Ovaj, zgodan i poprilično istinit citat, svakako ne govori o sreći kao blaženstvu u duhovnom smislu, nego o sreći o kojoj sanja ljudski ego, a koja se, doista lako postiže uz ova tri navedena uvjeta s posebnim naglaskom na prvi. Zašto je tomu tako. Iz jednostavnog razloga što je sebičnost razina ega, dakle svijest ovoga svijeta koju lako uzdrma bolest, dok glupost opstaje u svim varijantama. Bez nje će se sebičnost, kad tad, zapitati o naravi svoje sreće, no ukoliko imamo sreće roditi se glupi, tada ona jamči da će i sebičnost i sreća biti zagarantirani ukoliko Bog da zdravlja.

To je razlog zašto među sebičnjacima, koji po naravi stvari ne bi mogli biti sretni, srećemo sretne ljude kojima za sreću nije potrebno više od ona troje: glupost, sebičnost i dobro zdravlje - i na svih troje su jednako ponosni. Glupost sreću čini postojanom, sebičnost joj daje dignitet, a dobro zdravlje osjećaj da su je zaslužili. Pa, i jesu, ako ćemo pravo.

Skučen um, primitivna svijest, kameno srce i dobro zdravlje najpoželjniji je ego-recept i zato ponekad gotovo zavidim tim "sretnicima" koji i ne znaju za drugu vrstu sreće. Zvidim im iz najmanje dva razloga: zato jer je lakše udovoljiti zahtjevima gluposti, nego zahtjevima mudrosti i zato jer su nevjerojatno naporni i teški ljudi od kojih se ne može izolirati, pa bi, vjerojatno, bilo lakše biti svoj među svojima. Barem bi smo se razumjeli, ako ništa drugo.

Svako zlo za neko dobro, kaže narod, pa tako i maloumnost. Nisam ni bistar ni dobar, ali sam zadovoljan! Nisu li oni dobili više na nebeskoj lutriji, pita se ponekad moj ljubomorni ego, koji se ipak ne bi tako lako odrekao svoje bistrine sve ako i ničemu ne bi služila. Ta, služi već svojim postojanjem, tješi se jadničak na granici suza zbog kolača koji bi i sam rado zagrizao samo kad bi znao kako.

'Blago oskudnima umom, njihovo je kraljevstvo zemaljsko!'