Božansko-ljudska narav

Suočeni s zakonom ovoga svijeta kojim dominira ego, teško je prihvatiti bilo koju drugu istinu osim njegove istine sve ako se ona očituje pred našim očima. Ta, tim istim očima gledamo i onu drugu koja nije iznimka, nego pravilo, pa zato u nju vjerujemo, a ovoj drugoj, Isusovoj se, u najboljem slučaju, tek čudimo premda se Bogu, bez dvoumljenja, obraćamo s Oče naš. Nije li to neobično i vrlo znakovito? Kad bi Bog bio vaš otac, mene bi ste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao. ... Zašto ne razumijete govora moga? Jer niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži. (Iv 8, 41-45)

O kome tu Isus govori kao o đavlu i ocu onih koji vjeruju u laž? Zar On pretpostavlja drugoga stvoritelja osim Boga? Svakako da ne. Tako On naziva istinu ovoga svijeta, odnosno iluziju, laž koju je stvorio ego kao suprotnost Božjoj istini. Ono pak, što je suprotno Božjoj isini, nosi epitet đavolskog, ili svjetovnog, i zato Isus za sebe govori da nije od ovoga svijeta iako je u njemu, a svojom smrću bez otpora i osuđivanja, pokazao nam je da je upravo zato došao na svijet kako bi nam posvjedočio da se taj svijet može pobijediti na njegovom terenu ukoliko mu se slijepo ne robuje. Neću više s vama mnogo govoriti, jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca. (Iv 14,30-32).

Tijelo je bilo jedino na što je ego mogao jurišati u Isusovu slučaju. On na ništa nije bio navezan, pa čak ni na tijelo, ali bol tijela je jednako stvarna bez obzira jeste li na njega navezani ili niste. To je bila posljednja kušnja koju je Isus morao proći kako bi pokazao potpuno jedinstvo s Božjom naravi. Kušnja da se ni tada ne opire zlomu, nego da se  potpuno pobijedi načinom koji je njemu suprotan, bez upotrebe sile, opiranja, gnjeva, osuđivanja i prijanjaja.

Opiranje egu je sila ega koja ga jača, zato ju ljubav ne poznaje, nego okreće drugi obraz, ne zato što je slaba, nego zato jer je božanski jaka i mudra; ona zna da se ego hrani silom, strahom i opiranjem i u tom je tajna mudrosti okretanja drugog obraza. Nije stvar u tome da se odreknemo svoga dostojanstva, nego da ga sačuvamo netaknutim nedoličnošću. Ljubav je, iznad svega, dostojanstvena i zato se nema  potrebe spuštati na nivo ega. Bilo bi to kao da se s bijesnim psom koljemo na pseći način, režeći i keseći zube. Kome to ne doliči, ostat će čovjekom među psima. To je slijedeća zamka ega: nastoji zamijeniti dostojanstvo s ponosom, odnosno uznositošću ili čak ohološću. 

Zato sam toliko dugo inzistirala na obrani svog „obraza“ pred pobješnjelim psima. Kad bi zalajali, i ja bih odlajala; kad bi režali, činila sam to i ja. Na iskežene zube, laćala bih se svojih, a potom se čudila kad bi ih se stalo skupljati sve više i više. Cijeli čopor. Nisam shvaćala kako slično teži sličnomu, i kako se na razini ega ne može susreti drugo do ego; da metode ega nisu u službi dostojanstva, nego su mu protivne. Braniti sebe pred bijesnim egom njegovim oružjima, svakako ne može nitko do li sam ego.

Napokon sam shvatila dostojanstvenost metode okretanja drugog obraza i tek tada odahnula od vječne potrebe njegove obrane. Sama potreba panične obrane dostojanstva svjedoči o njegovu nedostatku iz kojeg ta potreba ega i poniče.